Trema, neuvježbanost ili nedostatak tehničke pripremljenosti – vrlo je brzo postalo pitanje postavljeno nakon druge izvedbe „Laurencije“ u splitskom HNK-u. Kažu upućeniji ljubitelji splitskoga baleta, ali ispod glasa, jer nepopularno je napisati negativnu kritiku, valjda misleći da je šaputanje i skrivanje očitog pametnije, da je premijerna izvedba bila još i gora. Špekulirati nećemo, ali ćemo detaljno obrazložiti „za“ i „protiv“ u izvedbi 23. ožujka.
Priča o seljačkoj revoluciji izvrstan je spoj nadahnute koreografije Vakhtanga Čabukianija i njegova suradnika i skladatelja Aleksandra Kreina. Uprizorenje i novu koreografsku verziju u Split je donijela Nina Ananiašvili uz asistenticu Ekaterinu Šavliašvili i baletne majstore Albinu Rahmatullinu i Ivana Boika. Orkestrom HNK-a s mnogo je karaktera dirigirao Levan Jagaev. Kostimografiju potpisuje Maja Peruzović, scenografiju Ozren Bakotić, oblikovanje svjetla Srđan Barbarić, a oblikovanje tona Petar Ivanišević.
Radnja „Laurencije“ odvija se u 15. stoljeću, u španjolskom selu koje pripada zapovjedniku Gomezu (Igor Gluškov), bahatom nasilniku koji svoju poziciju na hijerarhijskoj ljestvici koristi za uznemirivanje djevojaka. Na seoskoj zabavi pokušava oteti lijepe djevojke Laurenciju (Valerie Lin) i Pascualu (Ami Inoue), ali uspijevaju pobjeći uz pomoć Pascualina partnera, mladog glazbenika Menga (Matteo Valente). Sukob eskalira kad mladi Frondoso (Danil Podhruško) spasi svoju simpatiju Laurenciju od Gomeza i otjera ga njegovim oružjem, zbog čega potonji planira osvetu, a Laurencia će biti prisiljena uzeti stvar u svoje ruke i postati pionirka pokreta otpora protiv strašnog silnika.
Prvi čin zagušen amaterskim pogreškama
Sam početak prvoga čina davao je nadu da bi „Laurencija“ mogla izgledati spektakularno, ali ta je nada tinjala vrlo kratko, samo dok smo bili usmjereni na zgodna scenografska rješenja i fantastičnu, energičnu glazbu koja živopisno podupire poprilično „esmeraldijansku“ priču. Plesački ulazak u prvi čin u više je navrata bio porazan. Odmah ćemo istaknuti – ako netko treba imati kredita za slabiju izvedbu, to bi bili naslovni junaci Valerie Lin i Daniel Podhruško koji su, silom (ne)prilika u ansamblu i rošadom u posljednji trenutak, kao duo plesali tek nekoliko dana te su im u početnoj podjeli bili namijenjeni drugi parovi. Njih će dvoje iz cijele priče ipak izići kao plesači neupitna potencijala na kojemu se može raditi, bude li volje i želje. Međutim, prvi su čin do kraja koji zavređuje barem kurtoazni ostanak u kazalištu održali samo bljeskovi, nikako nastup u cjelini.
Prvi čin obilježen je potpunom neujednačenošću u tajmingu skokova kod velikog dijela ženskog ansambla, a slab ulazak u djelo očito je omeo i Valerie Lin čiji je prvi fouetté en tournant završio vidljivim posrtanjem (kažemo „omeo“ jer je u drugom činu u istoj figuri uistinu trijumfirala). Priključak muškog dijela ansambla donio je još nekolicinu amaterskih nezgoda u vidu pogrešna doskoka s gubljenjem ravnoteže, a podrška partnericama pri zajedničkim točkama bila je toliko slaba da su stres i podrhtavanje bili vidljivi vjerojatno do posljednjih redova partera. Sama je sreća što nije bilo padova, kao što je to bio slučaj prošloga ljeta u „Dori i Slavi“. Dio s Laurencijom i njezinim prijateljicama pamtit ćemo po ženskim kasnim ulascima u skok, nepraćenju orkestra na dobu, a coupé jeté en tournant bi vjerojatno trebalo zabraniti i solistima dok ga netko ne izvježba s dobrim odrazom, visinom skoka i kružnom linijom. Štetu su donekle u pojedinim scenama sanirali Podhruško i Valente čije su koreografije odvraćale pozornost od cjeline, kao i pamtljiva, vrlo slikovita koreografska rješenja u scenama djevojačkog bijega i općenito sukoba s vojnicima.
