U cijelosti prenosimo objavu s Facebook stranice Pučišća:
Ni mu potriba od leroja. Na kampanelu zvoni Ave Maria. Već je napodan štrode. Otvoro vrota od štale.
“Homoća, Muoro muoj. Va prignat bokun drv, va šumu donit za beštije, a vajalo bi i šušanj danas naprtit.”
Muoro ga zajubjeno gledo. Gledo u trudne i izmučene ruke svojiega težoka. Ne znoš komu su dubji friži po obrazima.
Praće, luk, oglavić, steja, slama, pričnice, svaki kus storega samora težok pogladi. Onda ga namisti na Muorota. Zatiegne poprug i namisti podriepnjok. Za samor zadije kosuor. Na drugu bondu obisi buoršicu. U njuon bokun kupusa u bronziniću če ostalo od večere, kus kruha i puo litre vina. Vodie će se uziest u gustirni.
I pomalo njih dvo priko Macela pul Mlatinjega brda. Uzjaho težok. Muoro muči. Čini kuco.
Puodnie je. Sede težok pol storu česminu. Izvadi mariendu. Muoro kroj njega. Kus kruha do Muorotu. Nikal ni marendo a da njemu ni do dil. Sohe držidu praće na kojie težok stivoje vriće šušnja. “Naprtit ću ti somo dvi, Muoro. Ni mi te ništor voja. Ali šumu va da prinesemo do doma, vako ili nako. Muoro muči. Samor škripje.
Škripje pismu težoku i Muorotu. Nima če je sunce zaneralo nin u oči. Nima če se gledodu oči u oči. I kapidu se. Bez puno špjegovat.
A onda je odu u kamenu posvećenu težaku ispjevao vrsni, samozatajni umjetnik, klesar Nikola Martinić, naš Miko. Pred ovoga umjetnika stavljeni su blok i staro sedlo velike emocionalne vrijednosti, samar koji priča priču o prošlosti, o patnji, snazi i volji pučiškog težaka. Umjetničko oko prepoznalo je značaj ovoga zadatka, a ljudsko srce veličinu težačkog života na škrtoj zemlji, zemlji koja daje, a još više uzima, zemlji koju ljubiš više od sebe samoga. Ispričati ovu priču u kamenu, ispjevati odu surovom življenju na bračkom škoju mogu samo veliki majstori. Zato mu od srca čestitamo. Njegova umjetnička djela imali smo priliku već vidjeti, a veselimo se svakom novom remek djelu.
Samor ol stinjie ostaje u Pučišćima. Izrađen je za našega Nevena i ovo ćete ga ljeto moći vidjeti pored njegovog štanda u centru mjesta. Još jednom, čestitke od srca! Stvarajući ovakvu umjetnost čuvate i prošlost, a čuvajući prošlost stvarate sigurnu budućnost u kojoj ćemo znati cijeniti trud i odricanje naših djedova i očeva kroz stoljeća.
Zato fola Miki. Fola u Jurino, Mikino, Karlotovo, Tuončetovo, Morino i Zuorkino, Vinkotovo i Motino ime, u ime svakega težoka. Puno hi je portilo. A nos iz godišća u godišće imo sve manje.
Neka samor bude spomen.