GORAN PELAIĆ

Moji prvi koraci bili su u emisiji "Panorama". Tada su bile vrlo poznate emisije "Ekran na ekranu" i "Mali noćni razgovori". Ja sam pokrenuo jednu novu emisiju koja se zvala "Film, teatar i...", koja je bila preteča emisija "Nedjeljom popodne". Iako je bila bazirana na kulturnoj problematici, onaj "i" je uvijek omogućavao dodatak nečega; džez, suvremena glazba, moda - ali ipak nešto što je imalo veze sa kulturom a bilo je na periferiji…
Godine1959. u Rijeci smo formirali prvi rock-band u ondašnjoj Jugoslaviji. Vokalno instrumentalni sastav »Sonori« , tako smo se zvali. U »Sonorima« sam ostao neko vrijeme pa sam odlučio osnovati i grupu »Kockari« u kojoj sam se pjevački mogao adekvatnije izraziti. Pjevao sam repertoar Presleya i Sinatre, a glazbeno samo bili najjači sastav. Kasnije sam osnovao grupu »777«, koja je postigla stvarno puno. Tih godina riječka estradna scena bila je uistinu jaka…
Teško je ponekad kazati zbog čega nekog čovjeka prihvaćamo. Tu ima malo i onih neobjašnjivih stvari. Netko ima sve a nije prihvatljiv, a netko i nije baš perfektan a ipak ga publika prihvaća. Uz sve ono što možemo analizirati postoji i još jedan element kod televizije: to je ona čudesnost koja je neobjašnjiva. čovjek mora pronaći svoj stil, a pošto je iza mene dugi niz godina, znam što želim. Tu ne eksperimentiram toliko. Išla sam za klasičnijim načinom, ne pretjeranim. Opet je tu moja profesija bila presudna. Ako se pojavim pred gledateljima i dajem neke informacije, vrlo je bitno biti praktično odjeven i sve mora biti u službi toga. Komunikolozi kažu da je to »buka« u informaciji, dakle nešto što nije dobro došlo, što je previše. E sad, ako vi gledate čovjeka koji je napadno odjeven onda jednostavno nećete čuti informaciju. Tu dakle tre-bate malo ublažiti taj dojam, zataškati da u prvom planu bude obavijest. U svemu je važna mjera. Pokušavala sam o tome uvijek voditi računa: mjera u razgovoru, u odijeva-nju, u broju nastupa. Mislim da sam to do sada uspijevala dozirati...
Dosta razmišljam o glumi, ali ipak ponajviše o ljudima. Oduvijek su me ljudi zanimali. Po prirodi sam veliki altruist, volim pomagati drugima. Mene sad trenutno zanima ova situacija. Demokracija je fantastična stvar, ali su neke stvari koje se dešavaju u Jugoslaviji van pameti i to je ono što čovjeka zabrinjava. Ja se ne bavim politikom, iako kažu da je nebavljenje politikom zapravo politika. Imam, kao i svi ljudi svoje strepnje i želje, uvjerena da će razum ipak pobijediti. Hoćeš-nećeš moraš biti upućen u tu politiku, a i sve veći je broj glumaca u politici i to je dobro, jer glumci su obrazovani i pametni ljudi. Glumac mora biti psiholog, a sva politika se zasniva upravo na tome. Oči stvarno sve otkrivaju i one su najhitnije u mojoj profesiji. Oči su gluma, naravno, ne govorim o ljepoti. Ja mogu i kad sam tužna odglumiti raspoloženje, ali oni koji me poznaju odmah mogu vidjeti moje unutrašnje stanje. I sada se nalazim u nekom takovom stanju…
Zna život glumački ponekad biti surov i nepravedan. Ma ne samo glumački! Cijeli jedan životni vijek dobar glumac može provesti u jednom kazalištu a da, osim posjetitelja tog kazališta, nitko za njega ne zna: ni ime mu, ni uloge, velike i male kreacije pa i promašaje. A samo jedan obični televizijski zoom može biti dostatan da se izađe iz te »provincijske« anonimnosti, da se Zagrebom, Osijekom, Rijekom, Dubrovnikom ili Splitom okreću za tobom i da svi znaju što taj glumac jede, gdje se odijeva, što voli ili ne voli… Evo, da se jednom običnom splitskom mladiću koji nikada u životu nije glumio, ponudi neka ulogica u Hollywoodu i on je već velika zvijezda o kojoj se pišu veliki tekstovi. I naslovi: »Pokazat ću pred kamerama svoju stražnjicu!«
Uvijek je problem, i najiskusnijem novinarskom peru, predstaviti osobu o kojoj mislimo da znamo sve. Ali, neke slatke tajne i sličice iz života poznatih često ostaju nezabilježene u novinskim tekstovima. A i sporedne stvari su dio života. Mozaik sporednosti daje jasniju i kompletniju sliku, po kojoj pamtimo draga lica s velikog i malog ekrana, s kazališnih dasaka...
Ne može se bavljenje umjetnošću nekome preporučiti. To ili je ili nije unutarnji imperativ. Ako Je unutarnji imperativ onda se teškoće mogu podnijeti i prebroditi, a ako je to koketarija s tim poslom, već na prvoj poteškoći će doći do loma. A tih teškoća ima jako mnogo, i bez tog silnog unutarnjeg Imperativa nemoguće je izdržati u tom poslu četrdeset godina. Ne možete taj stres izdržati kao što se dobrim dijelom ni novinarski ukoliko ne postoji nešto drugo što čovjeka drži, a ne samo eto – meni bi se svidjelo biti novinar. Ako netko tu potrebu sam ne izrazi na vrlo silovit način, ja ga Ne bih poticala
Uvijek je u našem Teatru bilo velikih imena; Kukovec, sjajni Ante Marušić, Alma Peranić. Imali smo i operetnu primadonu Mirjanu Donadini Perić, nezaboravnu Perinu, a i danas kao šjoru Petronilu. Ne možemo se mi udaljiti od naših splitskih predstava i domaćih autora. To je naše blago..
Ovu sam priču namijenio jednom glazbenom jubileju, po mnogo čemu značajnom. Dalmatinska šansona šibenski je festival koji ove godine slavi 25 godina postojanja. Rođen je dakle pri kraju XX. stoljeća i izrastao u pristojnog i postojanog mladića. Ponekad i malo drskog, jer se usudio pored niza bezrazložni hvalisavaca glazbenog usmjerenja, uzdignuti i pokazati svoje mišiće i sve ostale atribute…
S glazbom se treba igrati, glazba nema nikakvih granica i treba spojiti nespojivo, spojiti ono nemoguće... Odvažila sam se, otpjevala sam pjesmu Žena zna Maje Marije koja je Splićanka, i koja je mislila da to nije pjesma za mene. Mislila sam i za pjesmu Godinama da nije moj stil pa sam se eto odvažila, poslušala svoj unutarnji glas da je to tô i svi znamo što sam postigla s tom skladbom. Uvijek slušam svoj unutarnji glas i mislim da je nepogrešiv…