Jestive gljive koje možemo pronaći u šumama, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, izvanredan su izvor zdrave hrane. Međutim, važno je imati na umu da neoprezno branje gljiva može imati ozbiljne i čak smrtonosne posljedice.
Nekim ljudima prikupljanje gljiva je omiljena rekreacija, pogotovo ako uživaju u dužim šetnjama prirodom, u planinarenju ili kampiranju, no treba biti svjestan opasnosti koje neiskustvo može donijeti. Hrvatska obiluje raznim vrstama gljiva, uključujući i onim otrovnima, stoga je izuzetno važno pridružiti se iskusnim gljivarima tijekom berbe ili bar pažljivo slušati savjete i upozorenja.
Danas je edukacija o jestivim i otrovnim gljivama dodatno omogućena suvremenom tehnologijom i pristupom internetu gdje se nalazi obilje informacija. No, ako dosada niste izučili koje su gljive jestive a koje ne, tu smo da vam pomognemo!
Posebnu pažnju treba posvetiti gljivama koje vizualno podsjećaju na jestive vrste, budući da su otrovne gljive često vrlo privlačnog izgleda i okusa. U ovom članku opisat ćemo neke od najopasnijih šumskih gljiva u Hrvatskoj, a za pomoć smo se obratili i Mariji Paro, koja se već dugo bavi gljivarstvom. Dodaje, „Trenutno najviše učim od moje prijateljice Bobe, iskusne gljivarice, kao i od licenciranog gljivarskog instruktora Ivana Ćavara koji vodi radionice prepoznavanja gljiva u našem PK Gojzerice.“
Marija se gljivarstvom lagano bavi već sedam-osam godina, "Vrlo polagano jer je taj svijet prekrasan i čaroban, ali i vrlo opasan. Imale sam velike otpore prema gljivama upravo od straha od trovanja."
Boba Antičić gljivarstvom se bavi od 2010. godine i kaže, uloženo je puno vremena, truda i novca. Tada je imala sreću jer je u Sinju bila izložba gljiva gdje se povezala s drugim entuzijastima te se učlanila u gljivarsku udrugu koja je tada postojala te su zajedno imali bar četiri puta godišnje "Gljivarijadu", te je i sama nosila sakupljene košarice gljiva na pregled.
Što preporučuju onima koji se spremaju zakoračiti u taj svijet?
„Ja preporučujem uvijek isto, a to je da treba početi od najjednostavnijih gljiva. Upoznati jednu, upoznati ako ima otrovne dvojnice. Skoro je važnije prvo upoznati otrovnice, pa tek onda jestive. I obavezno uz učitelja!“ naglašava Marija.
Savjetuje da se krene s gljivom rujnicom. Jednostavna je i laka za prepoznati, i ima je u našim šumama ispod stabala borova i smreke.
„Ima otrovne dvojnice, no one se brzo savladaju. Ja sam počela s njim i to mi je dalo mnogo samopouzdanja, iako sam imala straha na početku“, kazala nam je Marija.
„O gljivama se ne uči iz knjiga ili sa interneta. To je dopuna znanju koja se stekne uz dobrog učitelja, i to treba biti netko sa dugogodišnjim iskustvom“, rekla nam je.
"Najvažnije je da čovjek ne srlja i da provjerava, i to ne sam. Sada su svi neki internetski stručnjaci. Internet i enciklopedije pomažu, no bez živog kontakta se ne bi smjelo srljati. Ima svakojakih zamki, pogotovo jer se mijenjaju saznanja svake godine. Znanost se mijenja, tako i znanost o gljivama. Neke gljive koje su se prije smatrale jestivima, sada se doznalo da dugotrajnija konzumacija negativno utječe na bubrege, jetru i slično, izazivajući probleme", objašnjava Boba.
