Čitav život moj bio je prilično raspolućen između teatra i novina. Radio sam kao novinar u Slobodnoj Dalmaciji u rubrici kultura. U početku 1950. godine dobili smo poklon u redakciju, jednu količinu kemijskih olovaka koje su nama podijelili i mi smo to s uživanje, pisali; ne trebaš oštrit, ne trebaš se mučit, pa i kada pišeš olovkom ona nikad nema tu liniju ni izraz tako kao što ima kemijska. To nas je oduševljavalo i odjednom s tim kemijskim olovkama učinilo ti se da je zvanje novinarsko postalo nešto ugodnije…

Uspjesi mojih studenata ispunjavaju me zadovoljstvom? Jako sam sretan i ponosan i to je na neki način i potvrda da se nesebično njima posvećujem i na neki način prenosim im svoja iskustva. Koji put me ne poslušaju ali kasnije dođu na to. Mislim da kod mladih ne dolazi do izražaja idolatrija…

Nisam bio sklon trenutnim zvjezdicama bez valjanog povoda. Tražio sam ono nešto malo više od izgleda kao jedinog aduta za pokaz i dokaz...

[ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (175.)] "Smoje je je bio uvijek tu, veliki prijatelj mojih. Nasmijavao nas je od jutra do sutra. Ljudi su bili divni ali bilo je i teških trenutaka. Imala sam i jedan najteži dan u mom životu! Kao spikerica"

Nije se pitalo o radnom vremenu, o prekovremenim satima. Mi smo bili sretni prvo što radimo, a zatim smo bili beskrajno sretni što radimo baš taj posao. Svaki dan si na drugom mjestu susrećeš druge ljude, stvaraš prijateljstva, stvaraš ogroman krug poznatih ljudi, s kojima hoćeš - nećeš, postaješ prisan. Beskrajno zadovoljstvo je taj posao bio. Ja ne mogu zamisliti neki posao koji bi mi stvorio toliko zadovoljstva koliko je bilo u tom poslu

Možda je čista slučajnost da su u kući u Mihovilovoj širini 7a na prvom katu stanovali Blaćani, tek pristigli povratnici iz Brazila Franulovići i Šeparovići, a moji su stanovali na drugom katu. I svi smo se lipo slagali i družili. I Lučani i Blaćani! I ta naizgled dva svijeta, imaju nekih dodirnih elemenata koji nas vezuju. Mene, primjerice, za Južnu Ameriku „veže“ dida koji je u onim čuvenim korčulanskim selidbama zauvik otišao u Urugvaj, u Montevideo, tako da ga nisam nikad u životu nisam upoznao ni video. Osim na slici!

U dane djetinjstva kad još nisam znao da će jednog dana glazba bit moj život, naravno da kao dječak nisam bio svjestan svog talenta, ali nekako sam imao sreću da me Božja Ruka uvijek vodila na pravi put…

"U mojoj ranoj mladosti počeo sam pjevati u crkvi Svetog Mihovila o u Zadru. Tu u našem Varošu i tako da su me zapazili kao pjevača i onda sam počeo, kao malo dijete. Pa imao sam pet ili šest godina. I počeo sam pjevati po drugim crkvama i angažirali su me po dječjim operetama. Pjevao sam cilo moje djetinjstvo. Onda, iza bombardiranja grada, kad je završio rat, glumačka grupa zadarskog okruga angažirala me, uzela me u krilo. I tamo sam pjevao isto kao solista i u zboru te glumačke grupe…"

Festivali predstavljaju odličnu priliku da se predstavimo javnosti i da motiviramo mlade glazbenike da old school glazba s melodijom nije izašla iz mode!! A s tim nam se i otvorila promocija preko kanala do kojih ne bi mogli doći…

Mi smo bili vrlo, vrlo siromašna obitelj. Taj moj život je bio bogat emocijama, bogat doživljajima. I ti doživljaji su bili nešto što te svakog jutra budilo s osjećajem neke sreće, neke nade i život je bio zapravo ispunjen…

Pjevali su zajedno s publikom

Moji roditelji su imali sluha da vide i osjete koga imaju u djeci. Moja sestra je klasična balerina. Rođena je bila za to. A ja sam bila rođena pjevačica, , brat rođeni znanstvenik i instrumentalist. Svi smo bili nadareni upravo za taj put. A to treba znati prepoznati. S glazbom sve postižete. Meni je Bog dao taj dar. Ja zaista ne mogu drugačije to objasniti

Ugodno čavrljanje s velemajstorom televizijskog intervjua u nas o sugovornicima ispred i iza kamere, o potisnutoj erudiciji intervjuista, kulturi razgovora, emocijama što izlaze kroz ekran i novinarskoj dovitljivosti da se radni zadatak obavi…

[FOTO+VIDEO] Nekoliko slika o brodu  i putovanju – i o svemu onom što putovanje može donijeti ili oduzeti. Životna slika odnosi je u svijet glazbe. Kao da joj je ta divota, taj dar, bila zapisana, utkana u nekakvom neponovljivom velolučkom kôdu, na samome oltaru pjesme…

Iduće subote, 28. siječnja, grad Opatija na najljepši način obilježit će stotu godišnjicu rođenja velikana hrvatske glazbene scene Ive Robića…

To prerano sazrijevanje nije im bilo potrebno i bilo bi idealno da se moglo izbjeći. Jer i sama pomisao na rat mora se odraziti na nježnu psihu. Inspirirana definitivno životom koji je oko njih, ali i u njima, djeca slikaju rat, "rade" rovove, crtaju logore i podrume…

Ja sam engleski trgovac, reinkarniran u ovo glupo tijelo koje vodim po svijetu i pokazujem ga drugima. Usput nastojim što bolje upoznati samoga sebe kako bih i druge imao s kim upoznati. Pjesme ne pišem, već zapisujem, jer su one dar od Boga, kaže smiješni “menadžer“ iz zabavnog serijala "Jel" me netko tražio

[FOTO + VIDEO] Prije ovoga rata Slavonski Brod mi nije ništa značio. On je meni sada drugi grad na svijetu, dakako iza Zagreba. Po­tisne čovjek svoje emocije i profesional­no napravi svoj dio posla. To je jedini način da istina o istini krene u svijet

Volim zapjevati i u društvu i pred kamerama. Završio sam muzičku školu i čitav život imam u ruci gitaru. U "Blue Moonu" volim duplirati poznate, pa uvijek kod gledatelja postoji dilema tko pjeva; ja ili poznati inozemac…

Ne bih želio vrijeđati moje kolege, ali znate li da u nekim zemljama profesore nakon dvadeset godina rada niti ne pozivaju na sud kao svjedoke. Valjda ima i tu neke logike. Težak je to posao, ali, profesorska zaboravljivost je ipak više anegdota nego stvarnost…