Sedamdeseto izdanje je daleko i od nekadašnje ljubavi i poezije. Ali ove godine je ipak u odnosu na proteklu došlo do nekih blagih naznaka da se festival vraća Italiji u glazbenom smislu…
Ako te budu pitali gdje su ti dani protekli, samo nasmiješi se... Tako nekako pjevao je Boris Novković koji nije iz tih proteklih dana. Puno je proteklo dana, godina i desetljeća od prvog Festivala talijanske pjesme Sanremo, pa smo eto prije nekoliko dana svjedočili jubileju, 70-om izdanju te čuvene glazbene manifestacije. Nisu to male godine za jedan festival, za festival svjetskog značaja. Daleko se danas čine i pjesme i izvođači.
Rijetki su oni koji se sjećaju prve pobjednice iz 1951. Nille Pizzi koja je u gradu cvijeća pjevala pjesmu Grazie dei fior. I hvala Nilli za cvijeće i hvala Italiji za niz predivnih melodija koje su imale utjecaja na zabavno glazbeno stvaralaštvo i u našem okruženju. Ali te crno-bijele slike (i melodije) iz tog vremena znatno su se promijenile kroz vrijeme i forme pa smo došli do ovoga što danas imamo.
Naravno, Nilla bi se danas, u ovom ritmu, možda tržila u nekom domu umirovljenika. A i to je upitno! Ali neupitno je da su se osnivači i inicijatori Festivala zabavne glazbe Split u samim počecima svim snagama trudili dosegnuti bar mrvice tog velikog glazbenog kolača. U nekim pjesmama i nekim godinama bolje prošlosti bilo je i domaće torte i krokanta. Ali to je već neka druga priča koju bi na neki način trebalo ispričati, jer ove godine i Split bilježi vrijednu 60-u obljetnicu.
Ali priča o Sanremu je ovoga trena bitnija. Taj festival se mijenjao da bi posljednjih desetak godina postao manje zanimljiv, produkcijski možda bolji ali glazbeno i ne baš. Neke „iskorake“ i glazbene forme Talijani nisu baš zdušno prihvaćali. Možda iz razloga što je u melodiji bilo sve manje Italije. Istina je da svake godine ne može biti neka pjesma poput Nel blu dipinto di blu (Volare), ne može svake godine biti pjesma poput, Canzone per te, Se piangi, se ridi, I giorni dell'arcobaleno, Perdere l'amore, Qando l'amore diventa poesia…
Ne, 70. izdanje je daleko i od nekadašnje ljubavi i poezije. Ali ove godine je ipak u odnosu na proteklu došlo do nekih blagih naznaka da se festival vraća Italiji u glazbenom smislu. Naravno, sa svim onim novim detaljima od blještavila reflektora (koji ne čine pjesmu) i svih popratnih pojava koje ne spadaju uz festival. Ali ipak valja naglasiti da je na ovogodišnjem Sanremu bilo muzike! Bilo je nekoliko lijepih pjesama, bilo je i onih „retrospektivnih oprosta“ u onoj večeri kada su se izvodile stare pjesme u novom ruhu. Poput ove:
ili ove:
Piero Pelù, imao je pored ove i sjajnu pjesmu Gigante u konkurenciji. Bilo je pjesama i pjesama, bio je i sjajni orkestar. koji se zahvaljujući dugotrajnim najavama mogao pošteno odmoriti. Bilo je pet večeri, u finalu 23 skladbe (jedna je diskvalificirana).
Talijanska javnost zadovoljna viđenim, organizatori tvrde da je gledanost i slušanost bila fantastična. Ne znam kakvo je stanje pod ovim našim nebom u tom smislu jer je nekada festival Sanremo bio događaj godine. Sad je to znatno potonulo pod naletom svega i svačega.
Sanremo mi je ove godine bio po guštu,a posebno pobjednik Diodato s "Fai rumore".
Ovom pjevaču izlazi uskoro album pod nazivom Che vita meravigliosa, ovaj pjevač s pravom se naziva pjevačem, kao i mnogi koji su se predstavili u sedamdesetom izdanju Festivala talijanske pjesme Sanremo 2020.
Oduševio me je kao gost izvanredni Tiziano Ferro i njegov odnos i poštovanje prema publici, voditelji i voditeljice, pa i nogometaš Ronaldo i njegova gesta.
Sve skupa i ne samo prolazna ocjena!