„Prvo poljoprivrednik, a onda skladatelj“, s osmijehom od uha do uha predstavlja se mladi glazbenik Šimun-Čarli Botica, izdanak vrijedne obitelji iz Otoka, student kompozicije na UMAS-u u klasi profesora Ivana Božičevića. Ovaj perspektivni zaljubljenik u glazbu dobitnik je rektorove nagrade za izvrsnost na studiju glazbene pedagogije, a u Ciklusu koncerata mladih glazbenika mo. Vinko Lesić danas će se izvesti njegova treća kompozicija. Kako je objedinio rock i klasiku, klapu i country, polje i notno crtovlje – pročitajte u nastavku.
Iako imate nezanemariv staž pjevačko-svirački staž, posljednjih ste godina duboko uronili u kompoziciju. Kad se rodila ta ljubav?
.png)
Počeo sam skladati već s deset godina. Dječje, naivno, širom otvorenih očiju gledajući prirodu oko sebe. Kad sam bio dijete, pisao sam dječje pjesmuljke, jedan od prvih posvetio sam mački…
Smelly Cat trenutak, kao Phoebe iz „Prijatelja“?
Otprilike, ha-ha! Ali trebalo je nekako početi! S 10-11 godina pokušao sam se dati u „ozbiljniju glazbu“, koliko god to komično zvučalo. Kako sam svirao gitaru, to mi je bio prvi doticaj sa stvaranjem. Tada sam bio opčinjen prirodom kao izvorom stvaralaštva. Prije priroda, sad više društvo. U srednjoj sam školi, dok sam svirao i klavir, osvijestio da se ipak neću ozbiljno baviti gitarom. Međutim, volio sam taj instrument i imao sjajne mentore, primjerice profesora Kaju Milišića koji je sa mnom radio toliko više od standardnog repertoara. Rekao sam mu da se ne vidim kako osam sati vrtim jedne te iste note, spomenuo sam da me zanima istraživanje, kompozicija, i onda smo uz taj tradicionalni program proučavali jazz i mnogo folklorne glazbe, cijeli naš kraj pa vrlo bogat srpski, rumunjski i bugarski folklor. Dao mi je širinu i nije me sputavao, to jako cijenim. Tada sam upoznao i glazbu Béle Bartóka koja me potpuno fascinirala.
Gitara je bila prvi instrument za koji ste ozbiljnije skladali?
Tako je. Iza toga stoji neobična priča. Tiče se profesora Zorana Dukića koji je posebno važno ime u svijetu gitare. Sjajan je kao interpret, pedagog, profesor. Došao sam na seminar iz gitare i odlučio mu praizvesti skladbu koju sam napisao – noć prije. Naziv sonata uzimam s rezervom, ali ja sam je zamislio kao da pet stavaka tvori sonatni oblik. Zanimalo me kako će on doživjeti moje djelo. Uspostavilo se da sam mu se urezao u pamćenje. Kolega Silvio Bilić također je imao seminar kod njega gdje je spomenuo program koji svira, a u programu je bila i moja skladba, i profesor je zastao i sjetio se tog davnog seminara sa mnom.
Koliko su Vam važni takvi komentari i povratne informacije?
Važno mi je čuti bilo kakav komentar, pa čak i kritiku. Vjerujem da je glazba koju sam pisao u srednjoj školi ljudima uvelike pristupačnija nego ona koju pišem sad, ali ne očekujem da će glazba koju pišem imati odjek kao filmski hitovi, jasno. Bio mi je drag komentar djece iz glazbene škole kad sam im odsvirao svoj maturalni program pa tu sonatu za bis. „Sve je bilo super, ali ovo zadnje je bilo posebno“ – to je trenutak kad glazbenik zna da je zbilja uspio. Djeca su iskrena – nije ih briga čije je ni što će tko misliti, rekli bi mi u lice da im se nije svidjelo.
Znači li to da su mlađe generacije glazbenika sve otvorenije avangardnim pokušajima?
