Odrastao je u srcu Splita. Na samim Prokurativama. Većinu života proveo je s fotoaparatom u ruci, a ni danas kada je u mirovini iz kuće ne izlazi bez njega. Njegova arhiva jako je bogata, što ne čudi kada se uzme u obzir da je nekoliko desetljeća života proveo u Slobodnoj Dalmaciji. Prijateljevao je s još jednim splitskim velikanom. Miljenko Smoje bio mu je veliki uzor i prijatelj i s njim je obašao Dalmaciju uzduž i poprijeko. Naravno, govorimo o jednom i jedinom, neponovljivom Feđi Klariću.
Ispod njegovih slika piše Feđa, no njegovo pravo ime je zapravo Fjodor.
„Ja sam Fjodor, a od milja se kaže Feđa. Fjorod je rusko ime, a u Rusiji ne znaju za Feđu. Čudno je da sam Fjodor, ali to mi je mater dala po nekoj Gorkovoj priči. Nakon Drugog svjetskog rata ti ruski pisci, klasici, su imali ovdje značajan udio. To joj se svidjelo, nije išlo po nekim obiteljskim naslijeđima s obzirom na okolnost da sam ja rođen van braka."
Je li bilo teško odrastati bez oca, upitali smo ga.
„Njoj je sigurno bilo teško, ali ja se toga ne sjećam. Dica se obično igraju, jedu, spavaju. Živili smo u peterostrukom sustanarstvu.“
S Pravnog fakulteta u Slobodnu
Upisao je u Splitu Pravni fakultet, no uskoro je krenuo u sasvim drugom smjeru. Jednom kada je u ruke primio fotoaparat, nije ga više puštao.
„Bio je običaj da se novinarski kadrovi regrutiraju sa Prava jer je to tada bio jedini društveni humanistički studij u Splitu. Mnogi novinari su tako krenuli pa i Davorin Rudolf koji je bio novinarstvu, ali je poslije došao pameti i posvetio se struci. On je nas desetak uputio u Slobodnu i tamo nas je kao prvi urednik dočekao Miljenko Smoje. Neki su bili pametni pa su nastavili Pravo, ja sam ostao u Slobodnoj, to mi je odgovaralo – prvi honarari, prvi šoldi u životu. Zaronija sam u to.
Nešto sam malo počeo pisat, ali kako je u Marmontovoj ulici bio Fotoklub Split i Planinarsko društvo Mosor koje je također imalo fotosekciju počeo sam se bavit fotografijom. Naslonjen na fotografiju, vrteći se po gradu, osta sam i nametnuo se fotografijom.“
Mnogo je naučio od Smoje.
„Ljubav se tako rodi, kako ne planiraš. Uz njega sam učio novinarstvo, a učio sam i o životu. Kako nisam ima oca, ni brata ni sestru, ni babe ni dide, ima sam sriću šta sam učio i život i novinarstvo. Bili smo relativno blizu, susidi, oba bez zavičajnih obaveza, tako da smo subote, nedilje, godišnje odmore provodili u Splitu. Radio sam i s drugim novinarima, ali sam profitira jer mi ništa materijalno nije značilo. To sam naučija od njega. On je ima priliku odma nakon Drugog svjetskog rata sa svojim plaćom kupit pola Starigrada. Drugi svjetski rat je učinio svoje, živilo se jadno i nevoljno, nije bilo turizma, ali on se radije orijentira da mu čitava Dalmacija bude vikendica, a ne da uvik ide na isto misto. To raspoloženje sam ja prihvatio. Učio me da odgovorno, snažno budeš privržen poslu, ali i gradu u kojem živiš.“
U bogatoj arhivi sigurno nije lako izabrati najdražu fotografiju.
„Kad bi mora sigurno bi izabra, ali sigurno ni jedna ne bi bila vezana uz zadatke koje sam dobivao. I izložba koja je nedavno bila, i oko knjige koja je izdana su fotografije koje su nastale između obaveza - to je life, život, nešto šta novinska fotografija puno ne preferira. Između zadatka, otić do Hajduka, na putu do tamo šta bi snimio je trajnije i vridnije, vidim po reakcijama svita.“
Novac od monografije koja se može kupiti u Gradskoj knjižnici Marka Marulića ide u dobrotvorne svrhe.
„Damir Šarac se angažira u oba događaja, oko izložbe koja je bila održana krajem prošle godine i oko monografije, i ja sam se iznenadio. S nestrpljenjem sam čekao da se otvori i ima neke logike. Prije par godina sam imao veliku izložbu u galeriji umjetnina - Splitske 70-e. Ravnatelj je tada bira. Dobro je prepustiti drugima da biraju jer se nekad vežeš emotivno uz neke fotografije koje onda ljude ne dirnu. Tebi nešto znači jer su okolnosti u kojima je fotografija nastala neobične, ali to se na fotografiji ne vidi pa je možda bolje da drugi pravi izbor.“
Posao fotoreportera nekad i sad
Feđa je fotoreporter koji može usporediti kako je to bilo raditi nekada, a kako je danas.
