[O]snovne informacije o moliškim Hrvatima učili su nas u školi i tu za većinu znanje o njima prestaje. Ozbiljnijeg pojavljivanja ove naše manjinske zajednice u Italiji u domaćim medijima - nema. Tako je barem bilo dok mi o poznanstvima s nekolicinom moliških Hrvata nije počeo govoriti suradnik Dalmacije Danas, legendarni splitski umirovljeni radijski voditelj Goran Pelaić.
Posebno me obradovala vijest da je folklorna skupina KroaTarantata, koju čine članovi iz Molisea, krajem ljeta prvi put nastupila na Međunarodnom festivalu folklora. Iako mi je bila želja, poslovno obveze mi tada nisu dopustile upoznati se s njima.
MOLIŠKI HRVATI FOLKOLOROM ODUŠEVILI SPLIĆANE! "Puna energia i puno dobrih ljudi!"
Otprilike baš u to vrijeme, moj susjed Dino Markovina i moj kolega iz klape Sveti Florijan, Ante Javorčić, ukazali su mi na vrlo zanimljiv članak autora Marija Nepe Kuzmanića pod naslovom "Priča o iseljavanju prije pet stoljeća: Moliški Hrvati nisu iz doline Neretve, nego s područja između Klisa, Sućurca i Žrnovnice", koji je izašao u Slobodnoj Dalmaciji. Osobito me zaintrigiralo ovo "Žrnovnice" pošto sam s kolegama iz udruge Žrvanj već 20 godina posvećen proučavanju kulturne i povijesne baštine Žrnovnice.
Tako sam konačno u siječnju ove godine odlučio ispuniti staru želju i posjetiti domovinu moliških Hrvata. Pokazalo se, svoj prvi posjet regiji Molise dugo ću pamtiti, a boravak od tri dana nadišao je sva moja očekivanja.
Avionom do Rima, busom do San Salva
Prvo pitanje bilo je kako do Molisea. Cjenovno, najpovoljnije bi bilo trajektom od Splita do Ancone, no 12 sati plovidbe nije bi se činilo osobito primamljivo. Ovome bi trebalo dodati još oko 2 sata vlakom od Ancone do Termolija, odnosno San Salva, te još neko vrijeme od San Salva do krajnjeg cilja. Na kraju sam se odlučio na nešto skuplju, ali meni prihvatljiviju rutu, a to je sat vremena avionom od Resnika do Rima.
Potom vijugavim cestama oko 4 i pol sata do San Salva.
Te nedjelje navečer, na kolodvoru u San Salvu dočekao me je moj domaćin Lorenzo Blascetta. Upravo je Lorenzo član benda KroaTarantata i jedan od istaknutijih društvenih aktera moliških Hrvata. Ako sam i imao određene strahove hoću li razumjeti jezik koji oni nazivaju "na našo" i koji se u mnogočemu razlikuje od standardnog hrvatskoj jezika, već prva "ćakula" s Lorenzom u njegovom autu bila mi je dovoljna da shvatim da problema neće biti. Lorenzo je jedan od onih koji se često viđa s ljudima koji pričaju standardni hrvatski, stoga je i njegov govor kudikamo razumljiviji za nas koji dolazimo iz Hrvatske. Za nekih pola sata, u tada neobično toploj zimskoj noći, dolazimo do odredišta - sela Mundimitar, ili na talijanski Montemitro. Moliški Hrvati danas žive u tri sela; osim u Mundimitru, koji prema posljednjim popisu stanovništva iz 2019. broji 336 stanovnika, još žive u Filiću (San Felice Del Molise), koji broji 603 stanovnika i Kruču (Aquaviva Collecroce) koji broji 625 stanovnika.
Smjestio sam se u lijepom apartmanu u središtu Mundimitra i jedva čekao jutro da moje upoznavanje s ovim divnim krajem krene.