Ne baš svi. Velik je problem kod klasičnih glazbenika kad svoje prve note prihvate kao okove. Bizarna je činjenica da su neki ljudi toliko u klasičnoj glazbi da bi, da im kažeš – pokušajmo odsvirati Milesa Davisa – nastao problem. Ili „All You Need Is Love“ – poremetio si ih, nemaju nešto o što bi se mogli osloniti. Zato poštujem jazz – ti su svirači slobodniji, interpretatori, improvizatori, uhvate se za ono što čuju i uspješno nastave. Skladba i nastaje iz improvizacije.
Kako Vi skladate, hvatajući se za taj inspirativni trenutak ili zanatski, po pravilima struke?
Kako kad. Glazbeni se izraz toliko „progustio“ i zakomplicirao je da teško razmišljati o samo jednoj liniji koja se provlači kroz skladbu. Prije pola godine pisao sam jednu veliku suitu za violu, napisao prvi stavak i otišao spavati. U polusnu sam u glavi čuo nekoliko sekundi melodije, ustao sam i napisao ta dva-tri takta. Tada sam imao sreću. Brahms je rekao: „Inspiracija je kao trska koja treperi na vjetru. Prava umjetnost dolazi iz zanata.“ I to zbilja jest tako. Trebaš biti zahvalan ako dobiješ nekoliko sekunda inspiracije. Drugo je rad. Često mi se inspirativni trenuci dogode u snu, ali nisam karakter koji se lako probudi da bi uhvatio taj trenutak. Problem je i što ta melodija koju čuješ ne bude ona koja ti treba za skladbu, nego primjerice neki pop, hit za Rihannu ili Billie Eilish. Sanjaš hit za Rihannu pa ga ne zapišeš, strašno!
Kako kompozitori dolaze do glazbenika s kojima surađuju, pogotovo oni najmlađi, koji tek stječu svoj renome u glazbenom svijetu?
Kod ove je struke situacija utoliko teška jer prezentacija tvoga djela ovisi o drugima. Kad sviraš gitaru, sam se organiziraš i odsviraš koncert. A kad napišeš nešto za gudački kvartet – moraš naći četvero ljudi koji su zainteresirani i koji moraju uložiti mnogo truda da navježbaju program. Osim toga, najčešće surađujem s mladim kolegama s faksa. Teško je naći prekaljene profesionalce koji bi to radili. Nije se uvijek lako umrežiti. Kod Splita je dobro što smo mala sredina pa se svi znamo i imamo kontakte, ali nemamo uvijek puno izbora. Možda i mi na Akademiji nedovoljno potičemo izvođenje novih skladbi, a imamo sjajnih kompozitora i među profesorima… Ta bi se situacija trebala promijeniti da se pokrene glad za nastupima. Ne možemo uvijek kretati s Bachom i Beethovenom, a da se pravimo da nema glazbe nakon 50-ih godina 20. stoljeća. Svi stupnjevi glazbenog obrazovanja uvijek teku isto, krećemo od prapovijesti i dolazimo do neke točke, možda prijelaza na 20. stoljeće, gdje počinju problemi.
Preferirate li više tradicionalan ili moderni zvuk?
Zapravo se trudim da jedno ne isključuje drugo. Volim nov, svjež zvuk, ali ne želim se „otkačiti“ od tradicije. Tradicija je s razlogom tradicija, gradila se tisućama godina, ja ne želim biti taj koji će presjeći. Kad se pogleda s vremenskim odmakom, i umjetnici koji su tobože presijecali tradiciju zapravo su više s njom polemizirali ili je parodirali. Svi za Schönberga govore da se maknuo od tonaliteta, ali to je bio logičan slijed događaja – da nije poznavao tonalitet, ne bi se mogao maknuti. Glazba ne mora biti inovativna na silu. Možemo napraviti nešto staro na novi način.
