Krug. Cikličko kretanje, dramatičan početak i završetak, u sredini gradacije, međuprostor stvarnosti i snova, miks srednjega vijeka i suvremenosti, zaokružena cjelina, krug života i Rota Fortunae – sve je to bila „Carmina Burana“ s glazbom Carla Orffa kojom je svečano otvoreno 70. Splitsko ljeto. Režija je pripala poljskom redatelju Michału Znanieckom, a dirigentska palica maestru Ivanu Hutu, rođenom Splićaninu koji je ovom scenskom kantatom debitirao na dirigentskom pultu Splitskog ljeta. Scenografiju u maniri muzeja koji je mistično oživio potpisuje Luigi Scoglio, a vrlo uspjelu kostimografiju Magdalena Dabrowska. Zborovođa je Veton Marevci, koreografkinja Karolina Šuša, oblikovatelj svjetla Srđan Barbarić, oblikovatelj tona Damir Punda, oglavlja je izradila Ankica Matijaš, suradnik je redatelja Bojan Brajčić, asistentica koreografkinje Sonja Bonačić, a asistentice koreografkinje Maja Peruzović i Marija Žižić. Koncertni je majstor Valter Lovričević, a zborovođa dječjeg zbora Nela Bujas Trpković.
Djelo internacionalnog karaktera, rukopisna zbirka čiji su autori školnici lutalice koji su veći dio svojih zapisa napisali u ozračju križarskih ratova, objedinjuje „opasne“ teme poput kritike loših crkvenih praksa (primjerice simonije, prodaje oprosta grijeha) i invektive puritanstvu, napitnica koje slave vinsko raspoloženje, hedonizam i požudu te ljubavnih tema koje često završavaju raskalašenom tjelesnošću. Orffova glazba, koju je sam odvojio od svog poroda od tmine „Koji se sad može baciti“, današnjem slušatelju zvuči kao najava blockbustera, sa svojim izrazito dramskim potencijalom i kombinacijom mističnog doživljavanja zvuka kao priča o sudbini s idiličnim slavljima proljeća, vinskog veselja i ljubavi. Djelo je skladano za tri solista, mješoviti veliki i mali zbor i dječji zbor, orkestar s drvenim i limenim puhačima, gudačima, udaraljkama i dva klavira.
Uvertira koja je stvorila točno onoliko upitnika nad glavama i napetosti prijeko potrebne scenskoj izvedbi uključivala je šetnju fiktivnih posjetitelja muzeja među artefaktima – „Noć u muzeju“ a la Znaniecki. Uslijedio je onaj dio koji onome tko ovu izvedbu nije doživio u svojoj punini, uživo i dovoljno blizu da razazna svaki izraz lica zboraša-kipova i svaki mikrotrzaj orkestra u punoj koncentraciji na taj prvi iktus kojim će početi „O Fortuna“, može izgledati i patetično. Uzet ćemo si dovoljnu slobodu da kažemo da je početak „Carmina Burana“ bio takav da je bilo potpuno svejedno kako će završiti, u kakvo će se ruho zaodjenuti, kakav će rasplet osmisliti. Trenutak u kojem je maestro Hut dao znak za prvi udarac u bubanj bio je najava spektakla, male pobjede, otvorenja kakvo ova manifestacija zaslužuje. Orkestar i Zbor priredili su tako veličanstven „in medias res“ da je sve ostalo postalo svejedno – a i to je, srećom za publiku željnu malog odmaka od Verdija, bilo izvrsno.
U prvome dijelu kantate članovi zbora u kostimima kipske estetike, s posebno uspjelim oglavljima u imitaciji kamena, poput živih su karijatida okružili peristilsku pozornicu i zapjevali o promjenjivoj Fortuni, nevidljivoj sili koja lebdi kroz djelo, vlasnici sreće i nesreće. Bariton Ljubomir Puškarić pojavio se u ulozi vodiča kroz muzej, kroz redateljevu viziju spajajući suvremeni svijet uronjen u teško izdrživ ritam turističke ponude i potražnje te prošlost (ili budućnost) koji kroji božica sudbine. Puškarićeva je dionica bila osobito zahtjevna, s izrazito velikim rasponom od basovskih dubina do dozirano karikaturalnih visina u posljednjem dijelu kantate, u kojemu ljubav i požuda kao opipljivi entiteti obuzimaju protagonista. Njegova sjajna dikcija i artikuliran izgovor pjevanog teksta omogućili su klasičarima u publici simultano prevođenje dijelova Pjesama iz Beuerna i uživljavanje u ljubavne tlapnje umorna čovjeka koji je samo htio otpočinuti na poslu, neplanski završivši u vlastitom snu – ili noćnoj mori.
