Donosimo vam reportažu sa izvora rijeke Čikole, gdje su onomad za ratnoga doba, kako pjesma kaže “stala braća da obrane svoje domove”.
I kako su tada u vučjim vremenima stajali rame uz rame, tako se danas, kada je rat daleko iza nas, štono iz dosade, štono iz vica gledaju preko nišana pastirskih štapa, ne želeći se odreći prava nad vlasništvom izvora. Nemojte nas krivo shvatiti, nitko nikome ne krati da pogleda piju li im vuci sa izvora vodu i da li im slavuji pjevaju u zoru... Svatko se na izvoru može komodati kako mu drago, ali Mirlovčani i Čavoglavljani naprosto žele znati tko kome na izvor dolazi u goste.
U gostima kod jednih i drugih
Kako se Ante Granik, najbolji reporter kojega je Šibensko-kninska županija dala, nije sjetio istražiti ovaj problem, naša se reporterska malenkost zaputila na izvor kako bi taj arbitražni spor u vezi izvora pobliže proučila i donijela pred čitatelje.
Za one koji ne znaju, makar je takvih vjerujemo malo, do izvora rijeke Čikole ćete doći iz pravca Splita preko Klisa, Prugova i na koncu Kljaka. Market Kljaci, u kojem ljubazna prodavačica prodaje mješovitu robu, će vam biti senjal da trebate skrenuti desno preko mosta i da vas eto do izvora za nekih pet do šest minuta lagane vožnje.
Mirlovčani - vukovi sa Svilaje
Makar smo seljane iz Mirlović Polja odabrali da prvi iznesu viđenje problematike vlasništva nad izvorom, nemojte misliti kako smo se time svrstali na ičiju stranu. Sigurno se spominjete pjesme u kojoj se bojovnici iz Čavoglava prijete neprijateljskoj vojsci. Ta se budnica u ratno vrijeme vrtila na svakome koraku i nema onoga tko za nju ne zna. Marko Perković je svoje rodno seoce pjesmom postavio za opće mjesto, kada o ratnoj lirici pišemo. No jeste li znali da je Mirlovčanin Ilija Buzov napisao za Sinišu Vucu ratnu numeru, koja danas broji nešto više od pola milijuna pregleda na Youtube pretraživaču? Pjesma Vukovi sa Svilaje, makar nije postala planetarno poznata kao Perkovićeva “Čavoglave”, jednako je tako dizala umorne žunte našim vojnicima na Svilajskom bojnom polju.
Jedan od vojnika iz spomenute pjesme je i Vlado Buzov koji nas je srdačno ugostio u svome domaćinstvu. On je sin devedesetčetverogodišnje Jele i deset godina mlađeg Mirka. Jela i Mirko su nas oduševili svojom vitalnošću, pa makar najiskusniji i vični problematici vlasništva izvora, pravo da selo zastupa u ovome arbitražnom sporu su ipak prepustili sinu. - Ma gledajte, mi smo u ratu s njima bili kao prst i nokat. Nemam vas što lagati i sada smo mi u dobre, ali mi želimo da zainteresirana javnost zna kako izvor rijeke Čikole nije u Čavoglavama već u našem selu Mirlović Polju. Obavezno napišite kako se oni imaju pravo komodati i raditi na izvoru što ih volja, kao što su se i dosad komodali ali neka znaju da to rade na gostujućem terenu.
I kakvi bismo mi to reporteri bili da nismo raširili priču o životu u Mirlović Polju, stoga bježeći od rijeke Čikole upitasmo našega domaćina kako se živi tridesetak godina nakon rata.
- Živi se u mojoj obitelji odlično. Ja sam jedva čekao zasluženu penziju. Imamo stan na Mertojaku koji smo ostavili djeci, tako da su moja dva sina i kćerka u Splitu. Kako rade, preko tjedna su dolje, što je sasvim normalno jer ih vežu obaveze, ali nas skoro svaki vikend obiđu na selu. Moja Dragica onda spravi kruh ispod peke, stavimo štogod domaćeg mesa na gradele, pod peku ili u lonac i zajedno ručamo. Tako ćemo i danas. I obavezno napišite kako gladi nema za onoga tko hoće da radi. Pogledajte dolje put polja, ja sam svoju zemlju svu uzorao, imam dvadesetak ovaca, četiri krave, tuka, kokošiju... Da vam pravo kažem ne smijem okolo kazati da koljem tele ili kravu jer se od narudžbi za domaće meso ne možeš obraniti. Tako, da kojim slučajem imamo još ovoliko blaga, ne bi nam bilo dosta.
Pitamo ga i za ratno doba.
- Meni je tada život stao na pet godina, ne ponovilo se nikad više. Sada kada su mi davali mirovinu su nam zbrojili svaki dan proveden u vojsci, mene ti mali novci koji se na mirovinu dobiju ni malo ne vesele, kamo sreće da na izvatku od penzije te stavke nema.
Vraćamo se temi izvora rijeke Čikole misleći da smo našeg sugovornika digresijama pokolebali i da ćemo ga uspjeti navesti da ipak Thompsonove Čavoglave polažu pravo na izvor.
- Ma vidi njega (sada već ljutito prelazi na ti), ne zanima mene što Thompson pjeva, on je tako mogao napisati da izvor pripada Kljačanima. Sveži me za riječ kad ti kažem da je izvor mirlovački i da se oni komodaju na našemu. Otić ćeš kod našega kuma Bože Matića dolje u Čavoglave pa neka ti on potvrdi da je izvor naš.
I nakon što su nas naši domaćini počastili pršutom, domaćim kruhom i rakijom, zaputili smo se tako tristotinjak metara do samoga izvora i kuma Bože.
Nećete kod kuma Bože, niste ni prije...
Sačekao nas je ispred velebnoga zdanja kuma Bože natpis kako je zabranjen prilaz kući i to zbog korone. Kako je Buzov očito javio kumu da u goste dolazi društvance, Božo nas je ipak primio na svoje imanje. Kako supruga i on nisu najboljega zdravlja sasvim je razumljivo da nas nisu primili u kuću, ali nas je Božo, koji nas je izgledom neodoljivo podsjetio na majstora Mrkonju iz Šegrta Hlapića, proveo po svom imanju.
- Slobodno sve poslikajte, vidite li ovu ljepotu. Ja inače sve ugostim koji nam dođu, ali slabijeg smo zdravlja, tako da sam i djeci svojoj zabranio da dolaze. Zato sam objesio ovaj natpis na vrata. A što se izvora tiče, crpilište je kod Mirlovčana, to im priznajemo a sami izvor je naš. To ti je jedina i prava istina. Još napiši da su oni nama uvijek dobrodošli u gostima ali neka znaju da se na našem komodaju.
Ostavili smo Božu na sigurnoj distanci i otišli vidjeti sam izvor izbliza.
Moramo vam priznati kako smo s izvora otišli još zbunjeniji. I makar smo se i jednoj i drugoj strani obećali u odjavnim slovima teksta izjasniti na čijoj smo strani, mi se iz uloge arbitra jednostavno izuzimamo. Zato ćemo preuzeti ulogu promotora ovih dvaju sela i pozvati naše čitatelje da se upute do seljana i sami odluče tko u ovom slučaju na izvor dolazi u gostujućoj nošnji.