Kao kompozitor okrećem se radu s motivom, stvaranjem maksimuma iz minimuma materijala, nikad nisam bio tip rušitelja, tip koji radi nešto novo pošto-poto. Ne bih se osjećao kao da sam iskren prema sebi. Počeo sam kao neoromantični i neoimpresionistički skladatelj u začecima, čitao sam Goethea, suosjećao sa svjetskom boli, tako je to izgledalo u srednjoj školi. Kasnije sam shvatio da više ne tražim neki vanjski podražaj ni objašnjenje glazbe, trenutak „Sad sam glazbom htio to i to“. Sada težim tomu da stvorim glazbu pa da slušatelj sam stvara svoju percepciju i interpretaciju. To će vjerojatno biti drugačije od moje interpretacije.
Mislite li da današnja publika nema, i doslovno i figurativno, dovoljno sluha za žanrovska preispitivanja avangardne glazbe?
Nije dobro kad se glazba radikalno odijeli od „obična puka“. Ja volim preispitivanja, moderne zvukove, meni je to zanimljivo, ali logično je da su umjetnici općenito otvorenijih vidika prema takvoj vrsti „drugačijega“. Mladi pisac u nastajanju neće otpisati Joycea kao lektiru, a onaj tko je prije toga čitao Pinokija pitat će se što je sad to i baciti toga Joycea u smeće. Moguće je da se glazba kao umjetnost u nekom trenutku toliko iscrpila da se počeo tražiti drugačiji način pristupa skladanju, kroz filozofiju, psihologiju. Publika može imati sluha – ako je tako odgojimo.
Što je za Vas dobra glazba?
Ona koja se ne može istrošiti, koju neće pregaziti vrijeme. Uzmimo za primjer Mozarta – nama koji smo prošli glazbeno obrazovanje stalno je bio u rukama, čujemo ga i na reklamama – ali on se nikad neće izlizati. No neka moderna glazba koja je sad u hiperprodukciji ima taj problem što će možda okupirati slušatelja na prvom slušanju, ali na drugom će već blijedjeti, a na trećem će biti dosadna, kao vic koji ste čuli više puta ili serija koju ste reprizirali.
Primjerice, princip je moga skladanja raditi glazbu koja te neće na prvu kupiti pa pustiti. Više bih volio da ne osvaja na prvu, ali da si na drugom slušanju zaluđeniji i uočavaš neke dotad nevidljive dijelove. Kao dobra knjiga koja zahtijeva drugo čitanje da je sasvim shvatiš. Možda to nije popularno mišljenje jer se danas u komercijalnu svijetu što više treba postići, osvojiti i zaraditi na tom prvom dojmu.
Potječete iz muzikalne obitelji, koliko je to utjecalo na izbor zanimanja?
Starija sestra završila je osnovnu glazbenu školu, brat je još u glazbi, majka i otac pjevali su u zboru… Termin „glazbena obitelj“ uzeo bih s velikom rezervom, zbilja je mnogo bolji ovaj „muzikalna“, jer moji su roditelji samo amateri – u pravom smislu te riječi – obožavatelji glazbe. Dakle, to nije neka spektakularna olakotna okolnost. Možda je najviše utjecao stariji brat Stipe koji je slušao rock. Evo, primjerice, glazbenu sam školu upisao samoinicijativno, roditelji nisu imali pojma da sam otišao na prijemni, došao sam sâm. Druga su djeca na audicija pjevala životinjske pjesmuljke, bubamare, komarce, ide maca oko tebe, a ja sam otpjevao – „Let It Be“. Tada sam bio slušao i grunge pa sam otpjevao i Nirvanu – „Smells Like Teen Spirit“. Sa 7-8 godina. Odmalena sam bio okružen dobrom glazbom.
Moja su najranija sjećanja vezana za obožavanje glazbe. Ovo je baš Combray-trenutak, kad u lipnju legneš u hladnu plahtu i vrati te u osjećaj kad si bio baš malen, imaš tri godine, i doma imaš liniju – sjećam se pjesme „Strawberry Fields Forever“ prije spavanja. A dok još nisam ni progovorio kako treba, pjevao sam „Love Me Do“. Beatlesi su bili korijeni mog bavljenja glazbom. Zanimao me i gipsy-jazz pa sam počeo skladati vezano za unutarnja rezoniranja i sklad s prirodom. Fascinirala me i frojdovska psihologija, oduvijek mi je bila tiha patnja.
