Vječni je izazov Splitskog ljeta pronalaženje novih atraktivnih prostora koji korespondiraju s umjetničkim idejama festivala. „Priče s trajekta“ pomaknule su letvicu atraktivnog i neobičnog na novu razinu, postavivši posljednju dramsku premijeru Splitskog ljeta na trajekt „Oliver“, emotivnu morsku bazu sjećanja na neprežaljenog pjevača, ali i novi prostor susreta i odlazaka koji će plesti životne priče svojih prolaznika. Idejna je začetnica i redateljica Anica Tomić s dramaturginjom Jelenom Kovačić i piscem Ivorom Martinićem te velikim timom umjetničkih suradnika jedan ambiciozni HNK-ov poziv za prikupljanje priča s trajekta pretvorila u predstavu koja će se sigurno pamtiti i godinama prepričavati kao događaj koji je pomaknuo granice kazališta, izmjestio dramu u prostor koji od nje iziskuje duboku introspekciju i promišljanje o glumačkoj i gledateljskoj poziciji, ali i koji je spektakularno pleo i one najljepše ljubavne i prijateljske priče s onima duboko potresnima, kojih ćemo se možda sjetiti kao bolji i s(a)vjesniji ljudi kad sljedeći put pogledamo svjetionik.
„Priče s trajekta“ knjiški su primjer mudro osmišljene site specific predstave koja se odvija u unutrašnjosti trajekta (uz praktičnu izvedbenu scenografiju Nikoline Kuzmić i lucidno osmišljen scenski pokret Lade Petrovski Ternovšek), ali i dvostruko referira na njegov značaj u prostorno-vremenskom kontinuumu. Priča o trajektu - u trajektu - od početka predstave ruši četvrti zid, čineći putnike tvorcima baze dramskog predloška, a gledatelje također tretira kao prolaznike kroz tuđi intimni prostor i suautore atmosfere. „Oliver“ je postao i mjesto zaustavljanja tragova u vremenu, izložba povijesti emocija svoga slavnog imenjaka i putnika, ali i kratkotrajna stanica za sve ono što na metaforičkoj osi jedan trajekt predstavlja svojim ljudima – od nazorovski opjevane „Zlatne lađe“ do poprišta stvaranja i gašenja života. Golem glumački ansambl HNK-a pojačan statistima i gudačkim kvartetom Sequentia Strings preplavio je taj predivni trajekt emocijama u svojoj nadahnutoj izvedbi, koja je i tinjala i ugasnula u predivnoj glazbi za koju je zadužen Nenad Kovačić.
Snježana Sinovčić Šiškov šarmantna je nositeljica naracije, kapetanica, personificirani brod per se i pripovjedni glas u jednom, ali i svojevrsni metateatarski korektiv sličan redatelju u trenucima kad se interakcija glumaca i gledatelja osobito razmaše. Donat Zeko njezin je admiral, desna ruka u pripovijedanju, ali za razliku od Sinovčić Šiškov, on nije sveznajući pripovjedač, nego pripovjedač „s greškom“, šarmantan u svojoj zbunjenosti i bezazlenosti. Zeko ga je jezično oblikovao onako kako samo pravi glumački kameleon može, potpuno različito od berekina u „Tužnom pogledu u prazan takujin“, sa suptilnim govornim gegom u obliku blage devijacije sibilanata, umekšanih palatala i pogrešne tvorbe pridjeva koji mu daju patinu jednostavnog, domaćeg, ranjivog i dragog. Takav poseban i neispravan ostavlja dojam kao da je dio svojih šarolikih putnika.
Jedna od milijun ljubavnih priča, matica-priča o svakoj brodskoj ljubavi ispričana je kroz predivan par kojemu su glumački štof udahnuli Elvis Bošnjak i Bruna Bebić. U prekrasnim kostimima 1950-ih (kostimografiju potpisuje Sonja Obradović), s Bošnjakovim staroholivudskim šarmom i romantičnim dosjetkama te predivnom, blagom i prijateljskom energijom Brune Bebić koja na prvu očarava i angažira gledatelja publika je odmah dobila svoga Romea i Juliju. Na potpuno su drugačiji ljubavnički šarm igrali Davor Pavić kao urnebesni napasni galeb i Andrijana Vicković kao njegova potencijalna žrtva, vrckavom kemijom okrenuvši svoj susret u onaj koji ide u antologije svih zavodničkih neuspjeha.
Komične tri trudnice (Andrea Mladinić, Zorana Kačić Čatipović i Vanda Boban Jurišić) podsjetile su nas na surovost otočke odsječenosti od kopnenih luksuza poput rodilišta (!), a Stipe Jelaska i Stipe Radoja u urnebesnom su komadu o kamiondžijama sa sumnjivom prtljagom objasnili zašto za šankom uvijek stoje na nogama i što nikad ne naručiti od meštra od kave, kojega je s mnogo energije, živaca i umjetničkog potpisa glumio Mijo Jurišić, jedan od onih koji je briljirao u suigri s publikom u intimnom epilogu predstave. Luka Čerjan i Nikša Arčanin odgovorni su za jednu od nekoliko priča na kojima bi se osjećajnijima mogla omaknuti suza s oka, kao i tijekom dramatičnog ljubavnog rastanka para koji s divnom partnerskom kemijom oslikavaju Stipe Radoja i Ana Marija Veselčić.
