Splitsko je ljeto u izvedbi Baleta HNK-a uprizorilo „Doru i Slavu“, kako sami navode, „baletni homage velikim damama hrvatske umjetnosti“. Tim je povodom na prostoru teniskih terena na Benama podignuta pozornica koja je trebala poslužiti kao bajkovita kulisa za svojevrstan plesni osvrt na „hrvatskog Čajkovskog i hrvatskog Moneta“. Nažalost, mnogo je toga u ovom svojevrsnom baletnom triptihu ostalo nedorečeno – ili pak osmišljeno s premalo osjetljivosti prema umjetničkom kontekstu stvaralaštva dviju velikih umjetnica.
Kako je trajanje Simfonije u fis-molu, op. 41 Dore Pejačević prekratko za cjelokupnu baletnu izvedbu, nakon audicije među članovima vlastitog ansambla izabrane su dodatne dvije kratke koreografije mladih plesača – Arise Hirono i Aarona Koka. Hirono je svoju koreografiju „Serenity of Light“ temeljila na glazbi Aarva Pärta, djelu Fratres (Bratstvo), a premisa je bila oslikati važnost odnosa i povezanosti među plesačima. O kratkoj i slabo razgranatoj koreografiji mlade plesačice najkraće rečeno – da nije bilo solaže Aarona Koka i Eve Karpilovske, koji već godinama u paru dišu kao jedno, slabo bi se pamtila. U obzir svakako uzimamo to da joj je tek 21 godina i da će zasigurno napredovati i u umjetničkoj viziji i u jasnijem koreografskom rukopisu.
Iskusniji kolega Aaron Kok svojom je koreografijom „A Dinner for Rose“ pokazao da je počélo svake dobre koreografije smisao za dramaturgiju. Njegova plesna priča sjajnom horor-estetikom nalikuje Obitelji Adams koja se okuplja oko bogatašice Rose, razočarana njezinom oporukom koja će dobiti groteskno razrješenje. Njegov koncept obiluje pametnim korištenjem prostora i rekvizita, plesom oko stolica, suptilnim uključivanjem publike u osuđivačke poglede, pomalo kabaretskim, ironičnim tonom koji se stapa s prepoznatljivom glazbom Šostakoviča, Montija i Vivaldija. Irina Čaban Bilandžić ulozi Rose pristupa glumački, njezino je fingirano staračko šepanje savršeno uklopljeno u koreografiju u kojoj obitelj pokvarenom mimezom pokušava doći do staričina vlasništva, što ona relativno lako prozre, ipak nespremna na kolektivnu dekadenciju koja izvire iz njih. Matea Milas također izvrsno nosi ulogu pritajene zlice, drugačije od Rose – elegantne i jezive, da bi se zločin u pomalo ironičnom obratu prebacio na drugi dio stola. Ono što posebno veseli kod Koka, a izostalo je u glavnoj koreografiji, velika je pozornost na ritmičkoj točnosti i usklađenosti notnog zapisa s pokretom. Primjerice, šesnaestinke su brze, šašave, smiješne, nimalo trome i s korakom zakašnjenja (što će biti slučaj sa sljedećom koreografijom), a ansambl u ovom dijelu djeluje kao na svom terenu – plesački vrckavo, ekstravagantno, slobodno.
Uslijedila je poduža pauza zbog micanja scenografije u segmentu Aarona Koka (u nadolazećem se komadu „Dora i Slava“ valjda mislilo da će kakvo-takvo oblikovanje svjetla biti dovoljna „scenografija“ – što nije bio slučaj) i promjene kostima dijela ansambla koji pleše „Doru i Slavu“, što je dobrano uspavalo dio publike koja se ionako nalazi poprilično izmještena od standardnih uvjeta Splitskog ljeta, s Benama se eventualno može usporediti Sustipan. O Benama se u ovoj situaciji može reći sljedeće – neupitna ljepota Marjana, u mraku sa slabim naznakama plavog i zelenog svjetla, četiri goleme rasvjetne konstrukcije, visokom pozornicom poprilično udaljenom od gledališta i svim prirodnim „luksuzima“ koje s vanjskim izvedbama idu u paketu nije došla do izražaja. Galerije s generalne probe neka se pripišu vještini i boljem kutu fotografa – činjenica je da ne treba biti talac ideje koja nosi goleme tehničke izdatke, a krajnji je rezultat prosječan.
