Jedno deset godina sam pjevala u Metropolitan Operi. To je bilo najviše Aida, Azucena u Trubaduru…Eboli u Don Carlosu. To mi je bilo ono što kažu Francuzi cheval des batagle. Zato što su visine tu. I to su posebni događaji i osjećaji. Ta sala, pa uvijek najveći pjevači, orkestar…Ali, to nije kompliment! Ono što sam osjećala, ne u kazalištu nego na Peristilu, to ne mogu objasniti. To je nešto najjače, to su bila takva uzbuđenja. Jer onda mi u isto vrijeme dođe čitava moja mladost, moj Split, mama koja je pivala cili dan dalmatinske pesme – vjerojatno sam ja to od nje dobila…
