Sinoć se u prelijepom ambijentu ispred marjanske crkve svetog Jere u sklopu Splitskog ljeta održala dramska premijera „Judite“ u režiji Dražena Krešića i izvedbi Katarine Romac. Na sceni ju je pratio autor glazbe i violončelist Stanislav Kovačić. Scenografkinja i kostimografkinja predstave je Sanja Jureško, suradnica za pokret Anja Ostojić, jezična savjetnica Sanja Vulić Vranković, oblikovatelj svjetla Ivan Lušičić Liik, oblikovatelj tona Tomislav Luetić, a inspicijentica Sonja Dvornik.
Potraga za novim izvedbenim prostorima ujedno je i potraga za novim iščitavanjem uloge prirode u oblikovanju karaktera. Crkvica svetog Jere nikome nije „usput“, dobrano se zapušete dok dođete do odredišta predstave, kontemplirate, osvijestite koliko toga ne znamo o ljepoti i duhovnosti kojom smo okruženi, a i zapitamo se o važnosti samoće i mentalne snage u srazu s pričama gorostasa koji su ispisivali povijest. Izbor scenskog prostora sljubio se s ulogom jedne od najvećih kršćanskih junakinja i simbolom herojskog otpora snažnijem neprijatelju. Crkva svetog Jerolima podignuta je uz okomitu liticu na južnim obroncima Marjana, a uz crkvu je u stijeni smještena pustinjačka srednjovjekovna špilja, u kojoj je, prema legendi, boravio sveti Jeronim.
.png)
Predstava počinje još dok se strmim puteljkom spuštate prema crkvici, dok ugaslo sunce prepušta mjesto noći i svjetlu koje obasjava trnovite agave. Taj hod do lokacije, uz tihu molitvu Katarine Romac u ulozi Judite, ima u sebi nešto atmosfere privatne pokore, križnog puta, preispitivanja činjenice koliko smo maleni pod golemim nebeskim svodom, koliko smo mizerna točkica u nepobjedivoj i neuhvatljivoj prirodi. Veliki je forte predstave inzistiranje na interakciji s publikom. Romac izgovara tekst koji je nadahnut biblijskom parabolom o Juditi, spasiteljici Betulije i svoga naroda, ali ne dopušta gledatelju da odluta u smirujuću odsutnost aktualnosti u konfliktu s groznom prošlosti. Ona traži našu reakciju, sasvim je ljudska – muči se, žeđa, strahuje, boji se svoje nedostojnosti pred golemim zadatkom, a istovremeno u sebi generira nadljudsku snagu vođena Božjom pomoći i voljom.
Romac, na tragu svojih najboljih izvedbi u „Kroćenju goropadnice“ i „Lepurici“, u liku snažnijem od vlastite interpretacije „Glorije“, savršeno skicira težinu odgovornosti na malim plećima žene koja nije ni znala ni ispitivala zašto je odabrana za toliko težak zadatak. Pred špiljom, pred prigodno suhim, vrelim kamenom, pustinjački sama u nevolji – njezina Judita pita tko smo mi. I zbilja – tko su njezini gledatelji? Holofernova vojska? Židovi? Promatrači? Splićani? Marulićeva ciljana publika? Ova predstava, naime, izvedena je povodom 500. obljetnice smrti začetnika naše književnosti, a valja imati na umu da je njezin cilj i tada bio alegorijsko čitanje. Turci Osmanlije, za Marulića metafora nevjerništva i zla, stigli su nadomak Splitu, a već ih je bio opisivao kao najgoru moguću četu životinja koja pali i ubija sve pred sobom, a tako će i Split ako se, uz Božju pomoć (mnogo je pritom aludirao na papu Hadrijana), ne dogodi čudo. Sugrađani su mu već bili izmučeni i demoralizirani, baš kao i Juditin narod u Betuliji kojemu je opaki vojskovođa Holoferno prekinuo dotok vode da ih izmuči i potuče.
