„Babaroga je na kraju priče / Popila svu vodu, more, pojela sve ptice“ pjevali su na ovogodišnjoj Dori članovi grupe Let3, a spomenuta Babaroga godinama je služila i u usmenoj predaju kako bi strašila djecu i tjerala ih da slušaju roditelje.
Sigurno je svako od nas čuo svoju priču o Babarogi – možda čak i godinama imali strah – no to je daleko od jedine priče koja se širila dalmatinskim krajem. No, dok su većini ljudi uglavnom poznata fiktivna bića poput hobita u Gospodaru prstenova ili zmajeva u Igrama prijestolja, nažalost je malo ljudi upoznato s bogatom poviješću koju imamo upravo ovdje u Dalmaciji, a prepuna je usmenih predaja o raznim mitološkim bićima koja su navodno harala Dalmacijom.
O ‘fantastičnoj trijadi pučke imaginacije’ kako ih naziva – što obuhvaća moru, vješticu i kodlaka (vampira) – ali i mnogočemu drugome, popričali smo sa šibenskom etnologinjom Sandrom Barešin.
Sandra je etnologinja i kustosica koja se dugi niz godina bavi proučavanjem i zapisivanjem priča iz hrvatske usmene predaje. Predaje i ostale važne podatke saznaje izravno od kazivača, te je tijekom godina upoznala nebrojeno mnogo ljudi koji su s njom podijelili hrvatske pripovijesti i tradicije.
"Jako volim svoj posao jer mi omogućuje da neke važne podatke saznam od kazivača i na tome sam im silno zahvalna", kazala nam je Sandra.
- Što Vas je privuklo etnologiji? Kada je i kako započela Vaša ljubav prema narodnim predajama?
Etnologija je zanimljiva jer nam pomaže da dublje razumijemo svijet oko nas, promovira razumijevanje među različitim kulturama i omogućava nam da sagledamo bogatstvo ljudskog iskustva. Svaka kultura ima svoje jedinstvene karakteristike, tradicije i mitove. Etnolozi istražuju ovu raznolikost i proučavaju kako se ljudi prilagođavaju i žive u različitim okruženjima. Ja sam se u tu znanost zaljubila i prije upisa studija jer su me oduvijek zanimale različite filozofije, religije i vjerovanja. Etnologija mi dopušta da ih proučim i da bolje shvatim kako funkcionira svijet.
Narodne predaje su posebna priča. Velika sam zaljubljenica u znanstvenu fantastiku i pokušavala sam shvatiti kako toliko toga znamo o nadnaravnim bićima primjerice Novog Zelanda, a ne znam o našim domaćima. Zbog toga me narodna predaja „osvojila“. Puno toga, nažalost, nije zapisano. Nastojim raditi na tome.
- Kako to da ste se okrenuli upravo mitskim bićima iz narodnih predaja?
Prije svega privukle su me priče koje je pričala moja baka, podrijetlom s otoka Brača. Shvatila sam da su naši stari zapravo smišljali pojedine priče da se djeca prepadnu pa ne izlaze nakon što sunce zađe. U mojoj obitelji je bilo jako puno žena, pa su me tako počele zanimati priče o ženskim likovima usmene predaje, primjerice o vilama. Tako sam počela zapisivati ono što mi je baka pričala, a nakon toga i odlaziti na terene kao mlada etnologinja. Na taj način sam upoznala puno ljudi koji su sa mnom željeli podijeliti svoje priče i priče koje su čuli u djetinjstvu. Zanimljivo je da su zapravo ljudi koji se nikad nisu upoznali zapravo pričali slične zaplete. To me ponukalo da dođem do srži tih priča i njihovih pouka.
- Što su uopće vještice, more i vile? Pogotovo u dalmatinskim predajama i legendama.
Mora je u narodnoj predaji mlada žena koja uživa u mučenju mladića, često zbog neuzvraćene ljubavi. To je žensko biće koje pretvoreno u različite oblike dolazi „moriti“ muškarce u snovima. Mora se percipira kao živi član neke zajednice koji noću dolazi ljudima sjedati na prsima oduzimajući im miran san. Ona spada među jezive „stanovnike“ noćnog svijeta brojnih pučkih vjerovanja u Dalmaciji. Takva ženska djeca obično su se rađala u posteljici crvene, crne ili modre boje i to im obilježavalo čitav život unutar zajednice.
Vještica je žena koja unosi nemir u zajednicu, ponekad vlastitim postupcima, a ponekad zbog zlih jezika unutar zajednice. U hrvatskim tradicijskim vjerovanjima, vještice zauzimaju istaknuto mjesto. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj i danas se često spominju kao ‘coprnice’, u Slavoniji su to ‘vještice’, dok u Istri i dijelovima Dalmacije imaju naziv ‘štrige’. Dalmatinsko zaleđe za njih koristi nazive ‘vištice’, ‘višćice’.
