Naša današnja gošća rođena je 1968. godine u Zelovu u Dalmatinskoj zagori, a ugostiteljsko-turističku školu završila je u Splitu. Godinama je radila kao konobarica u kultnom splitskom kafiću Žbirac na Bačvicama te je svaki slobodan trenutak koristila za pisanje. Piše ljubavne priče za tjednike i mjesečnike pod pseudonimima Katarina Mitch i Kate Mitchell. Do sada ih je objavila više od 600, a napisala je i 14 knjiga.
2009. godine objavila je svoju prvu knjigu 'Oteta ljepota', a posljednja knjiga ima naziv 'Pitanje časti'. Riječ je o autorici koju zbog svoje produktivnosti i prihvaćanja čitatelja drže svojevrsnim kulturološkim fenomenom našega književnoga vremena, pa je nazivaju i 'kraljicom hrvatskih ljubića', 'neokrunjenom kraljicom ljubavnih romana' te 'ženom koja ljudima nudi nadu'.
Naša večerašnja gošća je ujedno i kolumnistica portala Dalmacija Danas Kata Mijić.
Dobra večer!
Dobra večer!
Kako si, Kate?
Odlično! Najprije bih se obratila dragim gledateljima i njih pozdravila. Jer da nije njih ne bi bilo ni nas.
Kako je biti ispred kamera? Navikla si biti ispred svoga laptopa, pisati razne stvari.
Nije problem biti ispred kamera, zavisi sve od društva. Ako je društvo ugodno, onda je ugodno bilo gdje biti.
Ja i ti ćemo na "ti", je li tako? Znamo se, znamo se viđati u različitim situacijama, onda da bude opuštenije odmah ćemo tako.
Tako je, nema tu nikakve nervoze.
'Kraljica hrvatskih ljubića', kako ti paše taj epitet?
Pa... zatekao si me s pitanjem. Ja uopće za sebe ne mislim da sam 'hrvatska kraljica ljubića', niti idem leći niti spavati s tom mišlju. Ja radim što volim, pišem iz ljubavi, a ta titula je produkt više desetljetnog rada, neprospavanih noći, krađe vremena i od djece i od sebe, i od spavanja i od svega. Titula nosi obvezu i tjera da budeš što bolji, što kvalitetniji i što pristupačniji.
A što je loše da te nešto tjera da budeš bolji?
Ne kažem da je loše, to je sve svojevrsno priznanje, ali ne da bi utjecalo niti na mene, niti na moj način života, niti na bilo što.
Dakle Kate je ostala ona Kate, iz 2008. ista?
Kate je ostala Kate, ista i 1968. kada sam se rodila. Nemam razloga da se mijenjam, zašto bih se mijenjala?
Prijeđimo malo na romane, odnosno na knjige. Devet si ih napisala u razdoblju od 10-ak godina. Tu imaš razne sudbine žena i to različitih generacija, različitih dobi. Kome se zapravo obraćaš svojim knjigama?
Trebam li reći koliko sam napisala? Napisala sam, odnosno objavljeno mi je 14 knjiga. Objavljeno mi je 200 i nešto ljubavnih romana. Objavljeno mi je više od 600 životnih priča, i objavljeno mi je oko 100 do 200 kolumni.. ne znam točno, ne brojim. Obraćam se čitateljima i nadam se, evo trenutno obzirom da pišem za portal Dalmacija Danas, to su moje misli, moje izražavanje, moj pogled na život, na situaciju, na ljude, na pravdu i nepravdu, na bilo što... To je čisto izražavanje misli. Sad hoće li se netko slagati sa mnom ili ne...
Evo to sam te htio pitati, pripremajući tvoje kolumne dosta puta razmislim je li ovo Kata spisateljica ili je ovo Kata koja stavlja zbilja neke svoje stavove o životu, životnim situacijama? Djelomično si mi već odgovorila, ali evo, još jednom
Pa, jedno ću ti reći: život me stvarno nije mazio, u nikakvom pogledu. Ali neću se buniti, prošlost se ne može promijeniti. Imamo oči da gledamo naprijed, ne nazad, s razlogom ih imamo. To me je na neki način očvrsnulo i to me je na neki način promijenilo i izbrusilo. Ja bih ipak upotrijebila tu riječ. Imam svoj stav, imam svoju granicu tolerancije. Ja mogu biti beskrajno tolerantna, ali kada se dođe do granice ja bih se razvela od same sebe. Jednostavno sam sad u toj fazi. Sad, jesam li zločesta, smatra li se to zloćom, jednostavno ne želim, ne podnosim niti škrtost, niti nepravdu, niti ljubomoru, niti laži ni ništa. Ja se na to okrećem i idem ča. Da mi je ne znam tko u pitanju.
Za ženske likove smo komentirali, u romanima tvoji muški likovi se bore s izražavanjem osjećaja. Je li to neko iskustvo iz privatnog života, je li to tako, i kako žene izražavaju svoje osjećaje?
Kako tko. Neću spominjati stranu manipulacije, ili materijalnu stranu koja je danas jako izražena. Ja želim pisati o onome što ja smatram da je vrhunac ljudskog postojanja, a to je ljubav. Postoji uvijek neka vrsta zadrške, neka vrsta nepovjerenja s jedne i s druge strane, tako da, treba čovjeku da izgradi i povjerenje i odnos i da se upozna, i da tolerira puno stvari. Muškarci su, pa nekako škrtiji na riječima, ja bih to tako rekla. A ovi naši su...