U nastavku možete pročitati ulomak iz doktorske disertacije Petra Milanovića Trape, “Tri župe moliških Hrvata”:
Hrvati žive i djeluju u tri općine provincije Campobasso, koje su ujedno i župe. To su Filić (San Felice del Molise), Kruč (Acquaviva Collecroce) i Mundimitar (Montemitro), smješteni na prostoru između rijeka Trigno i Biferno. Apenini su im sa zapadne strane, a Jadransko more na istoku, od kojeg su udaljeni tridesetak kilometara. Od Jadranskog mora prema hrvatskim selima teren je brdovit, tako da se s brežuljaka vide i druga veća i manja brda i uvale. S tih brežuljaka pruža se divan pogled prema moru. Filić se nalazi na brežuljku na 546 metara nadmorske visine, Munidimitar također na brežuljku na 508 metara, a Kruč na padini na 425 metara nad- morske visine. Riječ je o najmanjim općinama/župama u provinciji Campobasso, odnosno u Biskupiji Termoli-Larino, koja ima 51 župu s oko 110 tisuća stanovnika. Provincija Campobasso spada u najsiromašnije talijan- ske provincije.
Dolazak Hrvata u Molise
Iseljavanje hrvatskog stanovništva na prostore srednjeg i južnog dijela Italije može se prema povijesnim izvorima pouzdanije pratiti već u 13. stojeću. Riječ je o manjim skupinama trgovaca iz Dalmacije koji se zaustavljaju i povremeno naseljavaju u obalnim jadranskim gradovima (Otranto, Brindisi, Peschici, Vasto, Ancona, Senigallia, Pesaro), ali i u gradovima u unutrašnjosti. Nešto kasnije, u 15. i 16. stoljeću prodiranje Osmanlija iz Azije u jugoistočnu Europu utjecalo je na nove, masovnije seobe hrvatskog stanovništva, od Boke kotorske, Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Like i Krbave pa sve do Slavonije, i to prema susjednim zemljama, Austriji, Slovačkoj, Mađarskoj i Rumunjskoj. Nekoliko većih skupina izbjeglo je prema Italiji i nastanilo se na područjima od Veneta do Apulije. Jedna od tih skupina pronašla je sklonište u južnoj Italiji, kao što je već rečeno, u današnjoj Regiji Molise, u kojoj je ostala živjeti sve do danas.
Postoje različita mišljenja o područjima odakle su hrvatske skupine stigle u Molise i ostala talijanska mjesta. Ona se ponajviše temelje na istraživanju jezika (ikavsko-štokavsko narječje s elementima čakavštine) i prezimena. No ako danas upitate kojeg Hrvata iz Molisea odakle su došli njegovi pradjedovi, odgovor će biti kratak, jasan i jednostavan: “Z one bane mora”, što podrazumjeva Dalmaciju, kojoj je u vrijeme kada su Hrvati došli u Italiju prijetila turska opasnost. Danas je gotovo općeprihvaćeno mišljenje da su te skupine pristigle s dalmatinskog područja, kojim teku četiri kraške rijeke: Zrmanja, Krka, Cetina i Neretva.
Josip Smodlaka kada govori o moliškim Hrvatima naglašava da su se doselili s područja između Neretve i Cetine te iz biokovsko-neretvanskog primorja: “Ja sam više puta rekao svojim prijateljima u Kruču, slušajući njihov govor, da mi se čini da su naši stari ustali iz groba, pa da sam ja nekim čudom dospio u njihovo kolo. Interesantno je da se vino ‘na našu’ reče ‘žrč’, umjesto lira oni kažu ‘puh’, mjesto cigara reku ‘dimač’.” Prema Josipu Aranzi stanovništvo je došlo iz okolice Zadra. Tu tezu prihvaća i Mate Hraste, ističući kako su prognanici između Zadra i Šibenika za vrijeme turskih provala emigrirali u svim pravcima. Jedni su krenuli prema Istri, drugi prema otocima, neki prema Italiji, u pokrajinu Molise. Milan Rešetar smatra da je narod u Molise stigao s područja Neretve.
Prema mišljenju Ante Ujevića hrvatski narod je u pokrajinu Molise stigao iz zapadne Hercegovine i današnje Dalmacije, a osobito iz okolice Neretve, Makarske, Imotskoga i Sinja. Ivan Popović, pak, tvrdi da su moliški Hrvati došli iz okolice Makarske. Istog je mišljenja i Mate Šimundić. Mario Nepo Kuzmanić smješta ih na područje između Splita, Klisa, Kaštel Sućurca i Žrnovnice. Svoju tvrdnju temelji na analizi splitskoga govora svoje bake Franine (1892. - 1975.) iz 19. st. i prve polovice 20. stoljeća u usporedbi s rječnikom moliških Hrvata te njihovom usmenom predajom, u kojoj posebno ističe ulogu i značenje usmene tradicije o Ivanu Karloviću.