Cjelina – onoliko jaka (slaba) koliko je jak (slab) pojedinac
Atraktivnost pojedinih scena rezultat je i urednije posture i snažnijeg glumačkog osjećaja za situaciju (otmica, borba za djevojačku čast, lice koje sugerira otpor). Posebno su sugestivne i ugodne za gledanje u tom dijelu bile Valerie Lin, Ania Bartkowski, Matea Milas, naposljetku i Ajla Yusupzhanova, usprkos maloj ulozi, recimo tako u nedostatku politički korektnije terminologije. „Laurencia“ je balet koji zahtijeva izvrsne soliste, ali i savršeno „utreniran“ ansambl koji će ujednačeno iznijeti masovne scene, iza kojih i stoji čitav španjolski kolorit priče koja pleše između prazničkog raspoloženja i gotovo amazonske borbe za opstanak i pravdu. Nevolja je u tome što ne znamo što je, posebno u prvome činu, bilo gore – gledati izvedbu kao kroz širokokutni objektiv ili izoštriti svoj fokus na pojedincu. Do kraja se pokazalo da nema te „male i neozbiljne“ uloge koja može sakriti kolektivnu neujednačenost u ritmu (a neujednačenost je čak i kad samo jedan pojedinac pogrešno procijeni ulazak u korak), nema te raskošne ciganske suknje koja može sakriti pogrešnu poziciju stopala, nema tog opravdanja koje može ublažiti činjenicu da je ne tako davno u Splitu Balet bio možda i najjači ansambl, a sad grca u slabašnim pokušajima inkorporiranja novih, mahom mladih plesača, koji vjerojatno i nisu krivi za to što ih se poprilično netaktično, s manjkom iskustva i promatranja onih koji znaju i mogu bolje, gura u uloge veće od njihovih mogućnosti.
Pošteno je reći da je u drugome činu kolektivna slika izgledala bolje, ionako dramatična glazba bila je savršeno urešena pamtljivim linijama trubača, udaraljki, čak i kastanjeta, orkestar je dao fantastičan obol završnoj borbi ljute i osramoćene Laurencije za slobodu i otpor moćniku. Međutim, nedovoljno da se „Laurencia“ ocijeni kao osobit uspjeh splitskog Baleta. Situacija je takva kakva jest – ansambl je protkan novim plesačima čija prilagodba ne dolazi preko noći, no zbog izbora programa neke uloge dolaze preko noći – a veće su od objektivnih mogućnosti plesača u ovome trenutku. Pomalo je porazno, i s dozom žaljenja pišem ove retke, što se višegodišnji pratitelj splitskog Baleta ne može ne referirati na očito zlatno doba kad je muški dio ansambla imao fantastična dva solista, Aubina Le Marchanda i Aarona Koka, koji su s pravom nakon mnogo zahtjevnih i savršeno odrađenih uloga počeli uživati zvjezdani status. Ne možemo se ne sjetiti kako su njihove ženske kolegice, primjerice Eva Karpilovska i Hazuki Tanase, iznijele uloge poput onih u „Velikom Gatsbyju“, „Onjeginu“, „Orašaru“... Jasno, situacija će vjerojatno izgledati drugačije kad se vrate bolesni i ozlijeđeni, no ako Balet (napose solo dionice) ovisi o dvije do tri osobe, upitno je kolika će biti brzina napretka ovog mladog ansambla. Naposljetku, upitno je koliko će atraktivno biti reći da si splitski plesač ili pristupiti eventualnim audicijama te očekivati pojačanja (a ne prinove) ako se predugo stagnira u kvaliteti. Opet, nije na nama da kažemo – gledajte svoje iskusnije kolege u ansamblu i učite od njih, problem je vjerojatno mnogo dublji. I svakako bi se njime, ako ga uopće uviđa, trebao baviti ravnatelj Baleta.