Zar ne može postojati muškarac koji j u duši dobar, ali je jadan nespretan s riječima?
Pa definitivno da može, ali ne možeš sakriti tu dobrotu. Kažu da se zlo i dobro ne mogu sakriti...
Jesi sigurna da se zlo ne može sakriti? Nitko te nikada nije preveslao?
Mene preveslaju... Mislim, dođe dan. Ja sam rekla da ima ljudi koji imaju na sebi više maski nego što ih ima na karnevalu u Rio De Jenairu. Mene može preveslati. Svatko gleda u drugu osobu kroz sebe, kroz ono što on je. Ne mogu ja, kaže lopov misli da su svi lopovi, dalje neću reći. Ali nepošten misli da su svi takvi, manipulator misli da su svi manipulatori. Preveslali su me dosta puta, zato sada ja nemam toleranciju. I ne želim je imati. Dosta sam ja bila knjiga žalbi i proplakala puno zbog drugih i liječila srce na milijun načina, neću više. Jednostavno rez i doviđenja. Bogu hvala da ga ima.
Tko je to Kate Mitchell?
Kate Mitchell je ona osoba koja sjedne za laptop i piše. Ja sam to u prvom svom intervjuu davno još, oko 2009. Anti Tomiću rekla, na što se on oduševio, i što mene uvijek i sad, i iznova, i svaki put kada ja sjednem za laptop... Znači laptop ima 30 slova, laptop je s tih 30 slova, sam Bog zna što se sve može. Toliko svjetova i osjećaja, može se napraviti čudo. Samo čudo i moć stvaranja, i kada se otvori prazna stranica, kada se od ničega napravi nešto, meni je to veličanstveno. Što se tiče i muzike, slikarstva i svih vrsta umjetnosti, mene to uvijek iznova oduševljava.
Kada si već kod toga i praznih stranica, kako pišeš? Ja sada nemam iskustva pa me zanima. Otvoriš novu stranicu i kažeš: Ja sada moram napisati ludilo roman? Ili imaš stav, Idem pisati pa ću vidjeti kuda me to vodi?
Što se tiče pisanja, u Hrvatskoj nema izdavačke kuće koja bi me mogla pratiti. Hrvatsko izdavaštvo ima jako veliki problem, jer su se manje više bazirali na prevođenje. Lakše im je prevesti neki hit.
Zašto je to tako?
To je totalni nered i to bi jednostavno trebalo, po mojoj procjeni, biti totalno drugačije složeno. Oni neće imati nekoga pisca pa ulagati u toga pisca i tog pisca uzdizati i pratiti njegov rast, ali bez problema oni će prevesti razvikani hit i taj hit će biti hit jer je hit i to je to.
To nije dobro za domaće autore i za domaću književnost?
Nije dobro. Meni se čini da skoro nitko od domaćih autora ne živi od pisanja. Nije dobro za domaće autore, nije dobro ni to što se izdavaštvo većinom svelo na to da čovjek napiše knjigu, plati, on ima knjigu, on je pisac i to je to. Mislim da bi se tu trebalo jako puno poraditi. Mislim da nam je kultura čitanja na jako niskoj razini.
To je možda problem obrazovanja, kreće se iz škole ili kuće?
Kao što si i sam rekao, ja sam u Žbirca radila više od 20 godina, znači radila sam na plaži. Stranci, 5-6 cura, svaka nosi svoju knjigu, momci, svoju knjigu, djeca, obitelji, svi nose svoju knjigu. Svi čitaju. Oni imaju tu kulturu čitanja. Ali naši ne. Mi smo u Žbirca imali biblioteku. Imali smo knjige, imali smo strane jezike, naše, svih vrsta, svih žanrova, ali ništa. Rijetko tko. Jedino, ove bolje knjige bi samo nestale.
Kejt Mitch ima u svojim romanima strana imena. To ti je nekakav zaštitni znak. Kada će izaći roman s hrvatskim imenima, odnosno s domaćim?
Prvih par knjiga je bilo sa stranim imenima, onda smo krenula sa serijom dalmatinskih ljubića, a moja prva knjiga je bila s hrvatskim imenima. Onda smo išli na strane.
Je li to bila sugestija izdavačkih kuća?
Ma nije bila sugestija izdavačkih kuća. Ja često puta znam reći: kada ti zamisliš Matu s buketom ruža, ili zamisliš nekog Johna s buketom ruža, nekako nije to to.
John je romantičniji?
Da, nekako Mati više pristaje motika nego buket ruža. Ali trebamo se vratiti našemu. Imam napisan povijesni roman i čekam da se netko odvaži i objavi ga.
To je onda prvi takav?
Kod mene da.
U koji vremenski period je smješten?
Ja mislim kraj 18., početak 19. stoljeća.
Dalmacija?
Da, Split.
Znači nekakva Mletačka republika?
Napoleon.
Kate, Agatha Christie smišlja svoje zaplete opuštajući se u kadi, što mi je s tobom?
Meni padne na pamet rečenica. Ta rečenica mi je cijela knjiga. Nemam ja nikakvih bilješki, već mi ta rečenica da naslov pa ja sjednem i pišem. Onda se to samo slaže. Imam jedan bazni događaj i onda se to samo piše. Pišem ja, ostanem bez otisaka prstiju, ali nemam uopće drugih problema. Pišem jako brzo, bez stanki, ali ako sam stala i moram razmisliti kako mi ide iduća rečenica, gasim. Nema od mene više ništa.
Dakle mora postojati neki tok misli?