Teodor Badurina smatra na temelju jezika i prezimena da su moliški Hrvati pristigli iz Istre. Tu je tezu teško prihvatiti, jer je nemoguće objasniti čakavštinu u njihovu jeziku i još manje potpun nedostatak ekavice. Što se tiče prezimena također je teško prihvatiti njegovu tvrdnju. Badurina je pronašao ista prezimena u Moliseu i u Istri, ali je isto tako naglasio da se ta prezimena još više mogu susresti u Dalmaciji, u području između Biokova, Imotskog i Neretve. Evo nekoliko prezimena iz područja Neretve koja odgovaraju moliškima: Brečić (Berčić) = Berchicci; Danić (Daničić) = Daniele; Jelas = Jelassi; Jurišin = Jurescia; Klisanin = Clissa; Lalić = Lalli; Miletić = Miletti; Papić = Papiccio; Radić = Radi (Di Radi); Šimunović = Silvestri; Stanić = Staniscia; Tomić = Tomizzi; Vitaić = Vetta.
Po dolasku u Molise Dalmatinci su naselili brojna naselja, od kojih se ističu Palata, Tavena, Mafalda, Montelongo, San Giacomo degli Schiavoni, San Biase, Petacciato i Cerritello. U tim naseljima još postoje tragovi rano- ga hrvatskog naseljavanja, a sačuvani su u toponimiji i pisanim izvorima.O Dalmatincima novopridošlim u moliška mjesta sačuvana je ploča s natpisom koja se nalazi u Palati, na portalu crkve Santa Maria La Nova, na kojoj piše: Hoc primum Dalamtiae gentes incoluere castrum ac a fundamentis templum erexere anno MDXXXI. / Ljudi iz Dalmacije prvi naseliše ovaj grad i iz temelja sagradiše ovaj hram 1531. godine. Ploča je uklonje- na za vrijeme fašizma 1922. godine, ali je ponovno vraćena 11. srpnja 2004. godine, kad ju je blagoslovio splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić.
Putovanje do Kruča i Štifilića (Filića)
Jutro je u Mundimitru biło mirno, nema buke, usporedio bih ga s kakvim selom u Dalmatinskoj zagori, ali kudikamo profinjenijim. Lorenzo i ja popili smo kavu u društvenom domu, u zgradi Općine na pročelju koje se viju tri stijega: talijanski, hrvatski i onaj Europske unije.
Unutra klasična mjesna gostionica sa stolovima i kartama na njima, a tu je i šank gdje možete naručiti pića od kave, preko sokova do alkohola. Cijene su pristupačne, kava je 1 euro.
Gostionici susjedna prostorija je jedini mjesni dućan. Kada sam ušao prvi put malo me vratilo u osamdesete godine u Žrnovnici kada si imao na policama relativno skromnu ponudu. Kupio sam hrane za sljedeća dva dana, ali i vodu jer iz meni nepoznatog razloga postoji preporuka da se voda ne pije.
Nakon kave i kroasana, klasičnog talijanskog doručka, krećemo u obilazak sela u kojima žive moliški Hrvati. Lorenzo me sjeda u svoj automobil, a prvo odredište nam je Kruč, odnosno Aquaviva Collecroce. Kruč (Križ) je danas najveće naselje u kojem žive moliški Hrvati. Ima nešto više infrastrukture od Mundimitra, nažalost posljednjih deset godina i tamo je zatvorena posljednja škola. Osim činjenice da je povijest ovog mjesta neraskidivo vezana uz Dalmatince koji su tu doselili u 16. stoljeću, simbol Kruča je templarska zvijezda. Naime, u svojim pohodima s Malte prolazili su ovim područjem gdje su izradili objekte u kojim su se vojnici odmarali na svome dugačkom putu.
Kruč - grad moliških Hrvata, ali i templara
Današnja župska crkva sv. Marije Ester, sagrađena krajem 1500., obnovljena i proširena 1715., s trgom koji je okružuje zauzima središnji dio. Uz trg su ulice nastale u 18. i 19. stoljeću.
Nažalost, crkva nije u funkciji jer traje obnova. Potres je u prošlom desetljeću nanio značajnu štetu, a potresi na ovom području Apenina nisu rijetkost. Polja oko gradića bogata su izvorima i bunarima, a u samom naselju postoji nekoliko fontana.
