Priscilla Presley imala je samo 14 godina kada je upoznala Elvisa i s njim započela ljubavni odnos. U tom trenutku, Elvis je imao 24 godine. Iako je Priscilla takvu vezu smatrala normalnom, danas bi znala da je bila 'groomana', ili prevedeno na hrvatski 'seksualno dotjerana', 'vrebana'. Takav odnos nije romantičan, a radi se o pedofilskom zbližavanju koje ostavlja trajne posljedice.
U svoju obranu, iako se nije niti pokušavao braniti, Elvis je znao reći: "ali Priscilla je izgledala znatno starije nego što je uistinu bila", no jednim pogledom na njezine tadašnje fotografije može se zaključiti kako to baš i nije istina - Priscilla je izgledala kao 14-godišnjakinja čije se tijelo i ljepota tek u predstojećim godinama trebaju razviti.
![priscillaa](https://www.dalmacijadanas.hr/wp-content/uploads/2024/02/priscillaa.jpg?x20560)
Jedna je skupina najranjivija
Grooming ili seksualno dotjerivanje, pedofilsko zbližavanje, vrbovanje ili mamljenje odnosi se na radnje ili ponašanja koja se koriste za uspostavljanje emocionalne veze s maloljetnom osobom, a ponekad i s djetetovom obitelji kako bi se smanjile djetetove inhibicije s ciljem seksualnog zlostavljanja. Vrebač je osoba koja provodi te radnje.
O ovom, u hrvatskom govornom području relativno novom pojmu, porazgovarali smo s dječjom psihologinjom Žanom Pavlović.
"U Hrvatskoj još uvijek nema statističkih podataka koji su vezani baš uz ovaj pojam. No, to ne znači da on nije prisutan.
Iako su pedofilija i grooming srodni pojmovi, postoji jedna bitna razlika. Naime, pedofilija se odnosi samo na djecu koja još nisu ušla u pubertet, odnosno, radi se o seksualnoj privlačnosti prema djeci koja se još nisu fizički razvila", uvodno nam je rekla psihologinja Pavlović.
Žrtve groominga mogu biti djeca mlađe dobi, ali češće su to adolescenti i tinejdžeri. Ipak, jedna je skupina najranjivija, a to su tinejdžerice od 13. do 17. godine.
"Djevojke te dobi još nisu emocionalno zrele i formirane osobe. Dijelovi mozga zaduženi za odgovornost još se razvijaju tako da one i organski imaju 'opravdanje' zašto ulaze u neke rizične situacije i isprobavaju zabranjene stvari. Uz to, djeca su po prirodi znatiželjna i zanimljivo im je stupanje u kontakt s različitim profilima ljudi, iako ne znaju koje sve opasnosti to sa sobom može donijeti", objašnjava naša sugovornica.
Vrebači koriste vrlo perfidne i suptilne tehnike, od poklona kako bi izgradili povjerenje, do toga da tinejdžerici znaju reći "imaš mene, ako nemaš nikoga"
Jedna od značajnijih karakteristika groominga je i njegova trajnost, može trajati dugo i kontinuirano, a vrebač cijelo to vrijeme, malo po malo, 'dotjeruje' žrtvu. Akcije i ponašanja mogu do u detalja biti planirane i posložene.
Obzirom na navedeno, grooming zahtjeva različite tehnike i metode, a jedna od njih je i prijateljstvo s roditeljima.
"Vrebači uz to koriste i vrlo perfidne i suptilne tehnike, od poklona kako bi izgradili povjerenje, do toga da tinejdžerici znaju reći 'imaš mene, ako nemaš nikoga'. Kada se stekne povjerenje, onda kreću ucjene i prijetnje, uvjeravanje žrtve da 'to svi rade i da je to normalno'.
Žrtva je najčešće dijete koje po sudu vrebača ima najmanje samopouzdanja i koje mu se čini kao lak plijen. A današnja djeca imaju jako malo samopouzdanja, pogotovo nakon epidemije korone jer su svi usmjereni na savladavanje fizičkih posljedica same bolesti, a zanemarene su socijalne vještine koje su kod djece sve slabije razvijene.
