Tradicionalna paradigma glazbenoga obrazovanja, ali ne samo obrazovanja nego i odgoja kroz glazbu i u ljubavi s glazbom mora početi od djece. Problem nastaje kad, nepromišljeno ili u nedostatku bolje terminologije, ono najbolje od čega je glazba počela – klasiku – označimo kao nadasve ozbiljnu glazbu. Samim time ostali žanrovi bivaju percipirani neozbiljnima, a ta „ozbiljna“ klasika strogom, ponekad i nezabavnom, da idemo ad absurdum – dosadnom. Kad mi odrasli tako postavimo glazbene temelje, teško je očekivati da će djeca sama od sebe stasati drugačije, to im naprosto nije inherentno. Pa opet, da se odmah pokušamo i demantirati – istraživanja koja profesori glazbene kulture i umjetnosti rado spominju kažu da djeca već u majčinoj utrobi vole klasičnu glazbu, primjerice Mozarta, i da ih takva glazba smiruje. Prema tome, potencijal postoji. Kako pomiriti potencijal klasične glazbe, primjerice opere, s dobi djeteta? Rekli bismo – jednostavno, prilagodimo operu tako da bude shvatljiva i zanimljiva djeci. Ali to je bitka s predrasudama i uopće nije jednostavna.
U Splitu se tijekom ovoga mjeseca stvorio jedan svijetli, školski primjer adekvatna pristupa klasičnoj glazbi. Interaktivna predstava „Teta Opereta i Barba Klavalir“ vrlo je brzo otkrila otkud je mezzosopranistica Žana Marendić, autorica teksta i režije, izvukla inspiraciju za projekt: „Sjećam se svega – imam pet godina i teta me vodi u kazalište na čarobnu operu.“ I prije nego što su se djeci otpjevale neke od najpoznatijih svjetskih arija, taj je trenutak identifikacije s čarobnim trenutkom djetinjstva zvonko proletio Hrvatskim domom. Oni su vrlo brzo i jednostavno uvučeni u priču – idejom da je izvedba u kojoj je tekst pjevan čarobna zbog mnoštva glasova koji se u ovome konceptu mogu „izmjeriti“ (naravno, čarobnim metrom). Posebno se vodilo računa o tome da se svaki glas predstavi kao blagodat, što je osobito bitno – jer na kakvoću i visinu glasa uvelike utječu genetske predispozicije, a tu ni najbolji pjevač ne može ništa – rođeni bas neće dugogodišnjom vježbom postati tenor. Tim „mjerenjem“ u kojem su pjevači i likovi ove predstave baš svaki put pohvaljeni za svoju mini-audiciju pokazalo se ono važno – ljepota je u različitosti i tu različitost treba poštovati i njegovati.
Glasovnu, stilsku i instrumentalnu šarolikost na pozornici su prije svih pokazali idejna začetnica projekta, Žana Marendić kao Teta Opereta, i njezin vjerni virtuozni pratitelj Barba Klavalir kojega je utjelovio naš sjajni pijanist Zoran Velić. Taj je veseli i angažirani duo pjesmom dobrodošlice uz plesnu izvedbu malenih balerina djeci ukazao na šarolik scenski potencijal „Tete Operete“. Predstavili su „skladnu obitelj“ puhačkih instrumenata u rukama talentiranih učenika Glazbene škole Josipa Hatzea, važnost estetske komponente kroz scenografiju, rekvizite, upečatljive kostime i oblikovanje svjetla, efektnost scenskog pokreta baleta, ali iznad svega – opseg mogućnosti ljudskoga glasa. U ulozi virtuoza Mozarta izmijenili su se Filip Mikša, Bože Jurić Pešić i Tomislav Jukić, vrckavog Papagena utjelovio je Matija Škiljo, njegovu željno očekivanu dragu Mia Gazdović, radosnog Figara Rafael Đangradović, moćnu i strašnu Kraljicu noći Tina Matković, a posljednje je izvedbe oplemenio međunarodno proslavljeni bas-bariton Giorgio Surian kao Rossini. U publici koja se protezala od vrtićke do više osnovnoškolske dobi našlo se čak i djece koja su pjevušila s mladim Figarom i Kraljicom noći, očito negdje „upivši“ ta epohalna glazbena djela, a novousvojeno je gradivo bilo ono o rasponima i nazivima pojedinih glasova. Sve je to odrađeno nepretenciozno, kroz igru i podršku svakog pojedinca.