Osim dobre glazbe koja se slušala u obitelji, što biste još istaknuli kao bitan faktor izbora zanimanja?
Bavljenje glazbom u obitelji bilo je amatersko, ali veću mi je širinu dalo to što smo svi u obitelji poljoprivrednici i što sam odrastao stopljen s prirodom, koliko god to nekome čudno zvučalo. Sve plodove dodirneš rukama, bos si na zemlji, cirkuliraš i dio si te predivne prirode. To mi je najviše pomoglo da osluškujem i izražavam što čujem. Kad sam krenuo u srednju školu, životni se tempo prebacio iz treće brzine u desetu. U Sinju sam išao u gimnaziju, a u Glazbenu školu Josipa Hatzea u Splitu. Moj je Otok vrlo slabo povezan autobusnim linijama, po cijele sam dane stopirao, a istovremeno je trebalo učiti i skladati. Moja je motivacija uvijek bila unutarnja i vrlo jaka jer sam pronalazio vremena za sve. Tada je priroda već pala u drugi plan, a zainteresirala me psihologija, odnosno ljudi, društvo. Uvijek sam volio promatrati ljude kako prolaze, samo bih sjeo i gledao prolaznost, protočnost. Glazba koju sam tada pisao bila je barokno-motorična, krenula bi i ne bi stala do kraja – takav sam ja bio. Glazba je uvijek rezonirala s tim kakav sam ja. Najiskrenije što možeš napisati je biti ti.
Kako biste opisali svoju glazbu?
Jedan ju je kolega izvrsno opisao, kao glazbu kod koje napeto sjediš i željno iščekuješ da se nešto razriješi, ali to se ne dogodi. Intrigantna je, kao neko šuljanje, ali mislim da je i duh vremena takav – stalno se nešto kuha i titra, a nikako da se razriješi. Mislim da duboko u podsvijesti svih nas postoji taj trenutak iščekivanja. Glazba mi je takva da se dogodi nekakvo razrješenje, ali to više bude upitnik i uskličnik nego točka.
Kako je došlo do izvedbi čak triju Vaših skladbi na Ciklusu koncerata mladih glazbenika mo. Vinko Lesić?
Moja prva praizvedba u Hrvatskom domu jedna je simpatična skladba za dvije flaute. Drage kolegice Maja Tomašević i Nikolina Kapitanović nazvale su me i pitale: „Čarli, imaš li nešto za nas da prijavimo program za Novi Sad?“ Rekao sam da nemam, ali bih mogao imati, ovisno kad im treba, a one su odgovorile – za danas. Zamolio sam ih da malo pričekaju i za sat vremena poslao djelo naziva – Last Minute Piece.
Da ste rođeni u vrijeme velikih mecena umjetnosti na kraljevskim dvorovima…
Živio bih kao kralj, znam. Ali brzo bi mi se zgadilo. Nije pitanje brzine i mogućnosti rada, pitanje je motivacije. Njihov mi je poziv bio profesionalni izazov. Tu je došao do izražaja taj skladateljski zanat – od male ideje trebalo se brzo napraviti nešto efikasno.
Druga skladba bila je praizvedbena u Osijeku, malo prije Splita. Moj kolega Silvio Bilić uzeo je jednu skladbu za gitaru koju sam napisao s 14-15 godina i izveo je na natjecanju gitarista. I pobijedio. To je bila velika kocka, riskirao je – možeš ili oduševiti ljude, ili te maltene diskvalificiraju. Rizik se isplatio – moraš svirati hrvatsku skladbu, a nema ih baš mnogo. Nakon deset skladbi Stjepana Šuleka, svi su podigli glavu jer je to bilo nešto novo, što je meni bila velika čast. Napisao sam skladbu koja je baš posvećena mom kolegi i prijatelju Silviju Biliću – skladao sam je pet dana, zove se Preludij, Fuga i Allegro za gitaru, naziv asocira na barok i Bacha. To je ujedno moj hommage Bachu, ali i blago parodiranje baroknog stila. Reakcije su bile sjajne.
