Protekli vikend svjedočili smo najjačoj buri ikad zabilježenoj na ovim prostorima. Savjeti svih metereologa bili su da ne napuštamo svoje domove.
Na to su se oglušili pripadnici Planinarskog društva Gojzerice, koji su odlučili iskoristiti ekstremne uvjete i pobijediti samog sebe te osvojiti Vran planinu, čiji je vrh na 2074 m/nv.
Zbog toga smo odlučili popričati s Marijom Paro, predsjednicom Gojzerice, koja je s nama podijelila dojmove nakon uspona.
Prošli tjedan ste po ekstremnim uvjetima osvojili Vran Planinu. Opišite nam to iskustvo.
- Uistinu je to bilo jedinstveno iskustvo zbog toga što su tu bili planinari koji su se po prvi put susreli s derezama.
Ovim putem zahvaljujem vodičima koji su održali jedan mali tečaj dan prije, u kojem su objasnili kako koristiti dereze i cepin te kako se ponašati u planini.
Naš Karlo i Ivica Lolić su dali sve od sebe tako da smo se odlučili uspeti na vrh.
Popelo se ukupno 11 planinara, bila je jaka orkanska bura i sibirska hladnoća. Jednostavno se rukavica nije mogla skinuti, ali mi smo se usudili napraviti koju. Uspon je trajao sveukupno četiri sata, čime smo iznenadili same sebe.
Koliko često idete na izlete?
- Svaku nedjelju imamo neki izlet, a često i dva čime želimo popularizirati planinarenje i približiti ga mladim ljudima.
Na tragu toga je novopokrenuta planinarska škola. O čemu se tu radi?
- Da. U utorak su naši školarci imali prva dva predavanja. U nedjelju imamo prvi izlet s polaznicima škole. Idemo na Mosor, od Dubrave do skloništa pa na Dom. Prva lekcija će im biti savladavanje razlike između skloništa i Doma, a isto tako da ne bude preteško za prvi put.
Imamo 43 polaznika, bez iskustva. Najmlađi ima 20, a najstariji polaznik 60 godina. Nakon dva mjeseca će zajedno disati jer im je zajednička ljubav prema planini i planinarenju.
Što nam možete izdvojiti za 2019. godinu? Koji su ciljevi društva?
- Prije svega, veselimo se centralnom izletu. Idemo u Sloveniju, na Triglav, Bled i Stol. U Sloveniji ćemo biti tjedan dana.
Ono što je glavni cilj društva, je dobivanje vlastitog prostora, da se možemo s njim identificirati. Trenutno smo u prostoru Gradskog kotara, ne možemo lijepiti svoje slike i uvijek se osjećamo kao gosti što i jesmo.
Radimo nešto jako dobro za naš grad jer su sveto mahom volonteri koji potiču na zdrav život i bilo bi dobro da grad obrati pozornost na ovakve stvari, a ne tražimo puno, zaključija je Marija.