Zbogom, Gorane

"Šibenčani mi, izgleda, nisu mogli op­rostiti moj komentar od prije nekoliko godina..."

Što se mojih kolica tiče, kada bih znao da ona kod nekoga izazivaju sažaljenje, nikada ne bih došao na pozornicu… Svi dolazimo na ovakve festivale s velikom željom da pobijedimo. Ja nisam

Slovenska glumica Zvezdana Mlakar već na početku glumačke karijere iskusila je sve »blagodati« glumačkog poziva. Krenula je s velikim ambicijama u profesiju o kojoj je sanjala još od malih nogu, a nailazila i na ruže i na kaktuse. Tako da, naziv serije »Ruže i kaktusi«, u kojoj Zvezdana Mlakar tumači glavnu ulogu, u potpunosti odgovara dotadašnjoj Zvezdaninoj karijeri...

I tako, malo šetnjom Križevom ulicom. Godina je 1996. I taman isprid ulaza crikve njih pet-šest žestoko nabijaju balun. A dica ka dica. I padne mi naum ludorija prikladna baš za njihove godine. I lupnem onako znalački da se zna ko je gazda kad naiđe jedan stariji čovik i zavikne malo glasnije ono tipa mularijo, kako vas nije sram. A mulci mu se ispričavaju „Nećemo više šjor Frane“…

U Splitu sam stekla prve spoznaje o glumi. Bilo je to na Tribini mladih u vrijeme dok je istu vodila Milka Barač i Božena Kolničar. To je na mene djelovalo vrlo stimulativno. Pored Fakulteta za kazalište, film, televiziju i radio, diplomirala sam i na Filozofskom fakultetu, i to književnost. Bila je presudna riječ. Jer, što je glumac bez riječi, a riječi su naša zvučna domovina, jedini oblik sporazuma i nesporazuma među ljudima. Vesna Krmpotić je jednom vrlo simpatično kazala: "Drage riječi, koliko vas ponekad mrzim!"…

Istraživali smo onu čarobnu liniju koja razdvaja more od kopna, ali spaja ljude. Istodobno, bio je to pokušaj odgovora na pitanje zbog čega i na čemu? Danas samo bijeli čovjek jedri, što zbog razonode, sportskih rekorda ili vlastita upoznavanja svijeta ili jednostavno hira. Želio sam podsjetiti i na ulogu naših profesionalnih pomoraca na trgovačkim jedrenjacima koji su u austrougarskoj trgovačkoj floti, koja je onda smatrana jednom od vodećih u svijetu..

Za jednog slikara je najbitnije da njegova kazivanja na slikama naiđu na razumijevanje kod onih kojima su te slike i namijenjene. Nikada nisam trčao za parama. Iako moram priznati - slikar može dosta dobro zaraditi. Ja vjerujem da je naivno slikarstvo danas u modi i da će vrijeme ovog slikarstva proći

Evo, prošlo gotovo 25 godina od susreta sa čuvenom Žuži Jelinek.. Pa to je cila jedna mladost! A dogovor je bio ugovoren telefonski. Susret već slijedećeg dana u njenom stanu, na Trgu bana Jelačića. Vrata mi je otvorila jedna gospođa i za tren oka došla je čuvena Žuži da me pozdravi. Njen osmijeh je bio zadivljujući i nezaboravan…

Uglavnom su nas u Crnoj Gori dobro prihvatili. Ljudi iz kolašinskog kraja nisu baš, iako sam i ja iz tih krajeva. Ima onih koji negoduju da se tako prikazuju s obzirom na to da se oni ipak odlikuju umnošću, bistrinom i pameću, čojstvom i viteštvom. Tko će narodu ugoditi!

[FOTO+VIDEO] "Taj susret bio je ljekovit"

„Oprosti Stipe“ je priča koju sam pisao vraćajući se u sve svoje izvore i sve svoje utoke, kako se to kaže. Naravno da ta priča nema nikakve veze faktografski sa mnom ili sa mojom osobom, ali lica koja se u njoj pojavljuju, stanja u kojima se oni nalaze, muke koje proživljavaju i sreću koju imaju u sebi što su živi, ja sam sretao dnevnou tom prostoru iz kojeg ja jesam…

— Rijetko se služim "blesimetrom", uređajem s kojega možete čitati ono što želite. U nj gledam kada su citati, podaci, najave... Sve drugo imam i moram imati u glavi. Moram pamtiti jer te vijesti pripremam, slažem ih i znam ih. Ništa se ne događa slučajno, pa ni vijesti. U ovom poslu vrlo je važno kako složiti vijesti i kada to napravite na pravi način, onda ljudima ne treba ništa ni govoriti — znaju što se dogodilo…

Interesantno je bilo kad sam poslije svih tih velikih uloga dobila prvu epizodu. Ja je naprosto nisam znala igrati. Bila sam bespomoćna. I onda sam shvatila da je zapravo dosta teško igrati male uloge. Jer kad igrate veliku ulogu možete napraviti nekakvu grešku, možete zabrljati tekst. Međutim to se još uvijek sve može ispraviti i do kraja to se zaboravi, a ako to napravite u maloj ulozi onda je to loše. Jako loše…

Godine 1953. postao sam šef Maske. Uprave su mi bile vrlo sklone, imale su veliko povjerenje u mene, poštivali su me, a ja sam poštivao svakoga od njih, i svakoga čovjeka u kazalištu. Mislim, ja se nemam što potužiti. Naše kazalište oduvijek je jedno dobro kazalište, s dobrim asamblom

Damir Šolman se posebno isticao, jednom posebnom ljubaznošću, ali nije volio biti u centru pažnje

Ne volim intervjue. Ne volim ih isto kao što ne volim ići kod zubara ili na prvu kostimografsku probu ili kad je prva aranžirka. A zašto ne volim? Zato što, recimo, kod zubara već se zna zbog čega- Da će me boliti, a možda i neće boliti, da će mi vrtiti, a možda i neće? Kostimska proba - ja sam jedna od rijetkih glumica kojoj možete ne znam što staviti, nije mi uopće važno kako izgledam, to je u petom planu. Važno je ono što radim, što igram i kako igram…

Sjećanja su još živa. A da i hoću zaboraviti, ne daju mi takvi ka' ti. Svaki čas me neko nešto pita i podsjeća na to davno ali nezaboravno vrijeme splitskih Delfina. Očigledno da smo ljudima značili u ono vrijeme. Bili smo jako popularni. Ne samo u Splitu! Stvarno imam čast i veliko zadovoljstvo da sam na neki način sudjelovao u tim samim počecima dalmatinske glazbene pop i rock scene i vokalnih instrumentalnih sastava. Vis-ova koji su bili strašno popularni. Znali smo i pratili, volili sve novo što je dolazilo i valjda se kroz to stvorila mogućnost da budemo tako popularni…

Jako je teško da akt bude dopadljiv u pravom smislu riječi, jer je ljudska osobina u tome da nije svakome sve jednako lijepo, a slikari, većina slikara barem dožive tu suptilnost osobe koju rade, akta koji rade, ne samo u vanjskom obliku, nego umjetnošću suštine…

Uvjeren sam da se mnogi od vas sjećaju sjajnih putopisnih reportaža našeg glavnog urednika Rade Popadića iz Molisea. Isto tako vjerujem da ste osjetili bliskost i bratstvo s našim ljudima koji u pokrajini Molise (Italia) obitavaju već pet stoljeća. Jezik se dakako gubi protekom vremena, ali ne i običaji koji su se nekim čudom zadržali. Možda najviše zahvaljujući mladim ljudima koji nastoje tu vrijednu baštinu održati i u novom vremenu…