Splitska će PlayDrama 29.11. u GKM-u premijerno uprizoriti dugoočekivanu predstavu „Tako nam Bog pomogao“ prema motivima knjige „Summa atheologiae” Borisa Dežulovića. Osim sjajnog mladog glumačkog trojca koji čine Stipe Jelaska, Stipe Radoja i Donat Zeko, splitskoj će se publici predstaviti jedan od najperspektivnijih redatelja nove generacije, Hrvoje Korbar. S mladim smo redateljem razgovarali o neobičnom putu ideje koja će rezultirati predstavom, suradnji s PlayDramom, fanatizmu i dogmama, ali i ljekovitoj moći smijeha u društvu u kojem je sve teže raditi i živjeti kao umjetnik.
Kako ste se odlučili na studij kazališne i radijske režije na zagrebačkom ADU-u, je li to oduvijek bio prvi izbor?
Obiteljske anegdote kažu da sam oduvijek bio sklon nekom obliku režije, primjerice organizacije dječjih igara i priredbi u vrtiću. Išao sam na dramske skupine, ali i pohađao glazbenu školu i svirao violinu pa sam neko vrijeme mislio da je to moj izbor. Naposljetku sam ipak shvatio da želim drugi prostor za izražavanje. U dramskim skupinama nikad me nije toliko zanimalo nastupati koliko htio raditi iza kulisa – osmišljavati, organizirati, stvarati novi svijet. Postojala je dvojba između dramaturgije i režije. Možda mi tad sa 17-18 godina i nije bilo do kraja jasno što sve točno podrazumijeva dramaturgija, pa sam otišao na prijemni za režiju. Međutim, to ne smatram ograničenjem. Jedno ne isključuje drugo – čvrste granice između tih polja su obrisane, ako su ikad i postojale.
Budući da imate glazbeno obrazovanje, vidite li se u budućnosti u režiji opera?
Opera me svakako intrigira, tijekom studija sam najviše i asistirao na opernim produkcijama, posebno Dori Ruždjak Podolski, jednoj od naših najistaknutijih redateljica. Ovoga ću ljeta u lipnju prvi put samostalno režirati operu u zagrebačkom HNK-u, to će biti jednočinka Jakova Gotovca „Stanac“, a čeka me i još jedan uzbudljiv projekt u planu, no o tom potom. S Krešimirom Dolenčićem radio sam dječju operu Brundibar koja se izvodi u svrhe očuvanja sjećanja na Holokaust. Drago mi je što sam imao priliku učiti i od njega. U tom smislu mi je glazbeno obrazovanje od velike koristi – ne mogu zamisliti rad na operi bez poznavanja glazbe, temeljnog jezika tog djela. Kao da moram režirati tekst na kineskom koji ne mogu pročitati.
Kako je došlo do suradnje sa splitskom PlayDramom?
Umjetnički voditelj Matko Botić zvao me na proljeće i još nije bilo sasvim sigurno hoćemo li moći ostvariti suradnju. Međutim, dok sam na prvi sastanak išao praktički bez plana, iz mene kao da je progovorio Svevišnji (tko zna, možda i Nečastivi) i sjetio sam se Dežulovićevih kolumna pod nazivom „Summa atheologie“. Prateći rad PlayDrame, zaključio sam da je to plodno tlo za ovaj pokušaj, njihovi su dosadašnji projekti okrenuti aktualnom svijetu, duhovitoj društvenoj kritici. Svjestan sam da je tema propitivanja tradicionalnih vjerovanja, posebno Crkve u Hrvata, takva da je ne bi svatko s oduševljenjem prihvatio, ali Split, Playdrama i Dežulović čine mi se kao dobra kombinacija.
Što je Dežulović rekao na projekt koji pripremate?
Više je puta ponovio rečenicu „Ako je dobro, to je zato što su dobri moji tekstovi, a ako je loše, to je vaša predstava“ (smijeh). U svakom slučaju, pustio nas je bez ikakva upletanja i svaka mu čast na tome. Nije lako pustiti svoje autorske tekstove da netko s njima radi što želi. Matko Botić i ja dugo smo razgovarali o smjeru predstave. Na kraju smo se odlučili za osnovnu liniju koja se fokusira na Svetu obitelj. Međutim, naš su Otac, Majka i Sin daleko od idealizirane slike Svete obitelji. Izabrao sam nekoliko testova i motiva i povezao ih u adaptaciju. Jako sam sretan što su glumci u ovoj predstavi Stipe Jelaska, Stipe Radoja i Donat Zeko jer mislim da su izvrsni, gledao sam ih u nekim prijašnjim projektima i učinili su mi se kao jako zanimljivi likovi s odličnom energijom. Oni u predstavu donose tu svoju energiju, koja se izvrsno povezala sa pripremljenom dramatizacijom i duhom Dežulovićevih tekstova.
Kako ste iz toliko materijala izabrali svoje polazišne točke i koja je osnovna misao koju biste htjeli prenijeti?