Posebna pozornost u predstavi posvećena je detaljima. Juditine su usne ispucale od žeđi, njezin je ten opaljen suncem, maska koja joj djelomično pokriva lice također evocira suho, raspucalo tlo, oči su joj izmučene, suza ima dovoljno tek da orose oči. Njezina je pučka haljina od grubog materijala zamijenjena bajkovitom bijelom opravom u koju je odijeva sluškinja Abra, a Judita tada k nama ide „veleštovana, možda ne s manjim ukrasom nego kad se bijaše pokazala Holofernu, nego dapače da vas okrijepi u pridržavanju svete čistoće…“ Bjelina božanstvene haljine, sjaj bogatog ogrtača i zlatni nakit djeluju tako prikladno „prostački“ u kontekstu situacije, posljednjih trzaja vjerne, ali iscrpljene očajnice koja mora spasiti svoj narod od pogibelji, a za to mora odglumiti urešenu ljepoticu koja će kičastom vanjštinom i ispraznom ljepotom pridobiti povjerenje površnog silnika Holoferna.
Dramatična glazba koja odjekuje marjanskim stijenama djeluje kao da gudalo igra po živcima publike, željne pročišćenja, razrješenja, utjehe nad samima sobom. Romac spektakularno gađa naša slaba mjesta – skrivanje u gomili, plašljivost, ljudsku sklonost izbjegavanju inicijative i rješavanja problema, posvemašnje karakterno beskičmenjaštvo. Njezine magične oči, fokusirane na sukreaciju reakcije, propituju interpretaciju publike. Njezin scenski pokret korespondira s tekstom – u trenucima sumnje na stubama zaklanja samu sebe, obgrljuje si noge, želi postati manja nego što jest i izbrisati težinu jarma na svojim leđima. U trenucima propitivanja i traženja sugovornika (osim Božjeg glasa) kreće se kroz publiku, odlučno i poletno, a u trenucima sudbonosna sraza s Holofernom njezine su ruke krvnički snažne, više junačke nego ženstvene. Vrč s vodom, elementom koji u Starom zavjetu znači tanku liniju između života i smrti, služi kao mogućnost ispiranja krvi s ruku, ali i promišljanje o ljagama grijeha kojima je svaka epoha ljudskog društva opterećena.
Scenski govor Katarine Romac mješavina je predispozicije (ugodna, moćna i tamna boja) i izuzetne vještine – uočljivo je da se modulacija iz visokog u niski registar događa kad tekst iz nagovaračkog, retorički snažnog momenta poput pozivanja na otpor neprijatelju „spusti“ u promišljanje o ljudskoj slabosti, grijehu ili strahovima koji koče reakcije. U oblikovanju naglasaka posebna je pozornost na mjestu udara te na cirkumfleksu, kojega u suvremenom hrvatskom standardnom jeziku nema. Nije zanemariva ni količina i vrsta teksta koji je Romac morala usvojiti. Dvostruko rimovani dvanaesterac nije plodno tlo za pamćenje (za razliku od osmerca), onodobna je splitska čakavština prepuna leksema i skraćenica koje se danas ne koriste ili zvuče potpuno drugačije, a dodatna je otegotna okolnost forma monodrame u kojoj se Romac nema iza čega sakriti. Uloga je to koja glumca ogoli do kraja i ostavi ga na milost ili nemilost vlastitom talentu i snalažljivosti, a mladoj glumici ne nedostaje nijedno.
Marjanska „Judita“ promišljeno je svedena na intimnu ispovijest pred golemim prirodnim prostranstvom, na mjestu koje nam ukazuje koliko smo maleni ispod zvijezda. Ona je ujedno i svjedočanstvo dometa hrabrosti objektivno slabijeg natjecatelja u borbi na život i smrt. Romac je bila savršena Judita, najbolji mogući izbor, blistava zvijezda ovog komada koji se ne razmeće raskoši, nego dubinom poštovanja tradicije i alegorije o važnosti borbe na pravoj strani.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Splitsko-dalmatinske županije u okviru Javnog poziva za financiranje promicanja i razvoja kulturnih sadržaja