Fontana Nuova sagrađena je 1880. godine, na našu Funda nova, sa slavinama (na našu se kaže ‘s kanali’). Na pročelju općinske zgrade i danas stoji citat koji stanovnike podsjeća da ne zaborave jezik svojih pradjedova. On se i danas može čuti uđe li u bilo koji od lokalnih kafića.
Na općinskoj zgradi je reljef Nikole Nere / Crnog (1761.–1799.) iz Kruča, profesora fiziologije na Medicinskome fakultetu Sveučilišta u Padovi. Kao pristaša republikanaca bio je uključen u političke događaje u vrijeme Partenopejske Republike 1799. u Napulju. Nakon obnove vlasti španjolskih Burbonaca Neri je pogubljen 3. XII. 1799., a pri odvođenju na gubilište uputio je posljednju poruku svojim sunarodnjacima: "Nemojte zabit naš lipi jezik".
Jedan od tamošnjih mladića s kojim sam pričao, te me je iznenadio kako dobro govori hrvatski, kazao mi je da je studirao u Splitu i radio u Hrvatskoj. Kasnije samo posjetio i Filić (San Felice del Molise) čije konture krasi vodotoranj na vrhu grada.
Nakon nekoliko sati razgledavanja ovih predivnih povijesnih mjesta stekao sam dojam da stanovnici možda nisu potpuno svjesni vrijednosti i ljepote kraja u kojem žive, te da bi cijelo područje moglo biti turistički kudikamo bolje valorizirano. Prilično loše ceste s asfaltom koji je lošiji nego u istočnim splitskim naseljima, a to je teško dostići, prva su od stvari koju bi tamošnje vlasti trebale popraviti.
Nagrađivani vinar - moliški Hrvat
Na povratku u Mundimitar posjetili smo vinariju moliškog Hrvata Vincenza Cianfrine. Kako nam je kazao, posjeduje najveću malu haciendu u Moliseu. Njegova se obitelj bavi poljoprivrednom proizvodnjom od 1860., a vinariju je osnovao 1999. Na dan jematve nakon trganja slijedi fešta za obitelj i prijatelje.
S Vincenzom smo popričali u podrumu vinarije obitelji Cianfagna u Kruču.
- Mi smo jedno od sela u pokrajini Molise koja govore “na našu”, odnosno starohrvatskim jezikom. Teško je reći koliko hrvatska jezična zajednica broji ljudi. U Mundimitru živi do 300 ljudi, u Kruču do 500, a u Filiću oko 400. U Mundimitru i Kruču svi pričaju “na našu”. Imamo naše ljude koji žive u Australiji, Njemačkoj, Austriji, diljem svijeta i još pričaju “na našu”. Ovdje do 1000 ljudi govori “na našu”; ali ih je još nekoliko tisuća po svijetu.
Naglasio mi je da njihov identitet njihova rič. “To je ono kako govorimo, a govorimo “na našu”. Lipo je kada znademo jezik, osjećaj je prelijep kada je naša rič opstala sve do danas - kaže moj sugovornik pa nastavlja:
- Mi smo Talijani, samo imamo jednu posebnost (toc od našega života), a to je da govorimo “na našu”. To je jezik. Naš identitet su naš jezik i naša vira.
Financira li hrvatska država neke projekte moliških Hrvata, pitao sam Lorenza.
- Da, osobito stvari vezane uz udruge koje se bave jezikom. Državni ured za iseljene Hrvate financira takve projekte. Svako selo ima jednu ili više udruga. Primjerice, u Mundimitru imamo “Fundacioni Augistino Piccoli”, “Croata lantata” čiji sam predsjednik ja. Također imamo udrugu “Na našu”. U Kruču imamo “Naš jezik”, “Jedna muzika”, “Naš Grad”. Imamo nogometni klub koji se zove “Isola Croata”, tu igraju mladi iz Kruča i okolice. Na dresovima je šahovnica - kazao mi je Lorenzo naglasivši da se na Svjetskim prvenstvima navijalo za Hrvatsku.
U Kruču prvog dana svibnja imate veliku manifestaciju koja se zove “Fešta do Maja”, o čemu se radi?