Morao sam izabrati ključne dijelove iz petstotinjak stranica tekstova, a u potrazi sam, razmišljajući o takozvanoj sekularnoj državi i percepciji religije danas, shvatio da se nažalost nismo mnogo pomaknuli zadnjih 30-ak godina. Odnosno, mičemo se, ali ne u smjeru u kojem bih ja htio. Okosnica je predstave naša predsjednička zakletva „Tako nam Bog pomogao“ gdje se u jednom tekstu Dežulović pita je li uopće primjereno da se u sekularnoj republici predsjednik zaklinje na Boga. Ustavni je sud jednom prilikom na to pitanje odgovorio da je zakletva ionako samo ceremonijalni čin. Odmah se postavlja pitanje – ako je to samo ceremonijalni čin, nije li sve u tome samo ceremonijalno? Primjerice poštivanje Ustava RH? S druge strane, mislim da je puno vanjskih manifestacija i vjerovanja u nas, Crkve u Hrvata, kako se popularno kaže, vrlo često ceremonijalno i formalno, a možda je onda poštenije ne vjerovati, nego li vjerovati samo da bi se vjerovalo. Birali smo teme iz tog spektra, pa i iz svojevrsnog uzleta konzervativnih pokreta u Hrvatskoj.
Kakav je Vaš stav o takvu razvoju događaja?
Nemam ništa protiv toga da netko slijedi svoja uvjerenja i živi u skladu s njima, ali očita je tendencija da se vlastita uvjerenja nametnu, i to uvođenjem u zakone države. Mi se tomu svemu možemo smijati – do trenutka kad više nije smiješno, kad se, primjerice, dogodi Poljska i gotovo zabrana abortusa. Mislim da smo samo naizgled daleko od toga scenarija, dok recimo posljednjih tjedana katolički muškarci mole na koljenima diljem Lijepe naše protiv – između ostalog - i legalnog abortusa. Slično tako stvar je počela i u Poljskoj prije desetak godina. Tako da me sve to nekako vuče da kažem da bi bilo najbolje da svoju vjeru zadrže u svoja četiri zida.
Smatrate li da ova predstava može utjecati na nečija uvjerenja? Je li joj to uopće cilj?
Nije mi cilj mijenjati ičija uvjerenja i ne mislim da to jedna predstava može postići. Ljudi koji vide da je krojena po motivima Borisa Dežulovića vrlo dobro znaju po što dolaze i koji je to diskurs i skup uvjerenja. Mislim da smo mi donekle i otupili Dežulovićeve oštrice, ipak je potpuno drugačiji efekt kad nešto pročitate jednom tjedno u novinama i kad nešto pretvorite u predstavu koja traje sat i pol vremena. Nismo bili oprezni ni zbog kakvih strahova, znamo da će dio ljudi zbog sama imena autora teksta odmah otpisati ili napasti tu predstavu, ali smo se kroz proces predstave bavili time da prije svega izgovaramo one misli iza kojih i mi stojimo.
Amos Oz rekao je da svoje knjige ne upućuje ni onima koji se u potpunosti slažu s njim, a ni onima koji se radikalno ne slažu, nego nekoj sredini. Tako ja razmišljam. Znam da ne možemo razgovarati s onima koji dogmatično i fanatično vjeruju u ispravnost svoga vjerovanja zato što za njih nema rasprave. U te rasprave ne ulazim, besmisleno je. Oni koji se slažu s nama – složit će se s nama, očekivano. Pokušavamo stvoriti prostor za sredinu, za ljude koji, takoreći, vjeruju i ne vjeruju. Koji imaju hrabrost postavljati pitanja. U sjajnoj Sorrentinovoj seriji „Mladi papa“ Jude Law kaže otprilike ovako : „Zašto mi svećenici nismo toliko hrabri? Zato što nemamo dovoljno hrabrosti da volimo ljude pa volimo Boga.“ Neki možda nemaju dovoljno hrabrosti da ne vjeruju pa zato barem malo vjeruju. S druge strane, postoji velika opsesija vjerovanjem općenito – ne samo u Katoličku Crkvu, nego naprimjer u horoskop. Dežulović kaže da je i sam prošao „inicijaciju“ u Katoličku Crkvu te da je vjera od svih ljudskih slabosti najrazumljivija. U toj rečenici je nekako i ključ za čitanje. Ostali smo vjerni tom duhu dobre šale, a taj smijeh može razotkriti paradokse, nelogičnosti, pa i praznovjerja i licemjerja, više nego osuda i direktni napad.
Mislite li da će publika dobro prihvatiti ovu predstavu?
Mislim da je dobro izlagati ljude temama o kojima će se diskutirati. Gdje bismo završili da svi mislimo isto? Humor se često svrstava u nižu vrstu umjetnosti, na akademijama se također nekad podcjenjivački govori o komedijama. Ne volim, doduše, raditi nešto što je samo zabava, ne vidim to kao svoj poziv. Vjerujem da humor, kao bog Janus s dva lica, mora imati i drugu stranu. Čemu se smijemo, koja je pozadina toga? Smijeh je najčešće rezultat nesporazuma, silnica koje su se neobično rasporedile. Nisam fan političke korektnosti i mislim da se ne treba zabranjivati da se nečemu smijemo, ali treba biti odgovoran i dobro birati čemu ćemo se smijati. Nikad slabijima od nas – rugati se slabijem je klasični instinkt školskog nasilnika.
