Da se jučerašnja baletna izvedba na 70. Splitskom ljetu zvala „Triptih o slomu ljubavi“, vjerojatno ne bismo napisali mnogo toga negativnog, u moru pozitivnih značajki baleta koreografkinje Valentine Turcu. No kako se taj baletni spektakl, jer spektaklom ga ocjenjuje ono nešto sitno tekstova koji pretendiraju biti recenzijom, zove „Gospođa Bovary“, ipak bi bio red osvrnuti se na činjenicu koliko se ta, ovaj put splitska Gospođa Bovary, izmaknula književnom predlošku. Da nevolja bude veća, u popratnim promotivnim materijalima o ovoj se plesnoj Bovary govori kako o „dramskom baletu“. Eda je znati razliku pridjeva „dramski“, "dramaturški" i „dramatičan“, možda bi naš obzor očekivanja bio nešto manje poljuljan. „Gospođa Bovary“, nedvojbeno kreativne, senzualne i eterično lijepe koreografije, posebno u duetima, duboko je dramatična. Ali od jasne dramaturgije, koju uz koreografiju, režiju i glazbeni koncept potpisuje renomirana koreografkinja Valentina Turcu, nije ostalo ni „d“.
Scenografiju potpisuje Marko Japelj, kostimografiju Alan Hranitelj, oblikovatelj je svjetla Aleksandar Čavlek, a oblikovatelj videa Martin Svobodnik. Emmu Bovary tumači Irina Čaban Bilandžić, Charlesa Bovaryja Tamas Darai, Léon Dupoisa Danil Podhruško, Rodolphea Boulangeura Valerij Ljubenko, Gospođu Homais Eva Karpilovska, Gospodina Homaisa Leonardo Souza, Felicité Ajla Yusupzhanova, Justina Jake Milston, Majku Bovary Matea Milas, Oca Bovaryja Igor Gluškov, Gospođu Lheureux Kristina Burić, Gospođu Lefrancais Nikol Marčić, Vikonta Daniel Jagar, Gospođu Langlois Ami Inoue, Gospodina Langloisa Takafumi Tamagawa, Gospođu Caron Ania Bartkowski, Gospodina Carona Gaizka Andres Carcel Barrett, Gospođu Tuvache Jelizaveta Nadenenko / Josephine Mansfield, Gospodina Tuvachea Emanuele Sardo, Gospođu Dubreuil Rimi Mizuoka, a Gospodina Dubreuila Matteo Valente.
Flaubertovo remek-djelo, jedan od najboljih romana realizma, izazvalo je silne kontroverze (pa čak i policijske intervencije) u francuskom i općenito europskom društvu, gurnuvši u prvi plan (anti)junakinju zatrovanu bovarizmom, neutaživom željom za nedostižnim, u dubokoj frustraciji zbog vlastita stanja. Emma Bovary, supruga dobroćudnog, flegmatičnog i pomalo dosadnog Charlesa, u svom suprugu ne pronalazi adekvatna sugovornika i partnera. Njegov je posao umara, njegova odsutnost frustira, a manjak zajedničkih interesa, poput glazbe, poezije i estetike lijepoga, spletom je okolnosti gura u društvo obiteljskog poznanika, odvjetničkog vježbenika Léona. Zaljubljenost veća od svemira uskoro biva načeta njegovom selidbom u Pariz, a shrvanoj se Emmi uskoro pruža nova, još privlačnija prilika – imućni barun Rodolphe. Osim skoka iz afere u aferu, Emma se ekstravagantnim načinom života osobito zamjerila svojoj svekrvi, a trgovac Lheureux navodio ju je na dodatnu potrošnju i glamurozni život iznad svojih mogućnosti. Naposljetku je trgovao njezinim mjenicama, kuća je pala pod ovrhu, a Emma je dobila 24 sata da nabavi izuzetno visoku svotu ili će Charles bankrotirati. Doživjevši neuspjeh s molbama kod oba ljubavnika i razočaravši se u takvu sudbinu i jalove ljubavi, Emma popije otrov i umre.
Čemu prepričavanje radnje antologijskog lektirnog naslova, zapitat ćete se. Razlog leži ili u elementarnom nepoznavanju, ili u potpunom ignoriranju literarnog predloška pri osmišljavanju dramaturgije ovoga djela. Koliko je Emma korektno oslikana, usudila bih se reći više zbog glumačke vještine Irine Čaban Bilandžić nego zbog dramaturške umješnosti, toliko su ostali likovi promašeni. Još se može pronaći opravdanje za nešto odlučnijeg Charlesa, jer izvedba Tamasa Daraia u trenucima kakva-takva saznanja o Emminim novčanim malverzacijama bila je najbolji muški solo poljuljana i emocionalno slomljena muškarca u izvedbi koja je obilovala izvrsnim minijaturama, ali dramaturško oslikavanje ljubavnika bilo je ispremiješano, konfuzno i na trenutke banalno. Teško je uopće reći što se uopće pokušavalo s novotvorenim gospodinom i gospođom Homais, koje su doduše sjajnom tehnikom i s mnogo karaktera utjelovili Leonardo Souza i Eva Karpilovska. Ljekarnik Homais prikazan je kao novovjekovni klošar, a njegova supruga u izdanju između sado-mazo i rock estetike, što ne ide na dušu ansamblu – nego tvorcima koncepta. Nemamo ništa protiv osuvremenjivanja, ali redateljski koncept, a s njim i kostimografija i rekviziti u kojima baletanima fokus ničim izazvanih razularenih tuluma čine boca alkohola i duhan u ustima granično je degutantan. Grupne scene valjda su htjele nalikovati na razularene tulume Velikog Gatsbyja – ali nije prošlo. Paradoksalno, otvorena senzualnost na kraju je nešto što će se najmanje pamtiti kao "skandalozno" - taj je dio još i funkcionirao.