Vile pak imaju ambivalentni karakter. To znači da ljudima ponekad pomažu a ponekad i odmažu. Ta karakteristika očituje se i u njihovu izgledu; naime one su predivne djevojke duge kose, međutim umjesto nogu imaju kopita. Postoje priče da su vile pomagale djeci koja su ostala bez roditelja donoseći im voće i povrće pred vrata, dok s druge strane postoje i narodne predaje da su otimale lijepe mladiće.
- Koja su se vjerovanja vezana za ova bića najviše ustalila na području Dalmacije?
Za moru se vjeruje da se tijekom noći pretvara u noćnog leptira ili crnu mačku i tako ometa onoga koga želi „moriti“. Crna mačka tada muškarcima, prema predaji, sjedi ili leži na prsima tako da oni ne mogu dobro disati. Zanimljivo je da za to postoji i objašnjenje iz medicinskog svijeta a to je da se zapravo radi o paralizi u snovima. Stanje je to u kojem ljudi imaju različite reakcije ali i halucinacije različitih bića. I ne mogu se pomaknuti.
Vještice pripremaju različite, često ljubavne, napitke. To su u osnovi žene s margine društva, koje je društvo zbog neke fizičke anomalije ili odbacilo, ili ih je zbog posebne ljepote ljubomora drugih dovela do „statusa“ vještice. U jednom kazivanju zapisala sam slijedeće: Ta štriga bila je toliko moćna da je mogla dvadeset ljudi zla napravit.“ Bila je lipa ta ženska…
Dakle, odmičemo se od uvriježenog mišljenja da su vještice ružne žene. U nekim zajednicama su i prirodno crvenokose žene bile meta ogovaranja da su vještice samo zato što su se isticale svojom bojom kose koja nije bila česta.
Vile su ljepotice koje su povezane sa prirodom i često se nalaze u šumama, livadama, jezerima ili drugim prirodnim okruženjima. Lijepa duga kosa im smrdi i ispod dugih haljina zapravo skrivaju kopita umjesto nogu. Baka mi je pričala da bi ljudi ujutro znali pronaći konje s prekrasnim pletenicama i da se onda pričalo da su ih isplele upravo vile.
- Nekima je možda poznato da je vještica navodno bilo i u Šibeniku. Što se zapravo zna o njima, to su bile majka i kćer Mrna i Dobra?
Mrna i Dobra su bile majka i kći optužene za čarobnjaštvo davne 1443. godine u Šibeniku. Majka i kćer su bile optužene da su začarale šibenskog plemića Dragana Draganića kako bi do smrti volio Dobru. Priča kaže da su navodno pripremale jelo čiji je sastojak bio predivni plavi cvijet, te čarale iznad lonca, izgovarajući određene formule. U Šibenik je bio poslan inkvizitor da slučaj i istraži. Suđenje je trajala 10 dana – majka i kćer su ispitivane i mučene rastezanjem tijela. Bila je to iznimno okrutna metoda koja je uzrokovala iščašenja zglobova.
- Što bi se ljudi iznenadili da doznaju o povijesti vještica na području Hrvatske?
Postojanje vještica bi se trebalo tražiti u delikatnim međususjedskim odnosima koji su, prema tvrdnjama nekih antropologa, i započeli progone i spaljivanje žena stigmatiziranih kao vještice. Tužno je zapravo koliko je žena nedužno ubijeno upravo iz vjerovanja zajednice da je određena žena vještica. Mrna i Dobra su zanimljiv primjer jer su bile žene koje nisu bogate, ali koje su zbog „zlih jezika“ završile najvjerojatnije na lomači, iako zapisi o tome ne postoje. Zadnje što nam je poznato jest činjenica da su pobjegle iz zatvora. No, kako su vjerojatno bile lijepe i privlačne bogatim muškarcima, naišle su na osobe koje su pronašle način da dovedu inkvizitora u Šibenik i optuži ih za vještičarenje.
Presudnu ulogu u progonu vještica diljem svijeta odigrala je zlokobna knjiga Malleus maleficarum (Malj koji ubija vještice), svojevrsni priručnik za, između ostalog, pronalaženje, ispitivanje i kažnjavanje vještica. Imena brojnih osuđenih ostala su nepoznata.
Nadam se da je napokon došlo vrijeme da shvatimo kako biti drugačiji ne znači i biti loš.
- Kod nas ima i predaja o vampirima. Najpoznatiji je možda onaj istarski, Jure Grando, no tu je i Pankogulo sa Silbe, te kodlak u Šibeniku. Možete li ukratko naše čitatelje upoznati i s tom stranom dalmatinskih predaja.
Kada kažemo kodlak, zapravo govorimo o vampiru, ne o vukodlaku. Prema predaji u Šibeniku, vjerovali su da je za širenje kuge bio kriv živi mrtvac pokopan na groblju kod crkve Gospe izvan grada. Šibenčani su ga iskopali i u srce mu zabili glogov kolac, a kako je on zapravo umro od kuge, vađenje njegova tijela iz groba pridonijelo je širenju bolesti po gradu. Brojni stanovnici zapravo su nastradali od kuge.