Pa ja tako pišem. Ja dok pišem kao da gledam film u svojoj glavi. To što vidim u svojoj glavi, to i opisujem. Tako da to meni ide jako glatko i brzo, s tim uopće nemam problema. Rekla sam ti, ako razmišljam kako ću formulirati iduću rečenicu, ja gasim laptop jer to je meni mučenje. Ja više nisam efektna.
Protagonistice tvojih knjiga su nekakve jake, emancipirane žene, ali sve nekako pate za ljubavi. Ima li to podlogu iz nekakvih stvarnih situacija, iz tvojih krugova žena koje poznaješ?
Pa tko ne pati za ljubavlju?
Vjerojatno se nije rodio.
Eto, nisu to samo žene. Svi žele da ih netko voli, svi žele da vole, svi žele da je nešto lijepo. Svi žele jaku ženu, ali kada dođu do te jake žene, oni ne znaju što će s njom. Oni onda dobiju osjećaj valjda manje vrijednosti. Onda im je to 'makni se ča'. Barem sam ja takav dojam stekla.
Znači boje se jakih žena?
Pa nekako imam osjećaj da one ugrožavaju profil muškosti 'ja sam muškarac, ja sam sve i svašta, ja bih se trebao brinuti o svemu'. Ali žene su danas svoje i to je jako velika prednost.
Je li moderno doba donijelo promjenu tih muško-ženskih uloga ili percepciju žene kao takve ili muškarca kao takvoga? Je li to uvijek univerzalno isto, prije 50, 100 ili 500 godina ili je ovo vrijeme ubrzanog načina života, tehnologije i razno raznih pokreta i prihvaćanja ideja donosi promjene čak i na tom polju?
Na ovom polju je došlo do drastičnih promjena. Žene su dobile prava, moj naklon za to. Sama znam i sama sam svjesna da uopće nije lijepo da ovisiš o nekome i da nekoga pitaš 'daj mi za ovo, daj mi za ono'. To što rade, što su svoje, to im je odskočna daska. Ali današnje vrijeme nosi puno negativnih situacija, sve je dostupno.
Što to znači?
To znači da je se puno tih starih vrijednosti izgubilo. Od riječi. Krenimo od riječi. Prije čovjek kada bi dao riječ nije trebao niti bilježnik, niti sud, niti išta. Čovjek stoji iza svoje riječi, on j dao riječ i to je bio Bog. Sada, sad toga nema. Sada je na snazi tko će koga više prevariti, tko će koga više slagati. Sve je, mogla bih se izraziti, umjetno. Ljudi se boje jer su izvarani, postali su zatvoreni, sebični. Idu u neki imaginarni svijet. Tehnologija nam je jako puno pomogla, ali i odmogla. Jer, umjesto da se druže, oni žive u nekom svom imaginarnom svijetu. Prije, dogovori se ispred Prime, tamo gdje je sat, s momkom za 10 dana, i nađete se za 10 dana. A sada, imaš mobitel u ruci, dostupan si 24 sata, pa se ne možete naći. Ne možete se dogovoriti. Ono je bilo puno jednostavnije.
Možda su zato ljudi nikad usamljeniji zbog te tehnologije?
To sam i rekla. Svi oni žive u nekom svom svijetu, imaju taj lažni osjećaj podrške. Ovo je vrijeme koje teži savršenstvu. Znači da ljudi rade na svojoj unutrašnjosti, karakteru, obrazovanju, koliko rade na vanjštini, svijet bi bio puno drugačiji.
A čemu će nas to dovesti? Lijepo je vidjeti lijepu osobu...
Lijepo je vidjeti lijepu osobu, definitivno. Meni je prijateljica rekla: ti bi trebala operirati ovo, ono, ovo, ono, onda što bi ostalo od mene? Roba? Ja govorim, ja sam takva kakva jesam. Posebna sam, drugačija sam, genetski sam dobila to što jesam. Zdrava sam. Zašto bih ja išla na neke operacije?
Što kažeš na majke danas koje kćerima za krizmu daju pumpanje usana i takve neke stvari? Čuo sam da su to sada već standardni pokloni...
Ja sam za to da se dijete gradi iznutra. Na primjer, imaš umjetnu ružu. Je li prekrasna? Prekrasna je. A niti miriše, niti ima onu svoju draž, nema ništa. Ljepota može privući, ali neće zadržati. Zadržat će te energija, toplina čovjeka, ono što čovjek je, a ne ljepota. Ljepota je potrošna roba. Tko voli, neka izvoli. Ali meni je osobno grozno vidjeti sliku s 10 cura, a svih 10 copy-paste. Sve imaju iste nosove, ista usta.
Serijska proizvodnja.
Ako ne stremimo tome da budemo svoji i drugačiji, ne znam čemu potreba da budem ista kao i ostali. Ja tu potrebu nikada nisam imala.
To je nekakva bolest novoga doba.
Nije bolest, nego možda natjecanje.
Hoću reći ta uniformiranost svega, i proizvoda i ljudi. Nekako mi se to ne sviđa.
Ne sviđa se meni puno toga. Ja volim raditi s ljudima. Konobarstvo sam izabrala jer volim, pisanje isto jer volim. Svoj porculan i antikvitete isto jer volim. To su tri stvari koje su dio mene. Ja to volim. Ali brate mili, nekada dođem kući i dođem u iskušenje da poljubim svoga psa i rečem mu da je oličenje svega što ljudi nisu. Baš mi paše ta samoća nakon svega što vidiš, čuješ, saznaš.