- To je stvarno velika fešta kada dođu stotine ljudi u Kruč. Ključna uloga je “pupac”, koji je “odjeven” u proljetne trave, šumsko granje, cvijeće (za šumu se ovdje još govori “dubrava” kako se nekada govorilo i u Dalmaciji, op.a.).
Tu slavimo sve ono što nam daje zemlja. Ljudi pupcu daje poklone u vidu cvijeća, a on im “obećaje” da će zemlja roditi plodovima, da će ima dati oni što je potrebno za život - odgovorio mi je Vincenco.
Na ovo sam mu rekao da me cijeli običaj jako podsjeća na praslavensku mitologiju. Podsjećam da se brdo koje Žrnovnicu dijelu od mora zove Perun i da su znanstvenici u prošlom desetljeću provodili znanstvena istraživanja kojima su utvrdili da je prostor Žrnovnice i Strožanca (zapad Podstrane) prepun toponima iz vremena dolaska Hrvata na more. Ti toponimi svjedoče njihovu staru vjeru u kojoj je vrhovno božanstvo bilo upravo Perun koji se često prikazuje na vrhu brda, a u rukama drži žrvnjeve kojima udara i iz kojih sijevaju iskre i munje. On munjama tjera svog oponenta iz močvare, Velesa, koji mu pokušava preoteti prijestolje na brdu, no Perun ga “strilama nebeskim” vraća u močvaru i podzemlje. Perunov sin Jarilo u proljeće silazi s brda i donosi zelenilo, prosperitet u voćnjacima i poljima. Iako moji sugovornici nisu znali o povezanosti glavne fešte u Kruču, Do maje, s Jarilom i praslavenskom mitologijom, sasvim neočekivano, moje sumnje sam potvrdio događajem koji će uslijediti nešt kasnije…
Vincenzo, Vi imate vinograd i poznata vina. Koliki je nasad?
- Trenutno se grožđe bere s četiri hektara, ali mlada loza je na novih pet. Proizvodim tradicionalna vina ovoga kraja uz tek manju primjenu modernih tehnologija. Najpoznatije vino koje proizvodim je “Sator” od tintilije. Raste u dijelovima srednje i južne Italija, uključujući Molise, u Hrvatskoj je nepoznata. Ovo je loza stigla je u 7. stoljeću u Italiju iz Španjolske, donijeli su je Borboni. Dok na poluotoku imamo 55 vrsta loza, no radi se o autohtonom crnom grožđu Molisea. Proizvodim još Sator gran maestro uz kasnu berbu grožđa, zatim militum Christi koji se radi od sorte aglianico, pietrafitta koja se radi posebnom tehnikom obrade tatilije, te rosator od rane berbe tintilije. Moram istaknuti da sam lani dobio nagradu za najbolje regionalno vino, na što sam posebno ponosan. Vina izvozim u SAD, Singapur, London, Luksemburg, Njemačku… Vinarstvo je strast, ako ga shvaćaš samo kao biznis, to nije dobro niti mislim da može biti dobro.
Da su Vincenzove vina izvrsna i sam sam se uvjerio i to uz mladi sir i pršut. No, bila je tu i slastica s kojom se ponosi ovaj kraj i za koju se sumnja da je stigla iz Dalmacije.
Lorenzo, ovdje kod vas kolač nije riječ za slastice, nego konkretno za jednu?
- Tako je. Kolač je vrsta slastice koja se radi na blagdan sv. Blaža, u veljači. U Mundimitru se kolač radi na feštama, na pirevima. Radi se od tijeska s bijelim vinom, a puni se mješavinom koju mi zovemo “kaška vuneska”. U nju ulaze: mermelada od grožđa i druge mermelade, sirup od grožđa (mosto cotto), med, čokolada, cimet, mrvice od kruha, te orasi ili bajami.
Cijeli recept pravljenja kolača možete čuti u audio podcastu “Čujemo se”: https://cujemose.it/kolace/
Gdje je sve počelo - crkva Sv. Lucije
Dobre volje napuštamo Vincenzovo imanje i upućujemo se na meni jedan od najzanimljivijih dijelova putovanja, a to je crkvica sv. Lucije Djevice i Mučenice u Mundimitru. Ovdje je jako bitno naglasiti da stanovnici Mundimitra svoje mjesto nazivaju Grad, a Selo je lokalitet na kojem se nalazi upravo crkvica Sv. Luce. Za stanovnike mjesto ima posebno značenje jer su ga prvog na ovom području naselili nakon izbjeglištva iz Dalmacije. Naime, starosjedioci izbjeglicama nisu u početku dopustili da se nasele u sam grad, stoga su izgradili naselje “Selo”. Ispod jedne tamošnje spomen ploče nalaze se ljudske kosti kao uspomena na davna vremena doseljavanja.