Također, razvili su se i psihički problemi tjeskoba i anksioznost, a djeca i odrasli usmjereni su na ekrane mobilnih telefona. Puno toga nam se događa online, a to je jedno novo područje gdje predatori vrebaju bez prestanka.
Ljudski kontakt polako se gubi, a zapravo je jako važan u svemu što obavljamo. Puno je i djece koja nemaju prijatelje, a zamislite samo kakvo je to djetinjstvo bez prijateljstva - ako išta taj period karakterizira, onda su to prijatelji.
Nažalost, ima i jako puno djece koja su usamljena. Vrebači to koriste predstavljajući se kao netko blizak tko će riješiti sve probleme koji muče žrtvu. Oni jako puno rade na uspostavljanju odnosa povjerenja s djetetom, tinejdžerom", kaže psihologinja Pavlović.
Posljedice mogu biti trajne
Kao i kod drugih oblika zlostavljanja, ono što nastupa u periodu nakon detektiranja problema izazovan je period za mladu osobu i njezine roditelje.
"Posljedice patološke povezanosti sa zlostavljačem, odnosno vrebačem su brojne. Tjeskoba, depresija, prava obilježja PTSP-a. Nakon preživljene traume posljedice mogu biti dugotrajne, neke i cjeloživotne, a mogu voditi i do suicidalnih misli. Također, osoba može osjećati veliku krivnju jer je ušla u tu komunikaciju, i krivnju jer je dala nekome povjerenje - vrlo joj je teško joj okriviti počinitelja. Cijelu krivicu osjeća na način: 'da ja nisam, na primjer, poslala sliku, on me sada ne bi ucjenjivao'.
U dosadašnjem radu imala sam slučajeve koji se tiču slanja eksplicitnih fotografija i video zapisa, ali nisam naišla na statističke podatke prijavljivanja groominga. U anamnezi često vidim da se nešto ili dešavalo u prošlosti, ili se dešava, ili ljudi uopće nisu svjesni onoga što se događa i koliko to može biti problematično", pojašnjava nam psihologinja.
Kako zaštititi maloljetne osobe?
Nasilje i zlostavljanje prije se puno lakše i jednostavnije otkrivalo, dok je sada detekcija znatno teža i s puno većim posljedicama.
Ne bi se trebalo razmišljati na način 'meni se ovo neće dogoditi', jer uvijek postoji mogućnost za onim 'ali', zbog čega je uloga roditelja ključna.
"Od obitelji sve potječe, pa ako obitelj ne funkcionira može se pojaviti puno problema.
Svaka promjena na djetetu treba biti signal. Ta promjena može biti razvojna, može biti uobičajena, ili se manifestirati kao neuspjeh u školi, propuštanje obveza, pojavljuju se i problemi sa spavanjem. Alarmantna je i promjena društva, naglo zatvaranje u sebe ili vidljiva tjeskoba kod djeteta.
Jako je važno da dijete ima povjerenje u roditelja, a ono često to nema jer roditelji mogu pomisliti da se radi o mušicama u odrastanju. Jer, 'to su te godine'.
Roditeljima je potrebna edukacija, djeca su danas tehnički puno spremnija i opremljenija. Treba vidjeti s kime se druže, s kime komuniciraju. Isto kao što roditelji pitaju djecu s kime idu van, trebaju ih pitati i s kim komuniciraju online. Jednostavno je, ako znate gdje je u realnom svijetu, trebate znati gdje je i u virtualnom.
Jer samo jedna jedina slika s eksplicitnim sadržajem može puno štete učiniti djetetu, može mu pozliti, može se jako uznemiriti. A radi se o jednoj jedinoj fotografiji, što tek može biti s drugim, trajnijim i štetnijim stvarima", zaključila je psihologinja Žana Pavlović.