Mislite li da ovakvi tekstovi mogu raditi na toleranciji? Postoji li mogućnost da izazovu suprotan efekt?
I biskup Uzinić i papa Franjo na neke su izjave u kontekstu „Ne treba nikoga mrziti“ dobivali tako grozne komentare da se, čitajući ih, zbilja zapitate kamo ovo društvo ide. Da se razumijemo, ni papa Franjo nije ništa suštinski promijenio u vjerovanju crkve, naprosto jer – ne može. John Malkovich kaže „You cannot update a Bible, it's not an iPhone.“ Pozabavio sam se i čitanjem Biblije, pogotovo sad kad radimo ovakav projekt, i vidi se da u toj knjizi glavnina poruka zvuči univerzalno – budi dobar prema drugome, ne čini zlo, ne osvećuj se, ne osuđuj. Kad vidimo kako se to kod nas zna interpretirati, zabrinjavajuće je. Kako i sam Dežulović kaže, izgleda da su Crkvi najveći problem žene, homoseksualci, golotinja i seks. Je li to zaista ono protiv čega se najviše treba boriti ili za što treba klečati u današnjem svijetu?
Ne sviđa mi se riječ tolerancija jer kao da šalje poruku da moramo nekoga podnositi. Bilo bi bolje da, umjesto da se podnosimo, živimo zajedno. Razumijemo. Možda i volimo. Ali imamo još mnogo hoda do toga. Fra Drago Bojić vrlo studiozno i kritički promišlja o tim problemima u religiji i navodi neke zanimljive citate u pogovoru Dežulovićeve knjige. Lenoire je rekao da svako dogmatsko čitanje vodi nasilju i netoleranciji, a druga je sjajna misao da što je više javne, deklarativne vjere u Boga – to je manje one stvarne. Treća je misao Klausa Manna da je nekad bogohulni protest bliži Bogu nego prazno vjerovanje. Fra Bojić u svom pogovoru ističe da je Dežulović u svom ateizmu potpuni katolik i da njegov ateizam proizlazi iz katolicizma, iz uronjenosti u tu tradiciju.
Je li Vam bio izazovan rad izvan institucionalnih okvira s nezavisnim kazalištem PlayDrama?
Malo me vratilo u studentske dane gdje moraš više sudjelovati u produkcijskim dijelovima kreativnog procesa, ali ima to svoj šarm. Izazovnije je u smislu da trebate razmišljati o više stvari istovremeno, a ja sam inače tip koji voli uroniti u svoj dio - režiju. Međutim, bio sam i u mnogo manje institucionalnim uvjetima i znao sam u što se upuštam. Svima je u PlayDrami stalo do relevantnog umjetničkog proizvoda i zato je užitak raditi s njima.
Kako biste ocijenili položaj umjetnika u današnjem društvu?
Preuzetno je možda u ovom razgovoru donositi neke generalne zaključke, osim da već iz površnog pregleda internetskih komentara i diskursa u javnom prostoru možemo zaključiti da kultura i umjetnost u ovoj državi nisu bitne. O ostalom mogu govoriti samo iz svog iskustva i iskustva bliskih kolega. Naše je iskustvo da se na umjetnicima najviše štedi, pogotovo na freelancerima, a od njih kazalište na kraju dana - živi. Kazalište nije samo birokratski aparat, ono je živo tkivo, trebaju mu suradnici, scenografi, kostimografi, redatelji… Ako netko ne dođe režirati, napraviti scenu i glazbu – nema ničega.. Jasno mi je da smo prošli kroz krizu (u kojoj su samostalni umjetnici dobili tek nekoliko financijskih potpora, a gubitci su se brojali i u desetcima tisuća kuna zbog otkazanih angažmana), ali to što smo u kriznim uvjetima nekad uspjeli napraviti predstavu bez scenografa, kostimografa i glazbenika među ostalim znači da ti ljudi, koji su za to školovani, nisu imali posao. I ne znači da bi to trebao postati standard. Neki ljudi još uvijek misle da možete donijeti tri kombinacije iz Zare i dva kauča iz Ikee i to je sad kostimografija i scenografija. Naravno da nije! Iza svakog predmeta na sceni stoje sati razgovora koji nisu neformalno druženje na kavi. To je, naime, rad. Umjetnički je rad rad kao i svaki drugi, i zaslužuje biti pošteno plaćen. O tome je premala svijest, čak i na akademijama gdje mladi umjetnici još ne znaju kako se postaviti i kako valorizirati svoj rad. Sve ovo malo ponavljam i sam sebi. Nadam se da ćemo se polako svi naučiti više cijeniti i postaviti se pred sustavom koji te često stavlja u poziciju da moraš biti zahvalan što uopće radiš.