Čemu su se djeca mogla naučiti? Navijačkom duhu, zdravoj kompetitivnosti, radosti umjetničkog stvaranja, vrijednosti svake etape na tom putu. Tekst i koncepcija Žane Marendić primjereni su i onima najmlađima – bez isforsiranih bitki dobra i zla te nasilnog traženja antagonista (čak i ondje gdje bi ih moglo biti – primjerice među likovima „Čarobne frule“). Vrlo uspješna interakcija s djecom rezultirala je njihovim stalnim angažmanom u aktivnoj suradnji na predstavi, odgovorima na pitanja, čak i ispravnom intoniranju i pjevušenju s profesionalnim pjevačima. Kombinacija mladosti (balerina i malog orkestra Glazbene škole Josipa Hatzea te studenata UMAS-a) i iskustva (korepetitora Velića i pjevačkih mentora – Marendić i Suriana) pokazala se dobitnom i rezultirala pozitivnim „šušurom“, pljeskanjem, razgovorom, pjevanjem.
Sve u svemu, atmosfera kakva se rijetko viđa u koncertnim dvoranama koje smo, silama umjetničkih programa, mi odrasli pretvorili u mjesto gdje se strogo odvajaju izvođač i recipijent. U „Teti Opereti i Barba Klavaliru“ vodeći duo uvlači publiku, i mlade i starije, u zajedničku priču. Četvrti se zid ruši, a konačni je umjetnički proizvod rezultat suigre. Time se, osim što se najmlađima pokazalo da opera i njezina priprema nisu nimalo dosadne i uštogljene, dalo na važnosti onima koji slušaju. Jer bez podrške publike zaludu je i najljepši glas koji će propasti u bespućima samodopadnosti ili prijema u publici koja više nema onu pravu, iskrenu i nepotkupljivu kritičnost – dječju.
Po završetku posljednje izvedbe svoje su impresije podijelili i oni čiji je životni put usmjeren ka radu s mladima i njihovim glasovima. Giorgio Surian osvrnuo se na odgojnu komponentu ove izvedbe i iskazao oduševljenje reakcijama splitskih mališana u publici.
„Za mene je rad s djecom čak i važniji nego ono što inače percipiramo kao život i svrhu opernog pjevača. Trebamo privući ljude u teatar i jako je pametno da se krene od djece prema starijima. Znate kako se kaže – spasi jednoga, spasio si cijeli svijet. Ako smo u jednoj osobi probudili interes za kazalište i glazbenu umjetnost, napravili smo mnogo. Možda smo nekoga maknuli od izazova ulice i nekih prizemnih trendova današnjice. Ako odgajamo djecu kako treba, imat ćemo dobre ljude. Reakcije mnogo govore, evo, vidjeli ste da su se mnogi mališani došli zagrliti i pozdraviti – ova je izvedba očito u njima ostavila trag. Nama je kao mentorima poticanje želje za stvaranjem prvi zadatak. A ova je predivna publika stvarala s nama.“
S njim se u potpunosti složila i Žana Marendić, idejna začetnica projekta. Ovo joj nije prvi put da propituje umjetničke koncepte kojima je cilj privlačenje (i zadržavanje) djece i mladih, ali i nju je ugodno iznenadio odaziv publike.
„Ovo je već šesta izvedba „Tete Operete i Barba Klavalira“ tijekom koje je dvorana prepuna. Nisam to očekivala, ali u ovu smo priču ušli puna srca i nadali se najboljem. Kao što ste na izvedbi čuli, i mene je moj djetinji odlazak u operu s tetom tada inspirirao i ostavio neizbrisiv trag, tada sam počela crtati prekrasne balerine i pjevačice i živjeti za taj čarobni svijet kazališta. Oduševljenje je u meni stalno raslo, a raste u i ovim godinama – ne jenjava. Ganulo me to što smo svaki put imali drugu publiku, vrtićku djecu, školarce, roditelje, ali uvijek reagiraju iskreno. To što oni vjeruju u stvaranje čarolije najveće nam je nadahnuće. Giorgio je umjetnik koji ima dušu, i kad je prije devet godina dolazio u jedan moj projekt, i to iz milanske Scale, ljudi su bili u nevjerici kakav je to pjevački skok. Ali nema nevjerice ondje gdje pjevač ima dušu – on će procijeniti u što se isplati ulagati, a mladi su uvijek najbolje ulaganje. Ako nećeš djetetu dati ljepotu, kome ćeš? Oni su naši učitelji!“
Obrazovanje je izvlačenje onoga što se već nalazi u učenikovoj duši – izjavila je spisateljica Muriel Spark. Ako je tako, možemo sa sigurnošću reći da je najmlađa splitska publika slušajući „Tetu Operetu i Barba Klavalira“ izvukla optimizam, djetinju iskrenost i ljubav prema umjetnosti čija se iskrica uspješno rasplamsala.
Članak je objavljen u sklopu projekta koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).