Citat iz doktorske disertacije Petra Milanovića Trape, “Tri župe moliških Hrvata”:
Kapela sv. Lucije Djevice i Mučenice u Mundimitru (S. Lucia Vergine e Martire a Montemitro)
Na području Župe nalazi se kapelica sv. Lucije.350 Crkva se nalazi oko tri kilometra od središta naselja, u blizini izvora Fonte Grande, na lokalitetu zvanom Selo. Prvi doseljenici su se najvjerojatnije zbog klizišta nakon godi- ne 1702. postupno selili na sadašnje stjenovito brdo Mundimitar. Tragovi starog naselja ostali su u narodnoj usmenoj tradiciji, u toponimima područja oko kapelice i u toponimima okolnog teritorija. Od starine je postojao zid sv. Lucije (zid do sta Luce), a nalazio se na mjestu na kojem je kasnije sagrađena kapela. Oko 1930. godine je gluhonijemi župljanin Mundimitra Luigi Giorgetta imao viziju sv. Lucije koja mu je rekla da želi obnovu svojeg prebivališta. Radovi su počeli 1932. godine, a prilikom daljnjih iskopavanja otkriveni su temelji stare crkvice i dijelovi groblja.U današnje vrijeme blagdan sv. Lucije se, uz onaj liturgijski 13. prosinca, slavi u prvu nedjelju nakon Uskrsa i svaki petak u svibnju. Posebno se slavi svečano zadnji petak u mjesecu, župni blagdan zaštitnice grada, kao spomen na dolazak prvih Hrvata, koji su prema predaji ovdje stigli jednog petka u mjesecu svibnju. Prve nedjelje nakon Uskrsa, na Bijelu nedjelju, održava se takozvana Fešta do kapele. Tada procesija kreće od crkve u Mundimitru i ide prema kapeli svetice. Nakon dolaska na brdo vjernici prema tradiciji naprave tri kruga oko crkve, zatim se slavi sv. misa, a sve završava zajedničkim druženjem na otvorenom na kojem se održava dražba kolača koje je svaka obitelj pripremila. Nakon toga procesija kreće natrag prema selu, ali tek nakon što vjernici još jednom obiđu triput oko crkvice.
Predivan dan završio je obilaskom starog dijela Mundimitra, a potom i večerom kod obitelji Blascetta. Gostoprimstvo Blascettovih, Lorenzove majke Gabrielle i oca Antonia teško je opisati, a osobito me oduševila baka Lucia koja sa svoju 91 godinu još razgovjetno razgovara, a s nostalgijom mi je postavila nekoliko pitanja o Dalmaciji. Topla spiza mi je dobro sjela nakon cjelodvnevne suhe hrane, a onda je uslijedio zanimljiv detalj. Naime, bila mi je servirana salata od - koramača. No radilo se o iscjeckanom korijenu koromača, na što sam rekao da mi je to prvi put da ga uopće jedem. Na pitanje zar u Dalmaciji ne jedemo koromač, rekao sam, da barem u mom slučaju, koromač jedemo ponekad kao dodatak u kuhanom zelju, ali samo zeleni, “gornji” dio. Na to su moji domaćini u čudu konstatirali da oni to daju za hranu - kokošima.