Za poseban su dojam kod ljubitelja kazališta zaslužne crtice vezane za likove na poziciji moći. Davor Pavić kao bogovsko utjelovljenje svih grotesknih ministara, uz komične intervencije Anastasije Jankovske kao tajnice i Stipe Jelaske kao tjelohranitelja, bio je živa slika političara koji je toliko bizaran u svojoj samodostatnoj gluposti da se morate smijati. Sjajno osmišljen i interpretiran lik kojeg de facto volite mrziti. Mnogo je manje smiješan bio Luka Čerjan kao strogi milicajac koji je svojim snažnim, autoritativnim nastupom dobrano zaplašio mlađe generacije, a pečat je toj epizodi dodatno udarila izvrsna Monika Vuco Carev čije su glasovne modulacije školski primjer ekstremnog skoka iz lika u lik uz pomoć govorne karakterizacije. Kad se spominje glas kao forte, ne može se izostaviti Zorana Kačić Čatipović koja je, osim što je bila vrlo šarmantna kao putnica u trudovima, oplemenila svaki pjevački broj svojim zvonkim i snažnim glasom.
Da priče s trajekta ne mogu proći bez jada po turizmu, dokazala je izvrsna Vanda Boban Jurišić u komičnom prikazu (ali s elegičnim tonom) svih onih napaćenih izdavača apartmana koji su odlučili na svoju kičmu nakalemiti posao za desetoricu. Anastasija Jankovska pokazala je kako izgleda kad turiste opijati udare u glavu, a Andrea Mladinić odigrala je revolucionarku koja se suprotstavlja lokalnom moćniku, načelniku koji grabi otočka zemljišta. Stipu Radoju u cipelama toga lika, stereotipnog ljigavca kakvih ima na svakom koraku, napose ondje gdje ima novca, izdvajamo kao najuspješniju interpretaciju u predstavi. Radoja je toliko uvjerljiv kao beskrupulozni političar da je publika, ionako duboko uronjena u sudjelovanje u predstavi, čak i zajedljivim primjedbama i reakcijama koje bi išle u domenu gogoljevskog smijeha kroz suze glasno pratila njegov maestralni mimesis.
Intimni sloj priča koji se uz manje grupe publike odvijao na palubi omogućio je rijetko prisan kontakt s glumcima u predstavi, prisiljavajući ih na (vrlo uspješne) improvizacije. Općenito je interakcija s publikom veliki forte predstave, a tu splitski ansambl zaslužuje posebne pohvale jer su pred njih postavljeni nimalo jednostavni zahtjevi koji bi, da nemaju vrlo pozitivnu suradničku energiju i žicu za osvajanje gledatelja, mogli proći kao niz gadnih odbijenica i gledateljskih blokada koje bi ometale dinamiku slike trajekta kao mjesta bliskosti i stapanja različitosti.
Vjerojatno nismo ni svjesni koliki rad stoji iza same ambiciozne ideje Anice Tomić, nakon koje je moralo uslijediti vrlo ozbiljno dramaturško oblikovanje. Iz intermedijalnih je epizoda u predstavi jasno da su priče same po sebi bile ogledni primjer crtica i anegdota u labavoj usmenoj formi, zatim su pretočene u prozni zapis, a do ove su predstave došle upravo onoliko pročišćene koliko je dovoljno da u njima ostane prekrasni trag mediteranske topline, vrckavosti i nostalgičnosti, no žanrovski uklopljen u dramski komad pun (inter)akcije. Rijetko koja predstava od gledatelja toliko traži da (se) igra, da sudjeluje, da misli, osjeća i suosjeća. Nju ne možete samo „prosjediti“ – neminovno je da će se među desecima likova pronaći netko baš vaš, netko koga prepoznajete i osjećate. Osim toga, završetak predstave prodrmat će vas do srži i na palubi broda vlastite savjesti i društvenog djelovanja pitati – kakve priče ti ispisuješ? Kakav si ti prema sporednim likovima te velike zbirke koja se zove život? Biraš li pisati ili šutjeti i kako se nosiš s posljedicama toga odgovora?
Predstava „Priče s trajekta“ projekt je koji ima ogromnu dušu i karizmu golemu kao to živopisno, prelijepo plovilo koje je ugostilo toliko različitih fabula zagrljenih u jedinstvu igre. Njegovo počivanje na velikim pričama „malih“ ljudi uz zlatni će potpis autora i ansambla biti upisan u anale Splitskog ljeta.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Splitsko-dalmatinske županije u okviru Javnog poziva za financiranje promicanja i razvoja kulturnih sadržaja
