Prosinac je u splitski HNK-a opet donio jednu od najomiljenijih izvedbi, onu koja je svojevrsno umjetničko otvaranje adventskog vremena, onu koja je baš za sve generacije. Red koji se protezao preko cijelog Trga Gaje Bulata uoči prve ovogodišnje izvedbe dovoljno je govorio o tome koliko ta tradicija znači Splićanima. Tradicija – novčić s dva lica.
Lijepo ju je imati – kao odraz poštovanja projekta koji je simbolički ukorijenjen u publici, no istovremeno pruža popriličan manevarski prostor za opuštanje – kakav god bio, „Orašar“ uvijek privlači kolone gledatelja. Priča znatiželjne i pustolovne djevojčice Klare, tajanstvena kuma Drosselmeyera, Kralja miševa, Šećerne vile i Princa, uz još desetke sporednih uloga svih uzrasta koje svojim koloritom ispunjavaju pozornicu kao šaren san nešto su što posjeduje magnetsku privlačnost – čak i kad samo vidite program. O glazbi Čajkovskog bespredmetno je i raspravljati. Izvedbe su pak kruh sa sedam kora – pogotovo kad se ista koreografija ili estetska rješenja viđaju godinama.
Koreografiju i režiju Waclawa Orlikowskog prenijela je Božica Lisak, scenografkinja Dinka Jeričević postavila je viđenu, ali još uvijek atraktivnu scenografiju raskošne Klarine kuće, snježnog kraljevstva i šećerne čarolije posljednjeg dijela predstave, a odličan je odmak u odnosu na prošlu godinu bio onaj kostimografski Barbare Bourek – zadržani su neki već prokušani elementi i boje, no pojavile su se i nove uspješnice – poput ružičastog kostima Šećerne vile i pojačavanja općeg dojma raskoši slojevima tila u prekrasnim haljinama ženskog dijela ansambla. I ovaj put velike pohvale za rad s najmlađima zaslužuju koreografi Baletnog studija i polaznica Odjela za klasični balet – najmlađe plesače nije uplašila masovnost publike ni važnost apsolutne točnosti u njihovim masovnim scenama, što je publika s pravom prepoznala.
Što se nositelja većih uloga tiče, ponavlja se boljka koja je vidljiva još od ljeta, kad su se nakon niza uspješnih uloga s ansamblom Baleta pozdravili neki izuzetno važni plesači, a rošade su pokazale neminovnu istinu – potraga za muškim solistom u rangu Aubina Le Marchanda ili Aarona Koka bit će dugotrajan proces. Danijel Podhruško u ulozi Princa ima potencijala, otplesao je nekoliko vrlo efektnih solo dionica te sjajan duet s Evom Karpilovskom kao Vilom šećera, no i kod njega su, u odnosu na stare soliste, vidljive određene manjkavosti (energičnost u skokovima, snaga pružene noge, scenska prezentnost) na kojima će se morati raditi. Općenito govoreći, ženski je dio ansambla bio za nijansu uvjerljiviji, pogotovo veteranke ovoga ansambla. Matea Milas bila je standardno izvrsna i ukrala je pozornost u kolektivnoj sceni kao Snježna kraljica, djelujući kao da je za nju ta uloga sitan zalogaj i zadačić koji se bez imalo muke odrađuje na visokoj razini. Apsolutno je najjača karika bila Eva Karpilovska kao Vila šećera – bez polovično izvedenih pokreta, improvizacija i sitnih „šlampavosti“ kakve se događaju u ansamblu, a više ne promiču ni laicima – ona je naprosto plesačica koja svaki zadatak odradi mikroskopskom preciznošću, uz jednako snažan tehnički besprijekoran angažman i vidljivo snažnu glumu. Na kraju – Valerie Lin bila je korektna Klara – točna, fluidna i glumački zadovoljavajuća.
Pošteno je reći da je i koreografija, kad je više puta gledate, u nekim dijelovima zastarjela i poprilično pasivna. Najpamtljiviji dijelovi koje Orkestar izvodi sjajno, a tako je bilo i ovaj put pod ravnanjem Vetona Marevcija – Valcer cvijeća i Ples šećerne vile, na trenutke su zatrpani izrazito sporim i pasivnim plesnim pokretima koji su u potpunom raskoraku s u prvom slučaju raskošnim i bogatim, a u drugome „sitnim“, ali dinamičnim i pokretljivim zvukom. Taj pak „krimen“ ne može ići na dušu plesačima, ali bode oči kad se osvrnete na druge koreografije koje su danas dostupne u dva klika.
Iznimno velik broj izvedbi „Orašara“, koji svakako diktira i ogroman interes publike, znači nužne promjene postava da se izvođačima dā barem nekakvo vrijeme za nužan predah između izvedbi. No to što je pozornica pojačana nizom malenih plesača i nekolicinom efektnih grupnih točaka (posebno je zahtjevna i efektna Ukrajinska marmelada) ne znači da se ne vidi neiskustvo ili neuigranost nekolicine plesača koji su, silom prilika, bačeni u vatru. A popunjavaju zbilja goleme cipele koje su im prethodnici ostavili. Nadamo se da će do dijela tehničke spremnosti stare postave doći, da će im oni najbolji koji su ostali biti orijentir, a i da će dobiti priliku pokazati nešto novo, izazovno i očaravajuće. Uskakanje u već viđene projekte, makar bili i voljena tradicija, dugogodišnjoj publici ne može ne bosti oči razlikom u kvaliteti izvedbe.
Članak je objavljen u sklopu projekta koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).