Sinoć je u splitskom HNK-u održana dramska premijera „Slučaja Mademoiselle Dupin“ nastale prema motivima Edgara Allana Poea, u režiji Natalije Manojlović Varga koja supotpisuje dramatizaciju s Ivanom Vuković. U promotivnim materijalima navedeno je da predstava „nastaje kolažiranjem nekoliko kratkih priča Edgara Allana Poea, s naglaskom na dramatizacije dviju iz serije detektivskih priča 'Umorstva u Rue de Morgue', 'Ukradeno pismo' te motivima iz kratke priče 'Crni mačak'“. Nakon odgledane premijere u očima mnogih ostat će dojam da je kolaž mnogo više pastiš, loša imitacija romantizma, netaktično razvučena detektivska priča te globalno školski primjer lošeg korištenja dobrog materijala kao što je ansambl Drame HNK-a.
Krenimo ipak od onoga što je bilo dobro, štoviše, izvanredno. Scenografija Vasilije Fišer i glazba Gordana Tudora napravili su atmosferu noir krimića. Dvoetažni kabinet sastavljen je od niza ormara i polica, koji će kroz predstavu sasvim prikladno poslužiti kao vrata, prozori i stubišta, prikladno je pretrpan knjigama, lampama i starinskim namještajem, svjetlo je, očekivano za poeovsku atmosferu, prigušeno, a Tudorova glazba u filmskoj maniri doprinosi atmosferi živčane napetosti i želje za razrješenjem problema. U cjelokupnu se sliku uklopila i kostimografija te nekoliko zgodnih rješenja poput crvene lepeze-britve i jezivosti lika žrtve ubojstva (Tajana Jovanović). Kad se pogledaju fotografije izvedbe, stječe se dojam da se radi o visoko estetiziranom umjetničkom djelu s pomnim promišljanjem o detaljima. Ta premisa, nažalost, pada u vodu na ključnim stavkama – tekstu i režiji.
Edgar Allan Poe pisac je američkog romantizma koji je prosječnom čitatelju poznat iz, kako sam kaže, „fantastične pripovijetke“ „Crni mačak“, čiji se motivi, navodno, nalaze u kolažu ove predstave. Rubno, ako uopće. Studiozniji će ga čitatelji poznavati i po poeziji (u školama se donedavno redovito čitalo „Gavrana“ i „Annabel Lee“), ali i po udaranju temelja žanrovskoj književnosti, koketiranju s kriminalistikom, fantastikom i psihološkom karakterizacijom likova. Dijete preminulih glumaca, u nastavku života nevoljeno i neshvaćeno, s bizarnim sklonostima i brojnim porocima, u braku s 13-godišnjom rođakinjom koja umire i oštećuje ionako hipersenzibilna umjetnika, boem i čudak koji umire nakon lutanja u nikad objašnjenom bunilu kao subjekt i autor golica maštu ljubitelja svjetske književnosti. Njegove fantastične pripovijetke zahtijevaju dubok čitateljski angažman, jednostavno rečeno i duboku koncentraciju – sintaksa mu je kompleksna, rečenice dugačke i zagušene za današnje prilike arhaičnim izborima, njegov je spisateljski manevar sklon analizi, a raspleti ponekad bizarnim rješenjima na rubu prihvatljivoga. Pošteno govoreći – vrlo težak materijal za dramatizaciju. Iako detektivski zapleti (primjerice u odabranim pričama za ovu predstavu) sugeriraju zanimljiv siže, Poeov se tekst svojom leksičkom strukturom opire školskoj dramatizaciji.
