Dramski studio „Prazan prostor“ gostovao je u Gradskom kazalištu mladih u Splitu u sklopu 35. Marulićevih dana. Kazališna predstava o napadu Jugoslavenske narodne armije i saveznika na Dubrovnik 1991. godine nastala iz osobnih i arhivskih materijala suočava se s prošlošću, istinom i zaboravom. Iza trosatna trajanja „Smrti u Dubrovniku“, koje je s obzirom na kvalitetu viđenoga samo prednost, stoje tri godine intenzivnog istraživačkog rada i intervjua s preko trideset sudionika ratnih događaja. Kreativni tim predstave u izvrsnoj dokumentarističkoj programskoj knjižici navodi da je „Smrt u Dubrovniku“ posvećena istini i pomirenju. Režiju potpisuje Petar Pejaković, dramaturgiju Anja Pletikosa, kostimografiju Lina Leković, scenografiju Ivanka Vana Prelević, glazbu Ilija Gajević, pokret Anđelija Rondović, produkciju Marija Backović, asistenti su na projektu Bogdana Kostić, Milana Matejić i Andrija Rašković, a glumački ansambl čine Slaviša Grubiša, Emir Ćatović, Pavle Prelević, Miloš Kašćelan, Kristijan Blečić i Maša Božović.
Stabilan stol, mirisne dubrovačke naranče, vesla, svjetla, bačva/bure, maslina – scenografija pročišćena nepotrebnog i u službi funkcionalnog na prvi pogled nije otkrivala kakve dubine i težine stoje iza dramaturgije „Smrti u Dubrovniku“. Tekst se isprva fantastično referira na tragičnu smrt prve civilne žrtve u napadu na Grad, književnika, novinara i dramaturga Milana Milišića. Pozivajući se na naslov zbirke „Volile su me dvije sestre skupa“, ansambl nas doslovnošću kolektivne ljubavi odmah tjera na skidanje maski tašte malograđanštine i purističkog intelektualizma. Kad se rastoče mnoge neiskrene leteće floskule odgovora na pitanje „Zašto volim domovinu?“, publiku zabljesnu i dva gluteusa, onako kako je grupa „Nipplepeople“ sad već davne 2015. zabljesnula javnost subverzivnim stihovima pjesme „Frka“.
A frka nastane kad se u ratu, koji „Prazan prostor“ ne „glumata“ stereotipno in your face – zaglušujućim zvukom bombi i histeričnim bacanjem u rovove, više ne zna je li pucao naš ili njihov. Možda je i najbriljantniji moment izmještenosti iz prostora koji oštro razgraničava naše i njihovo jezik predstave – nekakav čudan fluid između crnogorskog i hrvatskog, supstandardni idiom s pomičnim naglascima, nad- ili podjezik koji nikomu nije inherentan, jezik koji zorno svjedoči tome da će protagonist nastradati i kad kaže juhica, i kad kaže supica. Mikrofon nasred pozornice ostavio nas je u važnoj spoznaji da su iskustva koja gledamo i čujemo na pozornici stvarne priče stvarnih ljudi, kao kakav forum-teatar s onima koji zbog rata više nikad neće moći progovoriti.
Ironizirajući važnost grandioznih ratnih ličnosti, nakon vica o Hitleru i Titu šaka vojnika pita se – a zašto se uopće ratuje? I onda kostimografski pogodak u sridu – kad Slaviša Grubiša i Miloš Kašćelan u maniri velikana za kakve smo mislili da više ne postoje urone u intertekstualnost (Calvino, Ujević) – pojavit će se vojne odore čiji maskirni dio mijenjaju patchwork tabletići/miljetići. Zvuk granata oblikuje se struganjem kablova o kožu, a admiral (u sjajnoj izvedbi Pavla Prelevića) umire naivno vjerujući da će se ratni suborci povinuti njegovim zapovijedima. Pohod na Dubrovnik posreduje se jezivim i muzikalnim stupanjem, gromkom ritmičnošću koraka i tužnom groteskom gole čovjetine koja će se u ratu skriti u bačvi ili televizoru, a nekad će principom lijeva ruka–desni džep pokušati osigurati kakvu dobit u svijetu koji se gnoji leševima. Kristijan Blečić na svojim je leđima junački iznio posebno potresan prizor kolektivne histerije i navale u kojemu razularena gomila, tobože zaigrana, ne zna stati nakon prvog udarca. Žrtva se time stavlja u poziciju iz koje nema izlaza, a koncept pravde i prava potpuno je poljuljan.