"Sada mi na Messenger u ovo doba stiže nebrojeno mnogo poruka gdje me ljudi pitaju koja je određena gljiva koju su pronašli i je li jestiva. Takva brzopletost i pohlepa kod ljudi je opasna. Ne smije se biti lakomislen. Ima veliki broj vrsta, evo samo primjerice sunčanica - poznato je više od 40 vrsta i nisu sve jestive. Nije za šaliti se i za biti brzoplet. I nije moguće pravilno i točno otkriti samo preko fotografije", kaže.
"Greške se znaju desiti jedanput i nikada više", naglašava.
Prođimo neke od glavnih otrovnica na našem području
MUHARA (lat. Amanita muscaria)
Muhara je prava zvijezda među gljivama s prepoznatljivim izgledom koji je svima dobro poznat, te s razlogom i djeca u vrtiću uče pjesmicu o ovoj gljivi. Ona sadrži otrovne spojeve poput muscimola, iboteničke kiseline i muskarina. Muscimol i ibotenička kiselina djeluju halucinogeno, dok kemikalija muskarin izaziva tzv. muskarinski sindrom, koji uključuje simptome poput suzenja očiju, slinjenja, znojenja, mučnine i povraćanja.
Simptomi trovanja muharom variraju ovisno o količini konzumirane gljive i kreću se od mučnine, povraćanja i bolova u trbuhu do poremećaja ponašanja, grčeva, kome i prestanka disanja. Obično se prvi simptomi javljaju 30 do 60 minuta nakon konzumacije i mogu potrajati i nekoliko dana. Iako je trovanje muharom vrlo neugodno iskustvo, obično nije smrtonosno, jer većina simptoma može biti ublažena medicinskom pomoći.
Unatoč prepoznatljivom izgledu, treba biti oprezan jer obilna kiša može izbrisati bijele točke s crvenog klobuka muhare, čineći je sličnom jestivoj gljivi blagvi.
PANTERINA MUHARA (lat. Amanita pantherina)
Puno veću prijetnju predstavlja panterina muhara. Dijeli neke otrovne spojeve s crvenom muharom, i to u mnogo većim koncentracijama. Trovanje ovom gljivom poznato je kao panterinski sindrom, a njegovi simptomi uključuju intenzivno grčenje mišića, vrtoglavicu, promjene raspoloženja i halucinacije. Također, ima manje prepoznatljiv izgled što povećava opasnost od zamjene s jestivim gljivama.
ZELENA PUPAVKA (lat. Amanita phalloides)
Daleko najotrovnija je zelena pupavka, koja je najčešće odgovorna za tragične slučajeve trovanja gljivama. Ova gljiva vizualno podsjeća na jestivu blagvu, što povećava opasnost od zablude. Već mala količina od svega 30 grama dovoljna je da dođe do smrtonosnih posljedica. Ključni otrov u zelenoj pupavci je α-amanitin, tvar koja ima ozbiljno toksično djelovanje na jetru i bubrege.
Simptomi trovanja obično ne postaju očiti sve dok ne prođe najmanje 24 sata od konzumacije gljive, što dodatno otežava dijagnozu i sprečava terapijsko ispiranje želuca. Prvi znakovi trovanja uključuju proljev i grčeve u trbuhu, no oni često prestanu sami od sebe, što može zavarati osobu da se oporavlja. Nažalost, nakon 4-5 dana dolazi do teškog oštećenja jetre i bubrega, što često dovodi do smrtonosnog ishoda. Jedina stvarna nada u toj fazi je hitna transplantacija jetre.
Također, treba se čuvati i bijele pupavke, kao i smrdljive pupavke, koje izazivaju slične simptome.
CRVENJAČA (lat. Cortinarius orellanus)
Trovanje crvenjačom karakterizira izuzetno dugačka inkubacija simptoma, što ga čini izazovnim za prepoznavanje. Glavni otrov u crvenjači naziva se orelanin, a uzrokuje poznati orelanski sindrom.