Nemoj mi reći Kate da te nekada ne inspiriraju ti ljudi, u kafiću, u društvu?
Pa inspiriraju me za negativne likove, definitivno. Da pišem horore i tu bih imala inspiracije.
Okušaj se, prvi dalmatinski horor...
Ne bih, SF i horore jedino te dvije vrste nisam mogla čitati, ne bih ih niti mogla pisati. A mogla neki krimić.
Vratimo se tvom spisateljstvu. Osim u Hrvatskoj, značajan rezultat si ostvarila u regiji. Vidio sam neke ljestvice čitanosti po Srbiji, po Makedoniji, i to čak ozbiljno visoka mjesta na tim ljestvicama.
Da, da, bila sam na par ljestvica u Srbiji, pa sam pri vrhu bila, pa sam ostala dosta dugo. Nakon toga sam padala, pa sam se vraćala, što je bilo začuđujuće. Makedonija, taman potpisujem ugovor za treću knjigu.
Jesu to već izdane knjige?
Kod nas su izdane, ali kod njih oni izdaju na svom jeziku. Moram pohvaliti što se tiče srpskog odnosa prema piscu, i izdavačke kuću na primjer Laguna, to je tolika profesionalnost, da je to zadivljujuće. Na to ovdje u Hrvatskoj nisam nikada naišla. Svaka tri mjeseca se dobije obračun, koliko je prodano primjeraka, koliko je na popustu, koliki je moj dio. I svaka tri mjeseca ide uplata na račun. Transparentno, profesionalno.
Što misliš s čime si ubola tržište susjednih zemalja?
Recimo da su ljudi gladni ljubavi. Ali ne pišem ja samo o ljubavi, moji romani nisu limunade. U mene nije ono da pišem samo o ljubavi, ja pišem o velikim životnim problemima uz koje se prepliće ljubav, a ta ljubav na kraju pobijedi. Da ne pobijedi, to bi bila izdaja teška. Tako da, u mene nije ono 'ja čitam ljubić', u mene baš ima jako teških životnih tema.
Spomenimo i zadnji roman, 'Pitanje časti'. On govori o djevojci koja ostaje trudna u vezi s ambicioznim političarem. Kako bi se izbjegao skandal, obitelj predlaže fiktivni brak. Kako si zadovoljna reakcijama publike na posljednji roman?
Moja je publika, mogu reći, jako zadovoljna. Imam povratne informacije, imam podršku. Ljubići i krimići su jedna od najposuđivanijih žanrova knjiga u knjižnicama. Tako da tko god viče 'a ljubići', treba znati da treba dobro ostati bez otisaka za napisati.
Jesi li imala promociju po Splitu?
Jesam, imala sam ih dosta. Imala sam i u Beogradu, u knjižnici Grada Beograda na sajmu knjiga. Nekako, volim taj dio pisanja, ali ne volim taj dio javnosti i javnih istupa.
Imaš li što dalje u planu, kotrlja li se nešto novo? Uz naravno ove kolumne i kraće crtice, je li nešto ozbiljnije na vidiku?
Možda će brzo izaći trilogija. Moram se uhvatiti malo romana za Gloriju. Malo sam u porculanu previše.
Reci mi, je li bilo podcjenjivanja? U smislu, Kata je konobarica pa ne možemo od nje očekivati da će napraviti neki masterpiece (remek-djelo), neće to doživjeti nekakav uspjeh. Je li bilo takvih stvari?
Ja sam rekla, ja čovjeka cijenim kroz ono što čovjek je. I činjenica je da nikada nisam srela ostvarenoga čovjeka koji je ostvario nešto da na nekoga gleda s podcjenjivanjem. A što se tiče konobarenja i pisanja, ljudi imaju jako krivu predodžbu o konobarima - oni misle da su konobari glupi. Da mi vidimo ove školovane i s fakultetima, ljudi s fakultetima, neka oni zapamte 20 različitih kava, neka ih zapamte. Dođe čovjek i naruči svoju i ženinu kavu, pa ide tri puta dok ne upamti.
U početku karijere otišla sam se dogovoriti s jednim dnevnim novinama, bilo je u pitanju pisanje četiri romana mjesečno. I sve ona meni govori, ali ona očekuje da ću pisati mukte. Rekla sam da nema šanse. Ja to ne bih niti svom pokojnom ćaći napravila. Jer napisati roman, uz djecu i posao, ja moram ukrasti sebi od sna. Milijun puta sam i gladna pisala i svakakva. Ja da pišem mukte? Zašto? Da bi se moje ime vidjelo u novinama? To mene uopće ne zanima. Da mene zanima moje ime, oni su meni predlagali da je knjige vratim na svoje ime Kata Mijić. Rekla sam da nema šanse, kako je krenulo neka ide. Meni ne smeta pseudonim. Nije mi u interesu da viču 'Kata Mijić'. Kakve to veze ima? Meni je u interesu da moje djelo dođe do čitatelja.
Tu smo se mi dogovarali, pregovarali i dođemo do neke cifre, i ona meni kaže 'Eh gospođo, ali Vi ste konobarica'. Ja odgovorim 'Jesam gospođo. Ja svoj posao odradim časno, pošteno, najbolje što mogu, i u čemu je problem? Ako sam konobarica znači li to da sam nepismena, glupa, nesposobna? Što Vam to znači?', A ona je rekla 'Pa znam, ali Vi ste konobarica', a ja sam nastavila 'Pa onda vi nađite magistra, doktora, docenta, neka Vam pišu, a ova konobarica za Vas neće pisati mukte'. Za te dnevne novine sam pisala u prosjeku tri ili četiri romana mjesečno, godinama, i došla sam do brojke od 187.
