Juriš Turaka na Sinj krenuo je 8. kolovoza i ponavljao se idućih dana. Grad je bio napola razrušen, oko njega sve popaljeno i uništeno. U plamenu je nestala crkvica sv. Franje, a isto tako i samostan i nova crkva pod Kamičkom.
Za one koji su branili Sinj molila je cijela Dalmacija. Postojala je bojazan da će Turci, ako padne Sinj, zauzeti Klis, a zatim i ostatak Dalmacije. U Omišu se molilo pred Gospinom slikom za Sinj.
.png)
Posljednji juriš na Sinj bio je 14. kolovoza. Trajao je tri sata, a redovnici, žene, djeca i ostali koji nisu bili za borbu ustrajno su molili pred Marijinim kipom za pomoć. Ujutro, 15. kolovoza, na blagdan Velike Gospe, nijednog Turčina nije bilo pod gradom, i posljednje turske čete prešle su preko Cetine. Pod gradom je bilo deset tisuća mrtvih i mnogo ratnog materijala. S naše strane pala su tri časnika, 35 vojnika i vojni kapelan, dok je ranjenih bilo 52.
Suvremenici događanja u Sinju uvjereni su da je pobjeda postignuta po zagovoru Majke Božje. Suvremeni povjesničar fra Petar Filipović napisao je: "Da je dakle ovo bilo njezino dobiće, sumnje ne ima; pak i Turci isti posli govorili su da su gledali svaku noć u vrime obsidnuća odit po zidu Grada jednu ženu u velikoj svitlosti". Te su se žene strašili i zato su pobjegli.
Ne čudi stoga što mnogi hodočaste Gospi Sinjskoj i mole je za pomoć. Svatko kreće iz svog mjesta stanovanja, u jednoj noći prijeđu se kilometri da bi se došlo do cilja. Od Splita do Sinja ima 30-ak kilometara. Neki ih prijeđu brže, drugi sporije, no svi imaju isti cilj.
"Prvi put u 7. razredu"
Razgovarali smo s nekoliko ljudi koji su više puta hodočastili. Otkrili su nam svoje razloge, ali i koliko je bilo naporno to putovanje.
„Prvi put sam odlučila ići na hodočašće u 7. razredu osnovne škole (sada imam 42 godine). Tada sam išla s mamom, njenom sestrom i svojom najboljom prijateljicom. Sjećam se da mi je najteža dionica bila od Solina do Klisa, a najlakša kroz Brnaze.
Tako je nekako i dan danas.
U kasnijoj dobi, sada već starijoj, na hodočašće krećemo iz kuće, prva postaja je Solin i molitva Majci da nam da snage da izdržimo put do Sinja. Putem uvijek izmolimo krunicu, otpjevamo i koju Marijinu pjesmu. Još uvijek se trudimo zadržati 'pobožnost' cijelim putem do samog svetišta u Sinju iako iz godine u godinu sve više mladih ćakula, pušta muziku s mobitela, hihoće se... to su valjda ovi koji idu iz nekog đira, da bi rekli išli su. Ne znam.
Kada dođemo u Sinj, prvo idemo u dvorište gdje se kratko okrijepimo i platimo mise. Potom poslušamo misu, pričestimo se i primimo blagoslov za sebe i sve koje nosimo taj dan u našim molitvama. Nakon toga obavezno idemo na kavu na lokaciju gdje godinama idemo, a nakon kave kući, odmorit noge“, kazala nam je Splićanka Ana.
Iako neki na hodočašće idu u tjednu koji prethodi svetkovini, najveći broj vjernika odlučuje se ići 14. navečer, da bi se ujutro na sam blagdan našli pred Gospom.
„Na hodočašća u Sinj sam krenula s 13. godina. Nisam baš svaku godinu bila redovna, ali kada bih išla bilo bi baš iz zavjeta, a ne jer eto ide ekipa pa ću i ja.