Poseban je umjetnički doživljaj bio nastup šibenskog kontratenora Franka Klisovića. Doživljaj bi se ukratko mogao svesti na – koja gluma, koji scenski pokret, koji glas! Dijabolično stvorenje, koje će neki vidjeti kao Mefistofelesa, neki kao Voldemorta, neki kao đavolji lik iz „Pasije“, osim tihe jeze u gledatelju i slušatelju zbog Klisovićeve nadahnute izvedbe mora izazvati divljenje. Sam po sebi egzotični kontratenor u glasovnoj izvedbi punoj primjerene mimike i glumačke ekspresivnosti pamtit će se kao savršeno rješenje za kantatu koja je time iz naturalizma uskočila i u nadrealizam. Njegovo dirigiranje članovima zbora, kipovima-ljudima koji načas padaju pod užicima hedonizma („Bio kralj ili papa – svi će piti do iskapa“), a načas se dižu zbog moralnih načela, jedan je od najblistavijih glumačkih trenutaka izvedbe. Jednako je uspješna bila i božica ljubavi Venera, koja je kostimom neobičan hibrid Dive Plavelagune iz „Petog elementa“ s nijansama Boticellijeve Venere koja se rađa iz školjke i morske pjene. Izvedba poljske sopranistice Marceline Román bila je besprijekorna. Glas koji s lakoćom doseže nevjerojatne visine, pritom kristalna tona, sa smislom za ukrase i umjetničke bravure, ali i istančanim osjećajem za glazbenu pratnju (primjerice lijepi piano u kombinaciji s dječjim zborom Glazbene škole Josipa Hatzea) bio je šlag na torti solističkog trolista.
Zbor HNK-a u zahtjevnim je zvukovnim uvjetima Peristila postigao lijepo zvukovno oblikovanje i jasnu dinamiku. Forma imitacije i dijaloga između muškog i ženskog zbora, posebno mimesis jeke u muškim dionicama, vrlo je uspješna i ostavila je dubok dojam na slušatelje. Orkestar ih je pratio u posebnoj živosti i osjećaju za kontrast u tematskim postulatima djela, dajući toliko potrebnu patinu tajanstvenosti i uplivu nadnaravnog u Orffov slojevit koncept. Pohvalno je što je maestro Hut uspio na okupu održati cjelinu građenu iz, primjerice, „In taberna quando sumus“, zahtjevne napitnice u trohejskom tetrametru koja na test stavlja izdržljivost u tempu i dinamici, te nježnog, milozvučnog nastupa Dječjeg zbora Glazbene škole Josipa Hatzea s dijelom o ljubavnom nadmetanju.
Nastup dijela baletnog ansambla od „Carmina burana“ napravio je živu sliku antiteze svjetla i tame. S jedne je strane koreografija rađanja proljeća, s druge osvješćivanje postojanja tajnih uljeza u tom vodičevu neobičnom snu – ili javi – na putu za ljubavnim užitkom. Svaka cvjetna djevojka u izvedbi balerina HNK-a šarmira na svoj način - i ne samo plesom, nego i pogledom, šeretskim namigivanjem, osmijehom, neverbalnom komunikacijom, a muški dio ansambla također je na razini zadatka odgovorio i na plesne i na glumačke dionice – efektan završetak nećemo spomenuti isključivo da budućim gledateljima ne pokvarimo dojam savršene cjeline sa završetkom koji je pravi mali redateljski i koreografski dragulj.
Na kraju, a hijerarhijom odgovornosti na samom vrhu – interakcija maestra Ivana Huta s izvođačima ulijevala je maksimalno povjerenje u kvalitetu izvedbe. Njegovi su pokreti nenametljivi, bez nervozne gestikulacije, znakovi za upad precizni, kontakt s ansamblom pravovremen, jasan i s dobrim rezultatom. Dinamički raspon, napose forte koji je postigao s orkestrom nije pretjeran ni raskalašen (ako bi se tekstu ti pridjevi gdjekad i mogli prišiti) - nego funkcionalan, u službi razvoja dramske napetosti. Sve u svemu, boja koju je Hut postigao s orkestrom više je renesansna nego „mračno srednjovjekovna“ - bogata, gusta, poletna, uvjerljiva, u gotovo rekvijemskom ruhu gdje se traži reakcija na varljivost sudbine, ali jasna i u živosti slavljenja ljubavi i dobre kobi. Lijepo je vidjeti da netko kome je pripala čast otvorenja Splitskog ljeta dirigira s osmijehom usmjerenim prema orkestru, sa sviješću o pojedinačnom tonu koji izvedbi daje umjetnički potpis. Hut je izgledao kao da bi i sam rado zasvirao, kao da ga je partitura ponijela u taj idilični svijet snova pod okriljem Fortune.
Počelo je zazivanjem varljive Fortune, završilo je zazivanjem iste upraviteljice sreće i nesreće. Na razmeđU sna i jave, u nastupu koji je vrijedan antologija. „Carmina burana“, unaprijed ponešto osporavana zbog činjenice da a) nije opera b) nije djelo s pečatom Verdija, Splitskog ljeta, „tradicije“, zatvorila je usta skepticima koji imaju dovoljno volje i žara za potragom za novim rješenjima, odnosno oživljavanjem naslova koji je već u nekoliko navrata razbio predrasude i ostavio neizbrisiv trag. I zvukovno je i vizualno ova izvedba dostojna krovne kulturne manifestacije, s većinskim udjelom hrvatskih umjetničkih snaga u kombinaciji sa sjajnim inozemnim pojedincima. Tajanstvena, autentična, pomalo bizarna, dovoljno romantična, zvukovno moćna, vizualno zavodljiva. Maestralan početak Splitskog ljeta.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Splitsko-dalmatinske županije u okviru Javnog poziva za financiranje promicanja i razvoja kulturnih sadržaja
