Na nedavnom intervjuu, postavljeno mi je pitanje: „Je li te itko ikad nazvao Vlajinom? Je li te to pogodilo?“ Nazvali su me milijun puta. Je li me pogodilo? Ako se zovem Kata, i ako me nazovu Kate, treba li me to pogoditi? Ne! Tako je i s tim da sam Vlajina. Ta sam. Vlajina sam sto posto. Otac sa Zelova, mama s Prugova. Ne mogu biti veća nego što jesam. S ponosom ću reći da jesam. Zašto bih se sramila? Čega se to imam sramiti? Mjesta u kojem sam rođena? Ne, mjesto je prelijepo. Onih koji su me stvorili?
Ne, kći sam dvoje ljudi koji su mi bili i ostali uzor, i ostat će dok sam živa. Načina života? Zna se šta je selo i kako se djetinjstvo provodi u njemu. Rad, rad i samo rad. Trebam li se sramiti jer smo bili sirotinja? Ne, ni toga se ne sramim. Imali smo koliko smo mogli imat. Nitko nije umro od gladi. Nismo bili emocionalna sirotinja, sve ostalo se moglo steći. Rano smo naučili da bez rada nema ništa. Naučili smo da nam nitko ništa neće dati, i da se za sve trebamo pobrinuti sami. Naučili smo da od ništa stvorimo nešto. Naučili smo da cijenimo male stvari, da budemo ljudi i da volimo život i sve vezano uz njega. Naučili smo da poštujemo prirodu, zemlju, jer nas je ona hranila. Naučili smo biti čiste duše, bez zloće u sebi, i bez predrasuda. Naučila sam da budem ono što jesam, a nadam se da sam to i sačuvala u sebi. I, čega bih se trebala sramiti? Toga što sam sa sela? To mi je prednost. U slučaju bilo čega, ja ću se prilagoditi.
Postoje samo dvije skupine ljudi, dobri i loši
Mogu živjeti i u gradu i u selu. Kad mi kažu da sam Vlajina, to mi je na ponos, a ne na sramotu. Ništa lošeg nisam učinila u životu, to mi je najvažnije. Mogu se sramiti samo svojih postupaka, ako su loši, i ničeg drugog. A ne sramim se. Ne poginjem glavu ni pred kim, jer nemam razloga. Svakog mogu pogledat u oči. Kod mene postoje samo dvije skupine ljudi, dobri i loši. Nikog ne određuje mjesto rođenja, nego kakva je osoba. Vlaji nisu nevidljivi u društvu. I te kako znaju uspjeti. Ne zbog osjećaja manje vrijednosti, nego zato što su naučili boriti se, naučili su biti ustrajni. Naučili su da se moraju sami brinuti o sebi, naučili su da pronađu put prema onom što žele. Jesam li ja našla svoj put? Jesam, više njih. I na svakom tom putu sam uspješna. Zašto? Zato jer sam tvrdoglava, jer radim kao mrav, jer želim ostavit trag iza sebe, kakav god bio, samo da je dobar.
Ja danas imam sve o čemu sam sanjala, i više od toga. Ja nisam razočarala sebe, svoje snove, a ni svoje porijeklo. Ona mala djevojčica kakva sam bila, što bi rekla da je mogla vidjeti mene danas? Bila bi ponosna. Nije li to odgovor na sva pitanja? I jesam ponosna. Imam na što biti. Ponosna sam jer sam odgojila dobre ljude, ponosna sam jer nisam izgubila sebe. Ono sam što jesam. Ne trebam uljepšavati sliku o sebi. Samo sam čovjek sa manama, ali i vrlinama. Nisam savršena, ali se trudim da budem, trudim se da vrline zasjene mane. Trudim se da budem na ponos onih koji su me rodili, ali i onima koje sam rodila.
Odrasli na kamenu
Mi, Vlaji, valjda u genetskom kodu, imamo tu želju da opstanemo, da napredujemo i da ne budemo samo oni koji žive samo da žive. Imamo drugačiji mentalni sklop, a vjerujte mi, to je naša najveća prednost. Odrasli na kamenu, čvrsti smo kao taj isti kamen, samo nam srce nije kameno. Ja sam Vlajina, zelovski kameleon, jer se mogu prilagoditi svakoj situaciji, svakoj osobi, svemu. Čuvala ovce, ili bila na crvenom tepihu, uvijek sam bila i bit ću ono što jesam. Vlajina, ponosna Vlajina. I baš volim ovo što jesam. Baš mi je lijepo u mojoj koži. Da sam loš čovjek, imala bih se razloga sramiti, a ovako nemam.
Ponosna sam na mjesto odakle sam, na one koji su me odgojili, na one koje sam odgojila, i na ono što sada jesam. Svrha mojeg života je opravdana.