Put do Sinja znao bi biti naporan, zadnji kilometri posebice teški, ali kada bih došla do svetišta i pomolila se pred kipom Gospe Sinjske sve bi to prošlo. I umor i bolne noge i pospanost.
Posljednji put sam bila prije pet godina jer mi se evo od tada svake godine 'nešto namisti', trudnoća, mala beba koju dojim, pa problemi s leđima,... ali nadam se da ću već iduće godine opet hodočastiti Gospi Sinjskoj, a do tada ću u Sinj automobilom sa svojom obitelji, ispovjediti se, poslušati misu, obići Gospin kip i pomoliti se još jednom za sve one koje su mi u srcu“, ispričala nam je Marija.
"Kao da je i mene i ženu sama Gospa pogledala"
Svoje iskustvo s nama je podijelio i njezin suprug.
„Prvi put sam išao pješke u Sinj prije šest godina, sa svoje 32 godine na nagovor svoje žene koja je već išla dosta puta. Baš sam imao želju ići i vidjeti kako sve to skupa izgleda. Nismo išli iz Splita već iz njenog sela i put je bio naporan. Uzbrdo, nizbrdo, preko polja i kamenjara, a onda sam pred Sinj osjetio da mi noge klecaju.
Doslovno 3 km prije Sinja sam mislio da neću više moć, gotovo, završavam, al žena mi nije dala da odustanem.
Usporili smo tempo i ta zadnja 3 km smo pješačili presporo, nikada stići. Ovi naši što su išli s nama su nastavili svoj tempo, nismo htjeli da svi zbog mene zastajkuju i već su poslušali misu i malo se odmorili dok smo mi došli.
Došao sam u Sinj umoran, natečene noge, svega mi je bilo dosta. Ali kada sam poslušao misu i pomolio se, sjedeći na travi u dvorištu crkve, sve mi je nekako bilo lakše. Kao da je i mene i ženu sama Gospa pogledala i nagradila nas što smo izdržali kušnje koje su me snašle na tom prvom hodočašću.
Planiram opet ići i to opet sa ženom jer u nje nema odustajanja, a Gospa sigurno to zna pa me zato njoj i poslala ili nju meni, nisam siguran“, kazao nam je.
Nije lako tolike kilometre prijeći u nekoliko sati. Najvažnije je imati dobru obuću, a zanimljivo je da svake godine ima i onih koji se odluče ići – bosi.
„Prvi put sam bila kao srednjoškolka, prije 20-ak godina. Malo je fizički naporno bilo, ali kad imaš volju i želju cilj dođe prebrzo. Poseban je osjećaj krenuti iz kuće uz minimalno stajanje, prevaliti tih 30-ak km i cijelo vrijeme misliti na svoje najdraže i zavjet koji si odredio. Čim se stigne u Sinj ispovjedi se i posluša sveta misa i tek onda se može na zasluženu kavu i marendu pa nazad kuci (po mogućnosti ne pješke)“, kazala nam je Antea.
Većina vjernika odmah po dolasku zaputi se na misu, a tek nakon toga popiti kavu, pojesti nešto.
„Prvi put sam bio sa 13 godina... po zagovor majci Božjoj, za neke životne probleme, kad si dite za školu, kako stariš za dicu, pa za zdravlje u obitelji… Mislim da sam bio jedno 20 puta. Naporno je, ovisi jesi li u kondiciji ili nisi, ako svakodnevno hodaš i radiš nije ti problem… Prvo uđem prid Gospu, izmolin za zahvalnost što sam izdrža i sve osobne molitve. Onda malo odmora, ispovid, pričest, a ako nismo okasnili na misu zornicu. Onda kava, vrlički uštipak ili burek, ko što voli. Ako je prava ekipa popnemo se na Nebesa. Sudjelujemo u procesiji i koncelebriranoj misi. Pa uzmemo ubožne privjeske, slike ako trebamo, malo po pazaru pogledamo rukotvorine i naravno uzmeš dva kila za ručak“, kaže nam Ante.