Tu kreću problemi. Slijepo držanje Poeova teksta u startu bi bilo promašaj. Upitno je je li uopće izvedivo provesti toliku količinu naracije kroz dramski tekst a da se ne uvede rubno prihvatljiv lik tumača/pripovjednog glasa. U izvedbi HNK-a donekle je sličnu ulogu preuzeo Marjan Nejašmić Banić kao policijski prefekt, pun karikaturalnih gegova i zanimljivih glumačkih rješenja. Izvedba počinje njegovim žustrim razgovorom s bratom gospođice Dupin (Pere Eranović) i Edgarom (Donat Zeko) oko izgubljena pisma. Nećemo oduzimati detektivski duh budućim gledateljima pa ćemo samo upozoriti da prate nelogičnosti u zapletu prve priče. Mnogi su od nas izgubili nit već u tome što je uvod beskrajno razvučen, zagušen dugačkim replikama i ekskursima neshvaćena umjetnika, do te mjere da detektivska priča, pa i one koje će slijediti, više izgledaju kao pretenciozna studija ljudskih karaktera nego kao rješavanje zločina. Taj traljav odnos prema raspletu koji će donijeti kakvo-takvo rješenje gledatelje ostavlja u mučnoj atmosferi „zar je to sve“, koja je, nažalost, bila opipljiva i tijekom mlakog završnog pljeska i isforsiranog bisa.
Lik gospođice Dupin (Ana Marija Veselčić) nije ni misterij, nego tek loše sklepan pokušaj poženstvenjivanja detektivskog lika kakav će živjeti u budućoj kriminalističkoj književnosti. Osim što se publici nametljivo utuvljuje da je Dupin žena iznimne inteligencije i ubija radnju skoro esejističkim obrazlaganjima analitičnosti ljudskoga uma, kojoj u ovakvoj predstavi zbilja nema toliko mjesta, o Dupinovoj, čak ni u uvijek kvalitetno odrađenoj izvedbi koju je pružila Ana Marija Veselčić, ne saznajemo ništa. O konfuziji koja nastaje zbog potpuno nelogična nestanka brata blizanca Dupina (Pere Eranović) i dvojnice Dupin (Anastasija Jankovska) da i ne govorimo. Kad konačno dođe do raspleta broj dva iza kojega stoje nesretni vlasnik (Luka Čerjan) i podivljala životinja (Nikša Arčanin), publika je već izmorena i nepovjerljiva pa fantastično rješenje više ne izaziva efekt očuđenja nego djeluje kao kraj zamorne utrke koju ste jedva dočekali, ne znajući ni je li imala smisla.
Imajući na umu i da romantizam inaugurira i promiče dotad neviđene i teško prikazive žanrove, ponekad netaktično favorizirajući tegobe izdvojenih pojedinaca i bolesnu osjetljivost i emotivnost, ne može se ne primijetiti da je na daskama HNK-a bolje funkcionirao stihovani roman (!) Onjegin adaptiran u baletnu izvedbu (!), s daleko kvalitetnijom narativnošću od kratke priče, što je – čak i usprkos Poeovu leksiku, sintaksi i karakterizaciji likova – porazno. Glumački ansambl na trenutke je izgledao kao sjajna momčad koju je bezidejni trener izbacio na teren da se snađu, bez osnovnih uputa o formaciji i cilju igre. Ostaje dojam da je cijela izvedba koloplet glumačkog snalaženja i oslanjanja na individualnu kvalitetu, bez naznačena cilja umjetničke izvedbe u komunikaciji s publikom. Štoviše, djeluje kao da je publika potpuno nevažna, kao da je ovo još jedan od onih projekata gdje će eventualno nerazumijevanje „što je pjesnik htio reći“ rezultirati obranom praznim, dugačkim rečenicama s područja teorije književnosti, kao da se Poe može „samoopravdati“ jer je živio u vremenu koje je udarilo temelje modernoj psihologiji. Rezultat je takav da je predstava istovremeno djelovala pretenciozno i potpuno nedorečeno, da su glumci producirali tekst do čijega se značenja dolazi jedino kad ga možete čitati (uz mogućnost ponavljanja i pojednostavljivanja), u izvedbi čiji je uvod prespor, rasplet (koji to nije) prebrz, interpretacija pojedinca svest će se na dojam, jer radnja je praktički neprepričljiva, a od sjećanja na predstavu u glavi teško da može ostati išta osim dobre umjetničke fotografije za pamćenje i teksta i izvedbe za zaborav.
Članak je objavljen u sklopu projekta koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).