Treća skladba praizvest će se danas u Hrvatskom domu. Profesorica Mia Elezović predložila mi je neobičnu kombinaciju instrumenata – klavir i brač. To mi je također išlo brzo, bio sam gotov s kompozicijom u jednom danu.
Uvijek stvarate s lakoćom?
Glazba lako izlazi iz mene, to uopće nije mučno. Ali tesanje, razrada, to je malo sporije. Sviđa mi se proces proizvodnje zvuka, Stravinski je to sjajno objasnio: „Draže mi je komponiranje nego muzika sama.“ Bitan mi je i put, a ne sam cilj. Želim mnogo toga napraviti, imam veliku energiju stvaranja. Zato se i nisam vidio kao instrumentalist – meni je trebalo pet dana da skladam skladbu, kolega Silvio vježbao ju je svirati mjesecima, a ja imam veliku želju da stvaram što više. Kad ne skladam i kad nisam u glazbi – kao da nisam živ. Ta divota završene i izvedene skladbe neusporediva je. Taj proces dugoročno uzrokuje sreću koja nije uzrokovana nekim kratkotrajnim impulsom, primjerice nečim materijalnim, on je sreća koja se gradi i koju nije lako poljuljati.
Vaš glazbeni put nije obojen samo klasikom, naprotiv, „šetali“ ste mnogobrojnim žanrovima – od psihodeličnog rocka do countryja i tradicijske glazbe. Kako danas gledate na sve te projekte?
Svi su me usrećivali. Čime god da se baviš, treba malo pomaknuti područje toga kozmosa, stvoriti nešto barem malo drugačije. Sjajno mi je osvježenje nakon ozbiljna izričaja bio Darkvud, bend koji je bio teška zafrkancija, graničio je s idiotskim humorom, to je kao glazbeni Family Guy ili South Park – idiotiziranje svega. Glupost koja je toliko glupa da je uspješna – i nije nas bilo briga, a probe smo morali zaustavljati zbog smijeha. Još sam bio pjevao i u klapi Sveti Luka pa kasnije u Morlacima, bili smo i na Omiškom festivalu. Klapa mi se sviđala u onom iskonskom smislu, kao spontani nusproizvod dobre ekipe. To mi je otvorilo drugi glazbeni senzibilitet, u klapskoj je pjesmi sve nekako arhaično i romantično lijepo.
Osim toga sviram bendžo u country bendu Ljuta kuća. Tu glazbu svi vole, no nitko je ne sluša, ha-ha, a na koncertima svi cupkaju, plešu i luduju! Srećom, svirao sam gitaru, žica je žica, snašao sam se s bendžom, prosvirao za tjedan dana. To je bend koji će vjerojatno trajati vječno jer mi nemamo probe – pokušali smo, odsviramo dvije minute, otvorimo pivo i počnemo se zezati. Još je u pozadini jedan moj i bratov projekt, „Struja svijesti“, kao beba sa strane, svojevrstan „bend“ koji služi proizvodnji naše glazbe, radimo hommage svim glazbenim utjecajima rocka koji su nas obilježili, prije svega to su Beatlesi, Doorsi i Pink Floyd. Izdali smo album 2019., a taj projekt tretiramo kao glazbu koja nije naša – mi smo je samo „uhvatili“. Ionako nije bitno tko je skladatelj, ne zanima me osoba iza glazbe – samo je li glazba dobra ili ne.
Kada razmišljate tako umjetnički šaroliko, je li problem privući različite vrste publike?
Prije svega, ne volim za sebe govoriti da sam umjetnik, zvuči mi pomalo teško i pretenciozno. Smatram da sam normalan čovjek koji voli stvarati glazbu. Volim slušati druge kolege, ne promatram ih kao konkurenciju i jako se veselim svima koji stvaraju nešto čisto i lijepo.
Publici ne treba podilaziti pod svaku cijenu. Glazba prije svega mora inspirirati svoga stvaratelja. Ako pri stvaranju odmah misliš na recepciju proizvoda, onda si neiskren. Možeš se samo nadati da će te publika prepoznati, ali veza između autora i djela mora ostati čista i neiskvarena.