Lik Jure Granda kao živog mrtvaca je još popularniji. On je prestao maltretirati suprugu i mještane Kringe tek nakon što su ga iskopali živog iz groba te mu potom zabili glogov kolac u srce i odrubili glavu.
Za veći dio javnosti, vampir je krvopija koja noću napada spavače i polako ih usmrćuje sišući njihovu vitalnu tekućinu. Romani i filmovi dočarali su nam osobu koja navodno zazire od češnjaka i križa kao živog mrtvaca koji se boji dnevnog svjetla. Dok sja sunce, on se skriva u svom lijesu. Ima blijedu kožu s izduženim i oštrim očnjacima, grimiznim usnama i dugačkim noktima. Naša domaća predaja ne vidi ih baš tako.
- U znanstvenom radu rekli ste da ste upravo tamo najviše doznali o morama, što Vas je iznenadilo?
Iznenadila me paralela more s paralizom u snovima. Znam neke ljudi koji baš imaju velikih problema sa spavanjem a u stara vremena paraliza u snu pokušavala se protumačiti ženskim noćnim bićem koje ometa san. Na temi more sam magistrirala i zahvalna sam svim ljudima koji su mi pokušali približiti ovu temu kroz svoja kazivanja. Iznimno je važno da kazivanja zapišemo kako bi mogli učiti o „domaćim“ bićima iz narodne predaje. To me ponukalo da nastavim zapisivati priče iz narodne predaje.
- Što Vam je bila vodilja kroz Vaše znanstvene radove o ovim tematikama?
To je prije svega da upoznam samu sebe i javnost s ovom temom. Slavenska mitologija jako je bogata pričama. To naravno ne znači da keltska, primjerice, nije. Već nam pruža da utvrdimo paralele, pronađemo sličnosti iz razlike. Jako puno možemo naučiti iz takvih priča i žao mi je što taj aspekt nije više uključen u naše škole. Naravno, ima krasnih učitelja i profesora koji rade na tome u sklopu sata hrvatskog jezika ili povijesti pa znam dobivati različite upite na tu temu. Hvala im na tome.
- Koliko je zapravo teško doći do informacija vezanih za ove, uglavnom su to usmene, predaje? Ostaje li Vam neka od otkrivenih priča u posebnom sjećanju?
Važno je shvatiti i činjenicu da neki kazivači nisu htjeli pričati o ovim temama jer su im bile tabu. I to poštujem, ali me uvijek intrigira ono neizrečeno i nezapisano.
U posebnom sjećanju ostala mi je priča koju mi je ispričala jedna žena s Brača. Njezina sina je navodna morila jedna cura iz susjednog mjesta. „Uništavala mu je san“ tako što se pretvarala u noćnu leptiricu. I onda ju je jednu večer kazivačica uhvatila u bocu, a mlada žena je ujutro došla moliti da odčepi bocu jer inače neće moći mokriti. Zanimljivo mi je bilo kako je majka bila ponosna jer je spasila sina od more.
- Članica ste i udruge Antropop, možete li nas upoznati s njenim radom?
ANTROPOP je udruga etnologa/inja i antropologa/inja cilj koje je popularizacija etnologije i antropologije. Prva konferencija inspirirala nas je na poduzimanje daljnjih koraka za povećanje vlastitih mogućnosti zapošljavanja. Jedan od tih koraka bilo je osnivanje udruge bivših studenata etnologije i antropologije putem koje će se oni moći umrežavati i planirati projekte, provoditi istraživanja, organizirati brojna događanja i slično. Nadam se da će zaživjeti i među mlađim etnolozima jer je važno da se naša struka popularizira što više, kako bi mogli provoditi istraživanja različite vrste.
- Što biste poručili svima koji se možda žele pobliže upoznati s ovom bogatom mitologijom naših krajeva?
Prije svega, razgovarajte sa svojim bakama i djedovima. Zapišite što vam kažu jer se stvari lako zaborave i nestanu iz sjećanja. Iako sam danas na doktoratu koji nema veze s ovom temom već sa primoštenskom čipkom i radim u muzeju koji je posvećen betinskoj drvenoj brodogradnji, nastojim naći vremena i za usmenu predaju. Moramo naučiti cijeniti naše priče. Informirajte se na internetu, puno čitajte, posjetite lokalni muzej. Upoznavanje s mitologijom naših krajeva može biti fascinantan i obogaćujući proces koji vam omogućava da dublje razumijete identitet vaše zajednice i da napokon shvatimo da vrijedimo te da je važno poštovati sve zajednice. Hvala svim prošlim, sadašnjim i budućim kazivačima. Postoji još neotkrivenih priča koje jedva čekam zapisati u svoj notes i nadam se jednog dana objaviti u knjizi.