Teško je zorno opisati ansambl u kojem je svaka karika toliko jaka da se oduševljenje i favoriziranje pojedinih glumaca samo pretapa s jednoga na drugoga. Pojedinci su stavljeni u službu predstave, njoj na raspolaganje, dušom i tijelom, predstavi u kojoj nema jednostavnih zadataka. Taksativno nabrajajući naveli bismo ih na desetke, ako ne i stotine. Markantni Emir Ćatović već u prvoj sekundi predstave daje do znanja da svjedočimo uratku koji ćemo pamtiti cijeli život, ušetavši u raskošnoj haljini od crne čipke kao gospođa, udovica ili Smrt – kako već tko percipira sablasnu damu koja krvnički sjecka peršin. Sekundu kasnije ta će se haljina u maestralnu trzaju tijela i promjeni koda hoda pretvoriti u habit, a vojnička kaciga u kadionik s tamjanom. Talentirani mladi Pavle Prelević, koji je splitsku publiku oduševio igrajući u predstavi „Ana Karenjina“ na Splitskom ljetu, i ovaj je put očarao publiku, posebno dosjetljivim komentarima na licu mjesta na krucijalno, a toliko teško pitanje „Zašto volim domovinu?“ Njegov opis umirućeg oca, „kaše od čoveka“ – koji odbija umrijeti pod kundacima u bačvi, ispitujući krvnike zašto su mu ubili sina – vrijedan je naklona, kao i režijsko rješenje koje je u kombinaciji s ekspresivnošću mladog glumca bilo nešto najstrašnije što smo u kazalištu mogli vidjeti.
Miloš Kašćelan, 24-godišnjak koji glumi kao da su iza njega desetljeća svjetskih pozornica, do srži je upio svaki svoj zadani pokret, glas i lik. Bilo da se radi o oponašanju njakanja magarca, grotesknom nabrajanju nekadašnjih jugoslavenskih gradova s isticanjem govorne mane, histeričnom kolektivnom pušenju cigarete u trenutku potpuna raspada ratnih ideala ili interpretiranju „Svakidašnje jadikovke“ – mladi je glumac i za scenski govor i za glumu zaslužio ono što promišljen novinar izbjegava raditi, a to je ocjena 10/10. Slaviša Grubiša i Emir Ćatović obračunali su se s političkim svetinjama kako one i zaslužuju – besramno dobrom imitacijom populističkih govora iz kojih na površinu probija nepatvorena mržnja i eklatantno nerazumijevanje koncepta ljudskog dostojanstva. Slaviša Grubiša posebno se istaknuo kao kapetanski glumac u ekipi, sjajan vođa, profesionalac čija je gluma oduševljavajuće prirodna, onaj koji će u najtežim zadacima „popiti prvi metak“ i pripremiti publiku na kazališno iskustvo koje odudara od stereotipa.
Maša Božović, koja tijekom trosatne predstave ima nimalo jednostavan zadatak održavanja živim simbola mira, u monologu koji govori o izgubljenoj ratnoj ljubavi publiku dovodi do suza. Pavo Urban, mladi dubrovački fotograf koji je poginuo gledajući ratno razaranje kroz svoj objektiv, kroz vješto interpretiranje, dirljivo emocionalno putovanje i organsko proživljavanje Maše Božović postao je simbol sve one mladosti koja zbog rata nikad neće ostvariti svoj potencijal i, po dogovoru, zagrliti svoje najveće ljubavi. Kad kolektivna tragedija postane tragedija maloga čovjeka, ali čovjeka za kojim je ostala veličanstvena priča, rat dobiva nove konture čak i za one koji ga osporavaju i ignoriraju samo zbog toga blagoslova – jer ga se ne mogu sjećati.
Ansambl „Prazna prostora“ nipošto nije u negativnom smislu riječi „besraman“ – nego potpuno lišen stida, zadrške i kalkulacije. Da bi oljuštili slojeve emocija koji leže duboko začahureni ispod ratne traume, postraumatskih sjećanja, zamjeranja, tugovanja, nostalgije i želje za davanjem i primanjem oprosta, oni ogoljuju i svoja tijela i svoje osjećaje, bez diskrecije, sa svim svojim savršenostima i nesavršenostima. Međutim, efekt je daleko od šoka, nešto bliže očuđenju, a najbliže razumijevanju – kad se s tijela svuče haljina kakve fine dubrovačke gospođe, crni veo smrti, svećenički habit ili vojna odora, ispod ostane krv i meso, čovjek osuđen na ograničenost toga tijela koje u „Smrti u Dubrovniku“ stoički podnosi izlaganje, udaranje, trčanje, skakanje, ležanje, ritmiziranje i seciranje – baš sve nijanse rata koje ova predstava donosi tako mudro, bez naglašene patetike i heroizma, usmjereno malom čovjeku koji će, radeći nešto sebi svojstveno, nenametljivo i neškodljivo, nastradati od gelera ili zalutalog metka. Gledanje trosatnog umjetničkog fenomena „Smrti u Dubrovniku“ proletjelo je, ali bitno je da ne prolete sjećanje i posveta „Praznog prostora“ – istini i pomirenju.