Ja sam njoj rekla: garantiram kvalitetu, garantiram originalnost, garantiram kompjutersku i gramatičku pismenost. Greške se dogode, što je normalno. Ne vidi se neko slovo ili slovo... Ali ja iza toga stojim, ono što napravim, biti će čitano.
Ja te moram podržati, par puta sam bio u situacijama... Konkretno, jedan kafić u Stobreču je imao meteorološku postaju, nešto čime se ja bavim, pa sam im došao popraviti, i dolazi konobar do mene pa kaže 'Nije ti to, nego ti je to'. Uglavnom, čovjek je programer, informatičar. Upravo ono što govoriš - jednostavno ljudi isključimo te 'fiks' ideje. A da ne govorim, osim mentalne strane, gdje je fizička strana, gdje ja garantiram da te ja ne bih mogao ni blizu pratiti.
Što se tiče izdržljivosti, navikla sam rintati, raditi. Volim raditi, a kada nešto voliš raditi, onda je to jako veliko pogonsko gorivo. I s 55 godina ja se ne bojim nikoga niti od 20, 30, 50, što se tiče i brzine i sposobnosti i svega. A Bogu hvala zdrava sam. Tu stvarno trebaš biti i profesor, i doktor, i psihijatar, i knjiga žalbe, i fizički radnik. Kada si konobar i služba informacija, sve si.
Uz sve to, 20 godina si bila i zaštitni znak Žbirca. Splićani su vrlo emotivno vezani uz Žbirac. Za one koji to eventualno ne znaju, to je onaj kafić koji je desetljećima radio na Bačvicama. Trenutno, op. a., ne radi, ali neke su sada povoljne informacije da će se vratiti. Ali me zanima: čim si 20 godina bila tu, očito si zadovoljna s poslodavcem.
Pa definitivno. niti bi oni trpjeli mene, niti bih ja trpjela njih. Bila sam zadovoljna s oba poslodavca. Što se tiče toga, garantiram da postoji jako mali broj ljudi koji su fer i korektni prema radniku kao prema čovjeku, koji će izaći u susret u svako doba, koji će učiniti sve za radnika. Više od 20 godina je prošlo od 2002. kako sam se zaposlila. Puno to govori o njima, a nama plaće nisu nikada kasnile. Uvijek smo imali dobre plaće. Obučila sam i naučila mnogo kolega, puno ih je prošlo. Posao kao posao je bio dobar, gosti su nam bili savršeni. Bila je to kao velika obitelj. Jedva čekam da se vratim i počnemo raditi u malo drugačijem izdanju, ali nadam se da ćemo brzo.
Fali ta kava na Bačvicama mnogima.
Fali i meni. Dobro, ja sam se sada opredijelila ne neku drugu ludost, ali fali.
Slobodno Kate reci ime ugostiteljskog objekta u kojemu si radila ovo ljeto, ili ćemo to preskočiti. Napominjem jer sam se i sam uvjerio koliko je to kvalitetan čovjek i kvalitetno mjesto.
Ovo ljeto sam pomagala u 'Carevim dvorima' u gornjoj Podstrani. To mi je bilo izuzetno lijepo iskustvo, drugačiji način pristupa. Inače ne volim restorane za red. Žbirac je skroz druga vrsta. Isti posao, a nije isti posao. To mi je bilo izuzetno dobro iskustvo, drugačije. Ekipa je bila savršena. Posla je bilo, ali ne toliko. Oko 13 sati bi se nakupili, došli bi svi, što bi mi rekli u Žbirca 'Kao da je stao bus 37 i iskrcali se ljudi'. Cijene je za divno čudo imao od prošle godine. Tu ništa nije mijenjao. Pazilo se na kvalitetu. Na primjer, salata je ulazila u cijenu. Atmosfera je bila ugodna, mjesto je bilo famozno, ekipa je bila super.
Za goste koji dođu, pogled od milijun eura.
Ljudi su govorili da su obišli cijeli svijet, sva mjesta, ali Carevi dvori imaju najljepši pogled na svijetu. I definitivno je tako.
Je li bilo slučajeva da ti je u Žbircu došao netko i rekao 'Želim upoznati Katu Mijić'?
Bilo je strašno puno slučajeva i ljudi. Mi smo tamo imali knjižnicu, ali nije bila niti jedna moja knjiga. Jer ja tu radim. Nije sukob interesa, ali ljudi su mene milijun puta doveli do suza, rasplakali me, preko poruka, a milijun puta su došli slikati se, govorili mi da sam njihov uzor... a ja bih se čudila govore li to meni? Jako, jako ugodna iskustva, i kada tako nešto doživiš, nekako drugačije percipiraš i život. Vidiš koliko se cijeni tvoj rad i trud. To mi je bila duševna hrana, puno važnija od imena i prezimena i bilo čega. Jednostavno da ostaviš trag. Još sam bila u turističkoj karti Grada Splita, pa je bio i diplomski rad na temu moga pisanja. Bilo je svašta nešto. Na to sve gledam kao da je to netko druga. Ali drago mi je, ali ne dopire to do mene da bi bilo što promijenilo.
Još vezano uz Žbirca jedno pitanje. Jedna od tvojih kolumni na portalu bila je škrtost. U biti, škrtost tu i tamo spomeneš, znam da si alergična na tu osobinu, ali kada smo kod škrtosti, koliku napojnicu ostavljaju domaći gosti, a koliku strani? Može li se to uspoređivati?