„Danas je sto puta lakše. Ima mojih vršnjaka koji danas žale za tim vremenima, to je uobičajeno, u ljudima prorade emocije, nostalgija, di su ona lipa vrimena. Ma koja lipa vrimena?! Pa to je bila katastrofa! Bila je analogna fotografija sa filmom. Snimao si, ne znaš kako je to ispalo, dok ne razviješ film, dok ne izradiš fotografije. Događaji i ljudi su otišli, ako želiš reagirat – ajme. A uz to, film je nekad imao 12 snimaka. Dobiješ film i ako snimaš neki veliki događaj, neka bude neka utakmica, sa 12 snimaka – šta možeš učinit? Pa ne mogu ja zamoliti napadača da on meni pozira, da bude onako atraktivno kako bi ja želio. To je bilo katastrofa, očajno, ubitačno, dok je kod digitale ista kvaliteta, a radiš bez brige. Puno snimaš, nešto će sigurno uspit. Ovisi o svjetlu, o uvjetima. Puno je lakše što se tiče fotografije, ali danas su ljudi slabije plaćeni.“
A Je li bilo onih koji su nezadovoljni?
„Bilo je, a uglavnom sam ima neugodnosti i proteste, što se čini nevjerojatno, od muškaraca koji su na isturenim mjestima - liječnik, političar. Dok bi pokuca na vrata u nekom uredu da bi fotografira ženu, nije bilo problema. Žene troše na šminku, na vanjštinu, na izgled, a muškarci se ponašaju nonšalantno, kao nije ih briga, a deset puta su veći kompleksaši. Dogodilo mi se jedan-dva puta da bi likari došli u mantiji u Slobodnu Dalmaciju, da nisu zadovoljni slikom koja je izašla u novine pa da ih se ponovno slika. Jer su ih uvjerili da su ljepši… Bio je jedan političar koji nije dao da mu se slika desni profil jer mu je lipši livi. Tražila se i autorizacija fotografija.“
Nezgodnih situacija na terenima u toliko dugom radnom vijeku sigurno je bilo.
„Ja nisam od tih koji se žale na svoj posao. Mrzim slušat novinare kad govore o teškim vremenskim uvjetima, snijeg, bura,… ali to je takav posao - izložen si, nemaš se šta žalit. Pekar bi se treba žalit da mu je prevruće, kirurg da se susreće s krvlju… To je logično. Bilo je ludih, a zanimljivih situacija, npr. u Trstu se igralo finale Europskog prvenstva u vaterpolu i Jadran je posta prvak. Završila je utakmica, opća radost… Bilo je zimsko doba, ja obukao kaput i sa kompletnom novom opremom na leđima. Obavio sam posao i idem, kad dođu dva torcidaša i bace me u bazen. Neviđena muka mi je bila šta mi je propala oprema. U općem veselju, nisu imali koga bacit…
Oprema je za svako vrime superskupa, ali nisi je moga lako dobit. Ja sam zna da za jedno vrime neću imat ništa, mislim da sam tada oćelavio od muke (smijeh). Dva puta sam završio u bolnici zbog posla, ali sve je to dio posla.“
Sin Duje krenuo je njegovim stopama pa nas je zanimalo je li mu drago zbog toga.
„Na nekin način mi je drago, ali važnije mi je da je čovik. U bilo kojoj profesiji da je bio, važno je da je osta uspravan čovik. Nisu idealna vrimena za novinarstvo, tiskani mediji se gase, budućnost je neizvjesna.“
Malo o Smoji
Šta bi Smoje reka na današnju tehnologiju, na brzinu medija? Bi li se on sam snašao?
„Mislim da bi prihvatio, svaki napredak je pozdravljao, pogotovo ako je bio vezan uz rast Splita i cile regije, to je za njega bila radost. Ovisi koliko bi ima godina, jel gledamo Smoju sa 40 ili 70 godina.“
Napokon je dobio spomenik. Split mu je odao priznanje na taj način, ali nije prošlo bez problema - koji dan nakon otkrivanja zalili su ga bojom, urinirali po njemu, omotali mu šal oko vrata…
„Smoje nije dobio priznanje, dobili smo mi. On je znao da će tako bit, odlično je poznavao mentalitet našeg svita, znao je kako se ljude lako i diže i spušta s pijedestala. I to je dio našeg mentaliteta. Dovoljno je da vam tri puta fotografija izađe u novine, morate računat da ćete naić na ljubomoru, zavist. Nisu ga ni shvatili u njegovom impresivnom stvaralačkom opusu - govorimo o televizijskim serijama, romanima, kazališnim i filmskim scenarijima, tekstovima. Nema jedne rečenice kojom bi mu se moglo zamjeriti nacionalno raspoloženje. Sad na ovoj izložbi koja je bila Državnom arhivu Velo misto, moglo se srest sa njegovim vjenčanim listom, šta bi mnogi upaljeni nacionalisti rado imali jer se vjenčao 10. travnja i u rubrici nacionalnost izjasnili su se oboje Hrvatima, ali to se ne uvažava. Čovika želiš vidit onako kako ti želiš, a ne kakvi je stvarno bio.