Afera „pljesak“
Za kraj, kratak osvrt na kulturu pljeskanja. Splitska je publika načelno zbilja dobronamjerna, pa čak i, nećete vjerovati, autorica ovih redaka. U vremenu kad je ansambl blistao, većih promotora od splitske publike i kritičara nije bilo, Balet se praktički reklamirao oduševljenim citatima iz novinskih kritika i pohvalama publike. U vremenu kad ansambl stagnira, umjetnička je odgovornost da netko kaže kako stvari stoje. Koliko se god umjetnik koji se trudi osjetio uvrijeđenim, svaki glumac/pjevač/plesač može se dokopati snimke svoga nastupa i, ako je iskren prema sebi, uočiti slabe dijelove i pokušati ih popraviti zbog vlastita rasta i zadovoljstva publike koja je krajnji recipijent njegova umjetničkog proizvoda, a ne maštoviti kreator vlastite interpretacije. Splitska publika i jučer je pljeskala, čak i kontra kazališnih uzusa, tijekom nekih lijepih solo dionica, pirueta, unutar prizora i činova, ne pogađajući baš svaki put završetak glazbene fraze, ma niti takta, a opet, ne baš onako kako se pokušava prezentirati da bi se „prodala priča“ koja evidentno, barem u ovom sastavu i na ovome nastupu, nije držala vodu.
Istovremeno, splitska publika mora umjetnički i kritičarski rasti. Rast joj je nešto vidljiviji ondje gdje po prirodi žanra lakše uočava dobro i loše – u drami, ondje gdje se već odavno plješće ostvarenjima, a ne mediokritetima. Smatramo nepoštenim da se na kraju „Laurencije“ prodaje priča o dugotrajnom pljesku koji je, bilo je jasno vidljivo s lijeve strane partera i loža, izrazito navučen jednom poticajnom rukom (ne dirigentskom) koja je forsirala bis i praktički izgurivala plesače na novi poklon, čak i onda kad se po slabom intenzitetu reakcije publike vidjelo da je publici odavno bilo „to je to“, a plesače se stavlja u neugodnu poziciju ostajanja na pozornici kad je reakcija gledatelja pri kraju ili gotova. Poziv na bis posao je publike, a ne kreativnog tima izvedbe. Kad si osvijestimo da je publika, koliko god je moguće upućena i željna najboljeg proizvoda, cilj izvedbe, tada će valjda i izvedbe ići nabolje. Uljuljkivanje u samodostatnost, uvrijeđenost na svaki pokušaj ukazivanja na ono što je i laičkim okom vidljivo i za što ne moraš biti nacionalni prvak kazališnog ansambla put je u (ispod)prosječnost. Vaditi se na pljesak, izmišljajući pritom pozitivne recenzije kojih u ovom trenutku (ako ćemo razlikovati recenziju i kratak izvještaj „'ko je došā, 'ko je šta obukā i 'ko je pljeskā) – nema, koji je osnova pristojnosti u svakoj kulturnoj ustanovi – nije put koji zaslužuju ni izvođači ni gledatelji.
Kad se zagrebe samo po površini, „Laurencia“ je lijep, sceničan i atraktivan balet. Kad se zagrabi malo dublje, zasićen je pogreškama, a one nisu samo posljedica neiskustva pojedinaca na pozornici, nego i odluka koje se odvijaju iza pozornice.