Bolju manču ostavljaju naši gosti. Puno puta dođe čovjeku baš teško kada znaš da čovjek, recimo, od 80 godina sa ženom dolazi tu na kavu. I onda će on, plati kavu recimo 18 kuna, da će on ostaviti 10 kuna. Pa znaš li ti kolikih je to 10 kuna. Nije to tvar 10 kuna, ili dva eura ili eura, nego je stvar te geste. Naš čovjek uvijek ostavi, manje-više uvijek. Nisam alergična na škrtost zbog manče. Ti imaš izbora hoćeš li ili nećeš ostaviti. Jesi li zadovoljan uslugom ili nisi. Gdje god dođe zna se, poštaru za kavu, u pošti, za kavu. Gdje god dođem, zna se da ću ja dati za kavu. Ljudi te drugačije gledaju. Ne zato što ja imam previše pa ja dajem, nego čisto želim ljudima dati do znanja da cijenim to što rade. Kada se meni u dućanu, žena koja se nikada u životu ne osmjehuje, kada mene vidi osmijeh joj je od uha do uha, a zašto, zbog kave. Ali nije stvar kave, nego je stvar geste, da cijeniš to što ona radi, pristup i sve. Paziš na te ljude.
A škrtost, uz laganje i manipulaciju, škrtost je ajme. Razvila sam toliku alergiju na to, na na to jednostavno skačem.
Kažeš stranci su malo škrtiji?
Kako tko. Vidi jednu stvar: sada je vrijeme da se plaća ili satom, ili mobitelom, ili karticom. Ali ima njih koji će dati i koji neće. Iako naši gosti daju češće.
To je pitanje psihologije. Sada smo uveli euro zadnjih godinu dana, pa si prije ostavljao dvije, pet ili 10 kuna, pa bi se osjetio važan. Sada kada daš euro, osjećaš se loše. Ima li toga da je i to utjecalo na količinu manče?
Ako je utjecalo na količinu manče, utjecala je ova skupoća. Prije ako si imao 100 eura, imao si 700 kuna, mogao si nešto kupiti. Sada ti odeš u dućan, što je 100 eura - ništa.
Zapravo su najviše poskupile živežne namjernice i najsiromašniji su još siromašniji.
Tako je. U ovakvim situacijama oni siromašni padaju dolje, postaju još siromašniji. On ne može uzeti sebi neki lijepi komad mesa. Baš sam slušala na televiziji (meni uvijek gori televizija), cijena svinjetine će sada skočiti u nebo.
Jesi sigurna da nije možda medijska manipulacija? Prvo kuhanje, najave, naslovi, pa onda ovo
Ja sam sigurna da je, ali sve je manje-više medijska manipulacija. Od korone od svega. Kako su ljudi bili sluđeni koronom, ucjene, moraš se cijepiti. Ne možeš svugdje ići... ali grozno je vrijeme i odražava se na ljude. Ljudi su nezadovoljni, velike su im oči i žele imati sve odmah, BMW-e. A s druge strane, žena govori 'Šparat ću mjesecima da bih za Božić imala lijep, pristojan ručak'. Tu treba vidjeti.
Kate, rođena si u Zagori, živiš u Kaštelima, odeš li gore u Zelovo?
Odem na groblje. Gore nema nikoga. Koliko god sam prije voljela selo... kako bi moj pokojni brat rekao, kada god vidim onaj kamen na vrh Držice, meni je srce k'o planina. Sada odem na groblje i uopće ne svratim u kuće jer dom nije kuća. Dom su ljudi, dom je ljubav, dom je kada te netko može dočekati, zagrliti, poljubiti, a ja to gore nemam. Tako da odem na groblje i samo se vratim.
Jesi li baka-servis?
Pa i ne baš. Meni kćer ne radi, zet mi je išao raditi vani. Baka servis sam po potrebi. To je već dvoje velike djece, Naomi drugi razred, Fredi prvi. Svaka čast mojoj kćeri, stvarno ih odgaja perfektno. Djeca su jako dobra, pristojna, i što je najvažnije uče i dijeliti. Imaju empatiju prema ljudima i prema životinjama. Imaju poštenje - neće možda proći dobro u životu, ali ponosna sam na način na koji ih odgaja.
To je pohvalno.
Je, ona stvarno ulaže.
Kate, da te pitam 'u glavu', je li te itko ikada nazvao 'Vlajnom', je li te to pogodilo i što misliš o tome?
Nazvali su me milijun puta. Zašto bi me to pogodilo? Ja sam ono što jesam. Ne kažem da sam bolja ili gora od ovih ljudi. Meni su moji roditelji dali temelje, kao i tebi i svima.
Mogu ti kazati Kate, nisu svima. Većini da, ali nisu svima.
Dobro, netko napravi nekakve, netko nikakve.
Netko odbaci djecu čak.
Ma znam, znam. Ali govorim konkretno o mom slučaju. Sada je sve na meni. Ja sam od doma otišla s 14 godina u prvi srednje. Na meni je hoću li ja na tim temeljima napraviti palaču ili straćaru. Ja sam ponosna na ono tko sam, čija sam, kako sam odgojena i odakle sam. Ne želim biti nitko drugi, nego ono što jesam. Zašto bi to meni smetalo. Jesam 'Vlajina'? Jesam.
Sada ću ti reći gdje mi je pitanje bilo usmjereno: postoje li predrasude Splićana oko Vlaja?
