Na današnji dan 1667. godine Dubrovnik je pogodio jedan od najrazornijih potresa u povijesti današnje Hrvatske
Dana 6. travnja 1667. godine, nešto poslije osam sati ujutro, Dubrovnik je pogodio jedan od najrazornijih potresa u povijesti današnje Hrvatske. Potres magnitude 6,38 po Richteru i intenziteta IX po Mercallijevoj ljestvici u trenu je uništio gotovo cijeli grad i usmrtio oko 3.000 ljudi – polovicu tadašnjeg stanovništva. Prema svjedočanstvima, prvi i najjači udar bio je kratak, ali silovit – dovoljan tek da se izgovori rečenica "Muka našega Gospodina Isusa Krista" na latinskom jeziku. Odmah su uslijedili slabiji potresi, dok se Grad već nalazio pod ruševinama.
Pakao na zemlji
Brdo Srđ se doslovno odronilo na grad – golemo kamenje kotrljalo se niz padine, rušeći sve pred sobom. U luci je more tri puta nestajalo i vraćalo se kao cunami, razbijajući brodove o obalu. Zemlja se raspukla, izvori su presušili, a zrak je bio zagušen gustom prašinom koja je zaklonila sunce.
Kao da potres nije bio dovoljan, snažan vjetar raspirio je vatru koja se s ognjišta proširila na cijeli grad. Požar je gorio dvadeset dana, gutajući stoljećima stvarano kulturno i materijalno blago. Preživjeli su lutali ruševinama, tražeći bližnje, zaklon ili izlaz iz pakla. Krikovi zatrpanih, plač ranjenih i panika neozlijeđenih stvarali su sliku potpunog rasapa. Dubrovnik je u samo nekoliko minuta ostao bez domova, bez crkava, bez vlasti – bez duše.
"Nijesam kadar da vam opišem naš rasap, jer nemam sigurna mjesta da naslonim glavu. Ruševine, vatra i pljačkanje svršili su grad", pisao je kanonik Bernard Giorgi Stjepanu Gradiću.
Kaos, pljačka i izvanredno stanje
Potres je došao u nezgodnom političkom trenutku – usred Drugog kandijskog rata između Mlečana i Osmanlija. Grad su pokušali iskoristiti i jedni i drugi, a u samom Dubrovniku izbile su pljačke: Morlaci, lokalni seljaci pa čak i sluge, uzimali su zlato, srebro i relikvije iz napuštenih kuća.
Vlada je 11. travnja donijela izvanredne mjere: nitko nije smio napustiti grad, uspostavljena je privremena vlast od deset obitelji, a 300 vojnika podijeljeno je pod zapovjedništvo šest kapetana. Pojedinci, poput Marojice Kaboge – dotad državnog neprijatelja – postali su heroji spašavanja. Unatoč političkim prijetnjama iz Osmanskog Carstva, pokušajima Mletaka da preuzmu Dubrovnik i sveopćem siromaštvu, Grad se počeo oporavljati. Prvi sastanak Senata održan je 3. lipnja, a Velikog vijeća 10. lipnja.
Stjepan Gradić, istaknuti hrvatski intelektualac u Vatikanu, odigrao je ključnu ulogu – dizao je kredite u talijanskim bankama i sakupio više od 70.000 škuda za obnovu. Radnici su čišćenje ruševina i obnavljanje zidina započeli pod strogim nadzorom plemića, a posebnu pažnju posvetili su obnovi crkve sv. Vlaha koja je služila kao privremena katedrala. Prava katedrala dovršena je tek 1713. godine.
Dubrovnik nije pokleknuo
Unatoč svemu – potresu, vatri, pljački i međunarodnim pritiscima – Dubrovnik nije pokleknuo. Republikanska vlast uspjela je sačuvati političku samostalnost, prvi put u povijesti pučanima je dopušteno sudjelovati u odlučivanju, a Grad se, iako ranjen, uzdigao iz pepela.
No, nikada više nije dosegnuo onu slavu i snagu kakvu je imao prije 6. travnja 1667. Jedna od rijetkih prigoda kada su dubrovačke utvrde pucale nije bila u ratu, već neposredno nakon potresa. Zapovjednik tvrđave Lovrijenac, Pero Ohmučević, naredio je paljbu na dvije mletačke galije koje su pokušale iskoristiti kaos i iskrcati se na oštećenom dijelu zidina. Paljba ih je otjerala – i poslala jasnu poruku da Dubrovnik, iako razoren, još uvijek stoji.