Ako ćemo parafrazirat Miroslava Krležu, on je rekao da spomenik ne vridi ništa ako ga nisu dva puta obojali.“
Sviđa li se Feđi spomenik?
„Jednim dijelom je spomenik inspiriran mojom fotografijom. Na spomeniku je čak i lipši nego u zadnjim godinama života, da je ovako izgleda za života, ja mislim da bi mu svaka dala.“
Kao što smo već rekli na početku teksta, Feđa Klarić rodio se i živio u centru. Zamolili smo ga da nam usporedi Split nekad i sad.
„Meni je grad lipši, ugodniji je za život, Smoje bi bio presretan kako grad raste, a posebno u segmentu kojega je on jako njegova, a to je ugostiteljstvo i turizam. Izvanredan broj, stotine restorana, kafića, posebno u njegovom okruženju, oko Šperuna i Varoša. Prije su bile dvi zadimljene konobe, a danas se ima di izać. Priznanje je šta u grad dolaze stotine tisuća turista. Split je doživio fantastičan uspon, prije 20-ak godina stalno sam sluša kako je Split dosadan grad, tranzitni, samo za starce, a sad je eksplozija mladog svita.
Krepa od smija kad sam pročita naslov ove zime da je grad sablasno prazan. Čitavo lito slušamo kako je grad neviđeno bučan. Koga zadovoljit? Ništa lipše nije nego vidit pustu mladost u gradu. Statistike su impresivne, 60 posto turista je ispod 35 godina.“
"Najlakše je grintat"
Istina, naše ljude teško je zadovoljit. Ne valja im kad je prevelika gužva, ne valja im kad nema nikoga. Po centru se zatvaraju dućani, otvaraju ugostiteljski objekti. Kukaju kad se nešto zatvori, primjerice kad se zatvorilo kino Central, a istodobno su svi filmove išli gledat u trgovačke centre.
„Imamo dva kina, imamo Kinoteku i Kino Karaman. On bi iša u kino jednom u četiri godine, ali oće da ga ima. Ima dva prekrasna kina u centru grada, topla, fina i sa, što je jako važno, izvanrednom ponudom filmova. Neke filmove možemo pogledati čak i prije nego šta američka publika vidi. U Americi se bitni filmovi prikazuju uoči Oscara, a kod nas par mjeseci prije, i za male šolde. Najlakše je grintat.“
Ima li djece danas po Prokurativama?
„I da ima, nemaju di se igrat od pustih štekata. Snađu se. Nedavno sam išao s Marjana i na vrh Križeve ulice njih pet igraju balun, ima jedno malo igralište. Do mene je doša balun, ja ga zaustavim. Vidim na jednom zidu piše Chelsea. Pitam šta to piše, kažu – ma to je bezveze. To su napisali neki stranci. A šta je tribalo pisat. Kažu Liverpool. Prizemljili su me. Očekiva sam da će reć Hajduk, ali novo je vrime i nova mladost. Kad sam ja išao u školu, bilo je opasno proć kroz Varoš od ruševina od kuća, a sad je to posta jedan kvart pun cvića, obnovljen. Eto šta je turizam učinio. Za jedno desetak godina u Varoš će se ulazit sa ulaznicom.“
Kao što smo već rekli, aparat je uvijek s njim.
„Danas se može slikat mobitelom, ali dobro je imat neki mali aparatić, pogotovo ako si u ovoj profesiji. Ljudi kad vide one objektive, odma te tiraju. Zato možeš slikat mobitelom, a rezultat je gotovo isti. To može bit i finta, još ako imaš kravatu, a nisu očekivali da si fotoreporter, onda se možeš negdi probit. Moraš bit i berekin i farabut. Znao sam se ljutit kad sretnem kolege, profesionalce, subotom ili nedjeljom. Di ti je aparat? Danas ne radim! Ali ti ne znaš šta život nosi. Naposljetku možeš snimit i nešto drago, recimo prijatelja s dicom.“
A razvija li fotografije?
„Tu i tamo izradim. Ljudima onda poklonim. Lipo je to. Danas se to ne radi toliko, rijetko tko razvija slike. Ne mora bit film, izradiš koju fotografiju. Ljudi nemilice snimaju mobitelom, a nema opipljivu fotografiju. Mobitel ode, izgubi se…“
Koliko znače nagrade?
„Satisfakcija je, zadovoljstvo je. Dobio sam od struke, od Grada. Dobio sam od HND-a, a predložen sam od ljudi koje ja ne znam. Iznenadilo me. Dobro je, ali ako ćeš bit kurtoazan onda kažeš – najveća mi je nagrada šta živim u Splitu. Ja i ne znam za lipši grad jer u drugome nisam ni živio. Prepotentno bi bilo reć da je moj grad najlipši, svakome je rodni grad najlipši ukoliko je ima lipo djetinjstvo. Split je i Trogir, i Omiš i Brač i Hvar, okruženje. Šta i je, tako milijunski gradovi nastaju. Split je čudesan grad, po uvjetima, ali i po perspektivi. Ne samo da je inspirativan, nego ima budućnost.“