'Pusti zeca, ubij Vlaja'. Pa neka Splićani imaju predrasude.
Ne kažem svi Splićani...
Ne, ne, ali reci ti meni koliko tu Splićana ima da nisu pomiješani s Vlajima?
Jako malo. Što bi Split bio bez Vlaške? Ništa.
Ništa.
Stipe Božić nam je govorio često, kada je on došao studirati, ili čak išao u srednju školu iz Vrgorca, odnosno kada je došao iz Zavojana u Split, da su mu ljudi u školi govorili 'Evo Vlaja', i da mu je to bilo jedno stresno razdoblje za mladoga čovjeka. U to vrijeme je to bilo izraženije nego danas. Danas je Split zbilja otišao u nekim stvarima i daleko. Ali u to vrijeme to je bilo jednom mladom čovjeku trauma. Naravno, on je sa svojim stavom i krugom ljudi razbio tu priču. Zato sam te pitao.
Pa ja nisam imala traume. Meni je pokojna svekrva Vlajina, uvijek mi je govorila 'Vlajina'. Jesam Vlajina i nije mi to stresno. Može ona misliti o meni što god hoće, ali svi postupci određene osobe govore o toj osobi. Zašto bih ja imala da je Vlaj? Taj Vlaj nije bio na ulici. Ova djeca su ovdje vrijeme provodila na ulici, a ja sam vrijeme provodila radeći. Gonila sam krave, ovce, kopali smo, orali, sijali žito, skupljali sijeno, uzgajali, brali kukuruz, družili se. Mi smo bili jedna velika obitelj, navikli skroz na drugačiji način života. Pogledaj ti Vlaja, kako Vlaji zagrizu pa znaju uspjeti.
Kada si spominjala one temelje koje ti roditelji daju, onda ćeš ih uzeti ili ostaviti, na svojim statusima si znala malo i prozvati tu žensku golotinju kao sredstvo postizanja cilja ili želje...
Ne vidim potrebu. Mislim žalosno je to sve. Evo na primjer neka neki renomirani slikar stavi sliku, ili neka neka izbaci sise, tko će dobiti koliko lajkova? Napisala sam naslov 'Ako se nemaš s čim pohvaliti, onda...', nešto u tom smislu. Svatko da što ima. Ne vidim razloga za tu golotinju. Gledaš curice od 15, 16 godina... mislim da lijepu osobu, lijepo tijelo, lijepo lice, ne trebaš sve dati na izvol'te. Puno je ljepše kada je nešto pokriveno. Vidi se i tada sve, ne nosi nitko krinoline. To je takav đir, zato i idemo tom nekom stranputicom.
Prije zadnjeg bloka pitanja koje će se ticati tvoje velike strasti, moram te samo pitati, puno je sada aktualno pričati o turizmu. Split je doživio jedan turistički boom, osobito zadnjih 10 godina, iz tranzitne sredine postao je destinacija, i to se lagano odražava i na život ovoga grada u smislu svakodnevnice. Ljeti ljudi u Splitu mahom postaju nervozni zbog toga što im je infrastruktura pred pucanjem, ceste pune, mladi se zabavljaju pa su Split prepoznali kao neku party destinaciju gdje treba samo doći opiti se i ne znaju ni gdje su došli, samo da se zabaviti. To su neke negativne stvari, kakva su tvoja iskustva?
Ja ću ti reći jednu stvar - svi govore svašta za strance, ali, jako su pristojni. Može biti pijan, da on ne zna tko je ni u kojoj je državi, ali će 10 puta dok mu se da piće reći 'Thank you'. Jako, jako pristojni ljudi, i mladi i stari. Onda to vršenje nužde po gradu, koliko ima javnih wc-a po gradu? Gdje su? Osigurajte ljudima wc. Nemoj otvoriti fast food, otvori wc. To je mladost, ni su se došli ovdje provesti. Iako ima stvarno groznih prizora, ali osiigurajte nešto. Nema sadržaja, nema ničega.
Na kraju krajeva, Grad je to na neki način odabrao, takvu vrstu turizma.
Mislim da je to sve splet okolnosti, da je to krenulo od Entera, totalno se promijenila klijentela. Prije smo imali obitelji i ozbiljnije ljude a sada sve dolaze jedva punoljetni. To su mladi, neiživljeni ljudi, daleko od svega, nema kontrole, nema ničega. A vidiš i po Bačvicama, po noći 'pari' da su ležaljke, spavaju k'o srdele.
Kate, osim što si spisateljica, osim što si popularna i omiljena konobarica, ti si i kolekcionarka. Čega, i odakle to?
Takve stvari ne biraš nego one odaberu tebe. Krenula sam od figurica, pa je bilo perioda kada sam odgajala djecu, kada je samo muž radio pa nisam mogla. Kada su ta djeca odrasla, kada sam ja sebe stambeno osigurala (malo je, ali je moje),... ali gdje god sam došla i kada god sam imala prilike, ja sam kupovala te stare stvari. Nekako, uvijek bi mi bilo žao, 'Bože moj, gdje će to otići, hoće li to netko baciti?', pitala sam se, tako da sam ja nakrcala garažu, Bože sačuvaj.
I onda sam s vremenom to sve klasificirala. Meni nije problem dati masu para. Ja prodajem porculan i prodati ću 100 komada, 200 komada, da bih ja uzela jedan.
Kakvi motivi su ti dragi, jesu li to ukrasni predmeti, posuđe, o čemu se radi?