Scena i kostimografija doprinijele su miksu dojma potpunog kaosa – ili su razočarale industrijskom sterilnošću, ili su bile potpuno neprikladne. Počnimo od pozornice, koja se na konfiguraciji terena kao što su Prokurative pokazala kao zalogaj na kojem se odmah izbilo zube. Prokurative nemaju prirodnu kosinu, samim time možete birati između loših i gorih mjesta. Iz bočnih se redova uopće ne vidi dio scenografije, ako se bočni plakati i káda na kotačiće scenografijom mogu nazvati, tako da je dijelu gledališta onaj središnji dio sretnika prepričavao ljubavni klinč koji se nije vidio, još dodatno zaklonjen golemim kaučem u krupnom planu. Nekoliko odvojenih prostorija pod peristilskim arkadama izgledalo je nabacano i nefunkcionalno, stakleni ormar u uglu bio je toliko zamrljan otiscima da ga je bilo teško gledati, suvremenost su u komadu valjda predstavljale biljka i veš-mašina, na kojoj je vožnja primabalerine s cigaretom valjda trebala biti odraz konzumerizma, taštine ili bogapitaj čega. Emmina rastrošnost ogleda se u trima-četirima kartonom upakiranim valjdaslikama, najsiromašnijm stalkom za valjdahaljine u zaštitnim navlakama, a Emmin je portret (srećom, zbilja lijep portret Irine Čaban Bilandžić) visio ponad nekakva lifta, utora, cijevi, odnosno rupe neke vrste u kojoj se odvija ljubavnički zanos. Kostimografija prati kaos – Emminu vjenčanicu ne možemo nazvati ni negližeom jer bismo uvrijedili negliže, donje rublje, koje u ljubavnim scenama dolazi do izražaja crne je boje, što znači da ispod bijele vjenčanice i kasnije raskošne crvene haljine od tila izviruju debele crne naramenice. Ostatak ansambla odjeven je između punkera i sredovječnih gospođa. Ako je postojala vizija iza toga košmara, mi je ne vidimo. Dodajmo tome opći ambijent centra Splita u turističko vrijeme, kuckanje posuđa iz obližnjih ugostiteljskih objekata, trubljenje nervozna vozača iz smjera rive, dron koji je letio iznad publike, metalne konstrukcije s rasvjetom koje se na ovakvim prostorima ne mogu sakriti – sve je to dodatno prisnažilo dojam da je ova Emma zalutala u vrijeme kojem se prilagodila svojim unutarnjim nesuglasjem. Sreća je samo u tome što fotografiju prate krupni kadrovi – široki bi otkrili svu raskoš nereda na pozornici i oko nje.
Pa opet, da se mogao gledati samo koreografsko-izvođački dio baleta (a nije) – „Gospođa Bovary“ bila bi divan uradak, i to tvrdimo potpuno svjesni da balet nije prepričavanje i ne mora biti prepričavanje književnog djela. Jezik tijela koji Turcu proizvodi, imajući na umu različite karakteristike plesnih parova na istom mjestu, kristalno jasno oslikava temperamente i emocije. Primjerice, već spomenuti Souza i Karpilovska pokazuju se kao majstori transformacije, a njihovi pokreti koji nalikuju stalnoj borbi i odmjeravanju snaga zbilja fasciniraju. Matea Milas glumački je superiorna i oduševljava kao stroga majka i svekrva, Ajla Yusupzhanova doslovno krade pozornost gledatelja iznimnom gracioznošću i preciznošću u fluentnim rotacijama, Ania Bartkowski i u sitnoj ulozi iskače elegancijom u držanju i nastupu, Danil Podhruško i Valerij Ljubenko uvjerljivo zavode, s obiljem izvrsne kemije s glavnom junakinjom koju tumači Irina Čaban Bilandžić. Njezina je interpretacija Emme očaravajuća – od djetinje radosti tijekom željene svadbe, preko razarajuće putenosti zbog koje strastveno ulijeće u pogrešne odnose, a emotivni raspad i otplesala je i odglumila tako da gledatelj ostaje bez teksta, opčinjen i zapanjen. Uz Cardosovo „Labuđe jezero“, sada toliko prikladan primjer koji ni uz dašak ludnice i rastrojenog Rothbarta nije otišao toliko daleko da se priča raspline, Čaban Bilandžić je u ovoj izvedbi vjerojatno otplesala jednu od svojih uloga karijere. Eterično, senzualno, fluidno, glumački maestralno. Žal je tim veći što će se možda naći još koji istomišljenik kojem će ovo banaliziranje i pastišno destruiranje književne uspješnice čijim se imenom tako dično kiti srozati mišljenje o uspješnosti ovoga baleta.
„Gospođa Bovary“ u svojoj je fokusiranosti na emociju (koja ipak većinski leži u interpretativnoj moći solista u glavnim ulogama) potpuno zanemarila, da ne kažemo obezvrijedila književni predložak. Da je ovaj balet nosio drugo ime i autentično gradio priču o nekom nepoznatom ljubavnom četverokutu, o njemu bismo napisali hvalospjev. Ovako će on za nas ostati surova dekonstrukcija Flaubertove ideje, prelijepa koreografija koja je sjajno interpretirana, ali u potpunom vremensko-prostornom kaosu koji se tek proračunato vadi na emociju.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Splitsko-dalmatinske županije u okviru Javnog poziva za financiranje promicanja i razvoja kulturnih sadržaja