Kad je naposljetku na red došla koreografija „Dora i Slava“ poznatog koreografa Martina Chaixa, nismo se mogli ne zapitati koliko zapravo kreativni tim razumije Doru i Slavu. Simfonija u fis-molu prva je moderna hrvatska simfonija, ali utemeljena na tradiciji romantičkoga simfonizma. Za koreografiju to možda u startu ne izgleda kao ograničenje, ali pri usporedbi potpuno različitih karaktera stavaka jasne su dvije stvari: da je Pejačević svoje djelo skladala godinama i pod različitim utjecajima te drugo – da je nemoguće simfoniji pristupiti kao cjelini u kojoj će prevladavati, primjerice, allegro con moto – ako već sljedeći stavak čujno donosi promjenu tempa, dinamike i atmosfere. Od početna „utrčavanja“ do kolektivnih scena, „Dora“ je u koreografiji, kao i labav koncept triptiha koji u svojim trima dijelovima nema ama baš nikakvu poveznicu, izgledala rascjepkano, nepromišljeno, a nažalost moramo reći – i neuvježbano.
U nastupu plesnih parova do izražaja je došla neujednačenost i različito shvaćanje tehničke preciznosti, gdje primjerice jedan par pleše „na dobu“, drugi kasni za balet predugih pola sekunde, jedna plesačica u skoku ima savršeno pružena stopala, druga zgrčena i slično. Da nevolje bude veća, pri lošoj pripremi podrške i skoka jedna je plesačica, sve zlo bilo u tome, negraciozno ispala svome partneru iz ruku, srećom, bez ozljeda, no publika je itekako primijetila seriju početničkih grešaka koje se ansamblu inače ne događaju. Ovdje valja napomenuti da je Balet poprilično ispremiješan stalnim odlascima i dolascima plesača. Kad počnu izgledati kao „uigrana momčad“, greške će se sigurno svesti na minimum, ali trenutačno su „Dora i Slava“ izgledale kao ona prva proba na kojoj još uvijek sve može poći po zlu i gdje su potrebni još dani, ako ne i tjedni brušenja završna umjetničkog proizvoda. Da nije bilo bljeskova onih redovito najboljih – Eve Karpilovske i Aarona Koka u divnom duetu, nježnog sola Irine Čaban Bilandžić i prezentnosti Matee Milas, na trenutke bi bilo teško gledati kako se koncept koji se ne može pravdati ni improvizacijom raspada kao kula od karata.
Što bi pomislili o koreografiji koja je neprepričljiva – jer naprosto nema priču – govori ova misao sama za sebe
Svemu tome nije pomogla ni kostimografija. Iako je Aleksandar Noshpal naznačio da je inspiriran radovima Slave Raškaj, posebno „Lopočima“, te da je smatra hrvatskim Monetom, ta se premisa uopće nije vidjela. Kostimi su, doduše, funkcionalni i lijepi, od Raškaj slijede barem ono secesijsko favoriziranje zelene i plave, sašiveni su u divnoj strukturi, ali ono najpoznatije po čemu je hrvatska slikarica postala brend potpuno je izostalo. Slavin akvarel pretvorio se u prugaste linije, ktome s vidljivim nestopljenim rubom, što bi se možda nategnuto moglo braniti njezinom željom za vertikalnošću stapki lopoča, ali činjenica je da nijedan gledatelj pri pogledu na te suknje jamačno ne bi pomislio na kultnu hrvatsku slikaricu. Što bi pomislili o koreografiji koja je neprepričljiva – jer naprosto nema priču – govori ova misao sama za sebe.
Na kraju, moramo reći da nam se čini, usprkos izjavama kreativnog tima koji tvrdi upravo suprotno, da je priča „Dore i Slave“ napravljena poprilično „na silu“, u vremenskoj stisci i kreativnom deficitu, s malo ili nimalo razumijevanja za umjetnički kontekst. Ulaziti u ovakav projekt značilo bi prvo pošteno prionuti proučavanju hrvatskog glazbenog modernizma (s ozbiljnim uplivom romantizma) i slikarskog impresionizma, ako se već na to referiramo. Da je ovaj balet nosio kakvo drugo ime i ne silovao ideju posvete dvjema umjetnicama od kojih na kraju dana nije ostao ni trag, dojam bi svakako bi bolji. Osim toga, autori se ne mogu se baš okititi lovorikama ni za inovativnost ideje – na nosaču zvuka Dore Pejačević iz 2011. u izvedbi Njemačke državna filharmonije Rheinland-Pfalz (https://mic.hr/proizvod/simfonija-u-fis-molu-op-41-koncertantna-fantazija-u-d-molu-op-48/ ) upravo su slavni „Lopoči“ Slave Raškaj. Samo što se ovdje nitko nije upustio u umjetničku reinterpretaciju koja je neslavno propala.