Manje-više to je porculan, majsen. Inače taj porculan zovu 'bijelo zlato'. To je jedan od najboljih porculana na svijetu. Figurice su mi strast isto tako. Baš sam nedavno uzela 20-30 komada, kraj 19., početak 20. stoljeća. Bolje bi bilo da sam uzela auto.
Je li još uvijek isto auto, znam da je prije par godina bio 20 godina star.
Sada je više od 20. Dobro, imam auto, uzela sam auto jer mi se prošlo ljeto stalno kvarilo. Uzela sam autić, gradski. Sada mi ga kćer vozi, ali će ga vratiti, kada njen dođe. Uzela sam novo auto i došlo mi je prije Božića, i sada ja govorim, ajde Ivane, kopaj kod nas, kanalizacija, voda, pa godinu dana ne možeš prići zgradi. I govorila sam neka ostane u salonu dok prođe Nova godina i petarde. I tako prođe Nova godina, podigla sam ga 14. siječnja. Kaže meni kćer, jesam li pri sebi? Kampirala bih da je neki dobar komad porculana, a za auto me nije briga. Sada imam auto koje je sigurno, a meni auto služi za doći od točke A do točke B. Napravila sam od Solina do Sirobuje đir i onda je mjesec i pol dana ležao, onda sam otišla u Šibenik...
To nije dobro da leži toliko radi motora..
Dala sam ja bivšemu ključ da ga s vremena na vrijeme provoza radi baterije.
Koja je najvrjednija porculanska figurica koju imaš?
U prosjeku, svaka košta par stotina eura. Dresden, stari Beč, Maisen... Kada te to uzme... Ja sam rekla, sreća pa se ne drgiram, prvom bih se dozom predozirala. Na taj porculan ja ne gledam kao na predmete, to je umjetnost. To je manje-više sve rađeno rukom, ocrtano rukom, te figurice su tako fine, tako nježne, pune detalja, ja nemam nikakvu potrebu otići u dućan i kupiti nešto. Svaki pogled na to mene čini sretnom i oduševljava me. A što znaš, vidiš i sam kakav je danas životni tempo - sad jesi, sada te nema. Ovo malo života što mi je ostalo trudit ću se biti sretna.
Je li se nalaziš s ljudima koji skupljaju iste stvari kao i ti pa imate nekakve razmjene? Je li ti se netko može javiti tko će sada vidjeti da si kolekcionar a ima nešto zanimljivo?
Nazovu, i ja kupim, a i kolege znaju što skupljam. Od neke plaće to sebi ne možeš priuštiti. Ja sam u društvu kolekcionara, prodajem da bih kupila nešto što me zanima. Što se predmeta tiče, mogu slobodno otvoriti muzej, samo mi treba prostor. Ali to je ta ljubav.
Evo ja imam na kraju jednu sitnicu za tebe. Ne znam jesam li pogodio što te zanima, ali u svakom slučaju, sada ćemo pokazati. Dva komada porculana...
Klimt...
Zapravo nije čak niti ono što sam u početku želio, jer je nestalo, pa sa uzeo ovo.
To ćeš ti na muški način. Ja sam navikla biti pažljiva.
Bilo bi dobro imati njegovu sliku - evo ga, Gustav Klimt.
Mogu ti reći da ja nikada u životu nisam primjećivao porculan, ali smatram da je ovo jako lijepi rođendanski poklon.
Ti si meni već i poklonio šalicu. Taman meni za kavu ujutro, hvala. Meni kćer recimo ne voli porculan, ali nije stvar porculana, to je jednostavno ljubav. Da ja to nekome idem opisati, ja to ne mogu opisati koje je to ushićenje. Ti predmeti zrače, ti predmeti imaju svoju prošlost, svoju vrijednost, opstali su 100 i nešto godina.
Kate, ukratko, ti predmeti su upili emociju koju toliko cijeniš i voliš.
Ja nemam stvarno mjere u ničemu, kada nešto radim, radim sa srcem, dušom, i ne žalim niti sebe niti pare, jer ne bih se uopće zezala s ovoliko posla, još s porculanom, da to nije ljubav.
Na kraju smo podcasta, hvala ti na gostovanju.
Hvala tebi.
Ali ću isto tako kazati, slobodno se obrati, možda mladim ljudima, koji osjećaju da bi mogli nešto napisati, ali kažu, 'ma tko sam ja da se počnem baviti s tim', što je taj trenutak koji je u tebi bio klik da to počneš raditi?
Klik mi je bio što sam luđački čitala. Ispod, tu, tamo, krevet, kušin, stol, stolica, sve je bilo puno knjiga i romana, svega i svačega, mati je pokojna vikala za mnom... Meni je bio životni san da ja pišem. I eto, zaroniš u emocije bez da ulažeš išta svoje. Proživljavaš tuđe emocije, tuđe svjetove, tuđe sve. To mi je uvijek bila želja. Uvijek sam maštala 'kako bi bilo lijepo da sam spisateljica', i zamisli, imam talenta i doživim to. Pišite, pišite. Ja kada vidim tko piše... nitko nikada ne zna kolike su njegove mogućnosti, što može, na što je sposoban, što se krije u njemu. Jer, cijeli život istražujemo sami sebe, pomičemo svoje granice, zato samo pišite, jer što više pišete bit ćete sve bolji i bolji.
Hvala Kate.
Molim Rade.
Dragi gledatelji, bila je to Kata Mijić, naša kolumnistica koju možete nastaviti pratiti i na samom portalu.
Do gledanja!