Nakon sunčanog ponedjeljka uslijedio je oblačan i kišovit utorak. No bila je to prava prilika testirati planinarsku opremu koju sam ponio, pa tako i troslojnu vjetrovku. Dobro sam se odjenuo, na leđa stavio foto opremu, te je uslijedilo moje prvo planinarsko iskustvo u Italiji, barem na kratko. Popeo sam se prvo na niži “Ždrila”, a potom i na viši “Munat”. S ovog brda iznad Mundimitra odakle pogled puca na sve strane - na veličanstvene planine susjednog Abruzza, uključujući Majellu. Sjajno se vidi susjedni gradić Montefalcone nel Sannio u kojem đaci Mundimitra pohađaju školu. Šumom dominira crnobor, ali ima dosta česmine. Ne pretjerano uređenom planinarskom stazom za oko sat vremena stižem do vrha, a mene sustiže kiša. Upravo zbog toga i rizika da ne smočim foto opremu nisam puno fotografirao, ali zabilježio sam osnovno. Spuštam se južnim padinama brda i konačno stižem do ceste koja vodi nazad u Mundimitar. Šetati bezbrižno, bez ikakve žurbe, po kiši, doduše u vjetrovci koja ne propušta ni kap kiše, iskustvo je koje bih preporučio svakome. U popodnevnim satima se vraćam u apartman na preobuku, a onda je uslijedio ponovni susret s Lorenzom.
Caffe Letterario
U mjestu je 2007. godine, zahvaljujući novcu Europske unije, otvoren Caffe Letterario, s ciljem očuvanja i razvijanja stare hrvatske tradicije, na poseban način moliškohrvatskog jezika, na našo. Nažalost, zbog nedostatka sredstava prostor nije stalno otvoren, no izvrsno je uređen na dva kata. Dok je donji dio uređen kao dnevni boravak, u gornjem je knjižnica u predvorju koje se nalazi tkalački stroj. Platno koje se radi uz pomoć stroja i njegovi uzorci zaštitni su simbol moliških Hrvata koji se mogu pronaći posvuda, pa čak i u obliku suvenira. Teksture ovog platna krase i unutrašnjosti Caffe Letteraria. U knjižnici su knjige podijeljene po tematici, ali i po jeziku na kojem su pisane. Tako postoje one na hrvatski, talijanski, ali i one najvrjednije koje su “na našo”.
“S našimi riči”, “Kako se zove..”.,“Gramatika”, “Moliški Hrvati - pet stoljeća povijesti”, samo su neki od vrijednih naslova pokojnog Antonia Sammartina čije je ostavština za ovu zajednicu - neprocjenjiva. A onda pravo iznenađenje, u knjizi “Korijeni. Hrvati Biokovlja i Donje Neretve u Italiji” - pravo iznenađenje. Već pri početku knjige na nekoliko se stranica obrađuje praslavenska mitologija u kojem se čak na dvije stranice opisuje prostor Žrnovnice i njena povezanost sa starom vjerom. U knjizi se direktno povezuje fešta “Do maja” s praslavenskom mitologijom, odnosno s Perunovim sinom Jarilom. Lorenzo mi je kazao da ovaj običaj u Hrvatskoj živi još samo u jednom mjestu u Istri.
Nakon knjižnice posjetili smo i lokalnog mesara, a naziv radnje mu je “Mesar na Kašteja”. Ovdašnje kobasice suše se bez dima, one začinjenije podsjećaju na kulen. Naravno, uzimam koju za kušanje “s one bane mora”.
Mesarova majka je jedna od posljednjih koja koristi tkalački stroj, ali radi i suvenire. Moj kratki razgovor možete pogledati u videu:
Slijedi još jedno noćenje, a upravo je te noći centar moćne jadranske ciklone prelazio preko srednje Italije pa je bilo obilne kiše i intenzivne grmljavine. No u srijedu je svanuo sunčan i prohladan dan. Nikako nisam mogao propustiti posebnu ponudu - naime Lorenzov otac Antonio ponudio mi je vožnju traktorom po okolici sela. Dio toga iskustva možete vidjeti u videu:
Tako je završio moj trodnevni posjet čudesno lijepom Moliseu i ovdašnjim moliškim Hrvatima. Nadam se da ću Lorenza i ekipu imati prilike ugostiti u Splitu, ali još više se nadam da će se nekim čudom zaustaviti odumiranje ovog kraja te da će se “na našu” još dugo govoriti u ovom dijelu Italije. Hrvati u domovini trebali bi znatno više pažnje posvećivati moliškim Hrvatima i osnaživati njihove veze s pradomovinom. U protivnom, od ovih ljudi i jezika uskoro bi mogle ostati samo uspomene.
Nakon Molisea posjetio sam Gargano, o čemu ste mogli čitati u prvom dijelu mog putopisa Italijom, a u posljednjem, trećem dijelu pisat ću o jednom i jedinom Rimu te zanimljivostima koje sam primijetio za vrijeme svog boravka u Italiji.