Prvi znakovi ove bolesti ne postaju vidljivi sve dok ne prođe nekoliko tjedana nakon konzumacije gljive, što dovodi do toga da ljudi ne povezuju svoje simptome s konzumacijom gljive. Trovanje u početku podsjeća na simptome gripe, uključujući glavobolju, mučninu i bolove u trbuhu. Kasnije se razvija ozbiljno zatajenje bubrega, što može imati smrtonosne posljedice. Trenutno ne postoji specifičan protuotrov za otrovanje crvenjačom.
Veliki izazov jest sličnost gljive s jestivom lisičarkom, što otežava njeno prepoznavanje i povećava opasnost od nesreća pri berbi i konzumaciji gljiva.
LUDARA (lat. Rubroboletus satanas)
Vražji vrganj, poznat i kao ludara, lako je zamijeniti s pravim vrganjem, jednom od najpoznatijih jestivih gljiva. Unatoč tome što se vražji vrganj ne smatra smrtonosno otrovnim, sadrži manje količine muskarina i glikoproteina poznatog kao bolesatin, što može izazvati neugodne simptome trovanja kao što su mučnina, povraćanje i krvavi proljevi kod osoba koje ga konzumiraju.
Jedna od ključnih karakteristika ludare koja pomaže razlikovanju od pravog vrganja jest njezin neugodan miris. Osim toga, meso vražjeg vrganja poprima plavkastu boju kada je izloženo svježem zraku, što je još jedan znak koji treba uzeti u obzir pri prepoznavanju ove gljive.
Savjeti za kraj?
„Treba se educirati na terenu. Kod gljiva ima puno parametara koje se trebaju prepoznati. To znači i miris, i svi dijelovi gljive kao što su klobuk, listići, stručak, njihova boja, imaju li vijenac (prsten) ili ga nemaju, te je li pomičan ili ne, imaju li zadebljanje i gdje, i još puno toga. Važan je i dodir – mijenja li boju kod dodira i koju boju poprima? Ima puno stvari koje treba promatrati“, savjetuje.
„Važno je i stanište. Neke otrovnice ne rastu u listopadnim šumama, te je zato vrlo važno gdje ste gljivu ugledali, ispod kojeg stabla, na kojem terenu? Je li livada, šuma, rub šume, ili tako nešto slično“, kaže.
Također, na Facebooku ima dobrih gljivarskih grupa gdje se može saznati vrstu gljive, ali, samo kao orijentir, no pritom je važno kako ćete opisati gljivu, slikom i riječju. Treba se postaviti upit u jednoj objavi samo za jednu vrstu gljive, radi jednostavnijeg objašnjenja o kojoj je gljivi riječ, te gljivu fotografirati na staništu gdje raste, s time da fotografije trebaju biti čiste, i kvalitetne.
Neophodna je fotografija klobuka iznad, klobuka ispod (s donje strane), da se vide cjevčice, listići - ako su prirasli uz stručak ili se spuštaju uz stručak. Fotografiju stručka sa bazom stručka, samo dno stručka, prsten (vjenčić). Tome se mora pridodati i fotografija prereza gljive i opis promjene boje ako je ima. Pomirisati gljivu i opisati miris. Važna je i fotografija vegetacije okruženja gdje gljiva raste: livada, drveće, biljke, panj....
"Samo oprez i upornost. I uvijek uz nekog determinatora, jer je ponekad teško prepoznati vrstu, a kamoli sve drugo", naglašavaju Marija i Boba.
Dakle, u avanturu s gljivama, koliko god primamljiva bila ili koliko god vam to na prvi pogled izgledalo kao lagan posao, nipošto se ne upuštajte sami, i nemojte da vas visoka samouvjerenost dovede u opasnu situaciju.
Ove gore navede gljive samo su neke od mnogih otrovnih, te se od nekih umire dok druge izazivaju samo kratkotrajne tegobe. Pozornost mora biti na vrhuncu i oči uvijek širom otvorene, jer opreza stvarno nikada dosta!
