Gost drugog Dalmacija Danas Podcasta, urednika portala Rade Popadića, bio je 28-godišnji Splićanin Luka Kanaet. Luka je oduševio sve kada se 2021. priključio poznatoj humanitarnoj akciji "Bradata aukcija" i kada je za nju prikupio uvjerljivo najviše sredstava, 36 tisuća kuna. Mnogi nogometaši prepoznali su njegov rad u sklopu projekta "Sličice pričaju", a upravo se tako zove kolumna na Dalmaciji Danas.
U novom Podcastu Luka je otvoreno progovorio o anksioznosti i napadajima panike s kojima se borio, o tome što mu znači vjera u životu, o tome kako je zamalo postao svećenik i koji je to trenutak bio kada je shvatio da više ne želi ulaziti u kladionice te o brojnim drugim temama.
U nastavku donosimo transkript razgovora u podcastu.
RP: Dobra večer, dragi gledatelji. Mi smo u drugoj epizodi DalmacijaDanas podcasta. U prvoj smo se družili sa legendarnim splitskim domarom, Špirom Gruicom, a vjerovali ili ne naš večerašnji gost ima jednu vrlo konkretnu poveznicu sa Špirom, a to je da je po majci iz Gornjeg Sitnog. Znači, dva Sitnjanina. Mislim da mu se majka prezivala djevojački Gruica. A konkretno s nama je Luka Kanaet. Luka, dobrodošao.
LK: Dobra večer.
RP: 28 godina, poznatiji kao Mali Luka ilitiga Sličice pričaju. Šta je to Sličice pričaju?
LK: Sličice pričaju je jedna velika obitelj, tako ću najprije kazati. To je skupina prijatelja koja je počela djelovati najprije u području Splita, kako bi ja rekao točno ovdje ispred kuće. I onda smo, eto, Bog nas je odveo doslovno po cijeloj Hrvatskoj. Mi smo danas humanitarna udruga koja zapravo ima alibi najviše kroz pisanje priča o nogometašima koji su igrali, koji igraju nogomet. Točnije, na njihovu sličicu iz igračkih dana. Tu je potpis, i onda se piše njihova životna, nogometna priča.
Ali zapravo naš glavni cilj koji nas vodi je pomaganje potrebitima.
RP: To pomaganje potrebitima je bila tvoja prva karakterna crta koju sam primijetio kada smo se upoznali – ako se ne varam u rano ljeto ili negdje u proljeće prošle godine, i pričao si mi o tome što radiš. Na kraju krajeva, imamo i zajedničkog poznanika, prijatelja Tea. Mene je toliko dojmio razgovor s tobom da smo zbilja napravili sve da prvo postaneš kolumnist DalmacijeDanas – i evo, od tada uspješno pišeš, ljudi to mogu čitati ne samo na portalu nego još na nekoliko lokacija na Instagramu. Kasnije ćeš o tome više reći, ali zapravo ono što je mene najviše oduševilo kod tebe, moram otvoreno kazati, je ta tvoja skromnost, jednostavnost, jedna zanimljiva zrelost mladog čovjeka.
LK: Pa hvala, hvala na tome. Ne znam, eto, najprije bih htio reći hvala Teu na tome što je bio toliko uporan i vjerovao u mene. Samim tim uz Tea bilo je tu još par prijatelja koji su zapravo dali ideju tome svemu, kako ćemo, što ćemo dalje naprijed i eto to se jednostavno iz jedne kave, klasične splitske, rodilo u nešto što danas traje skoro dvije i pol godine.
Jednostavno sve veći je gušt raditi, pisati, otkrivati nove persone, nove ljude i jednostavno tome se prepustiš. Sam Bog vodi i sve veći je gušt kad ljudi znaju šta činite, kad ljudi znaju šta činimo i meni to ispunjava srce i mogu više. Mogu kazati da sam radostan, to je taj naš potpis gdje sam ja najviše bio inspiriran ljudima koji su meni obilježili djetinjstvo.
A najviše me inspirirao Vedran Očašić sa njegovom kultnom odjavom „Svima vama koji ste bolesni želim da što prije ozdravite, a posebno maloj djeci“ koju sam ja eto dobio odobrenje za koristiti. Hvala dragom barba Vedranu na tome. To je jednostavno naš slogan kojim se mi vodimo i to stvarno mislimo. I eto kroz nogometne priče možemo radit ono što volimo.
RP: Mi ćemo naravno doći do glavnog dijela zbog kojeg si moj gost, a to je humanitarni rad, Sličice pričaju, sudjelovanje na Bradatoj aukciji gdje je sudjelovao niz poznatih imena i onda dođe anonimni Luka i zapravo ih otpuše sa stvarima koje je doprinio. Samo je humanitarna akcija. Dođimo do toga, Luka, udruga se zove Sličice pričaju, pa eto kao što ti piše na majici. Odakle to?
LK: Pa evo, Sličice pričaju kao što sam maloprije rekao, nastale su na jednoj kavi zapravo nas tu par prijatelja.
RP: Ali pitam te da si kao dijete počeo skupljati sličice nogometaša.
LK: Otac je cijeli život u balunu, Hajduk. Pokojni dida Mate isto je imao pretplatu, tada i na Placu i poslije na Poljudu, stric isto. Cijela obitelj.
Uz strica se rodila neka ljubav prema dresovima, pošto je on imao na lopate. Plus s druge strane petero ujaca. Najviše sam se vezao za najmlađe, dva blizanca Marina i Josipa. Oni su ono u sportu oko baluna uvijek bili i jednostavno dok bi pričali ja bih upijao. I eto, samim tim, kako je to sve dalje krenulo, znaš li ovo, znaš li ono, samim tim je počela sve više rast ljubav prema tome.
Tu je naš Hajduk, naša najveća tiha patnja, naša najveća bol, najveća radost. Samim tim, odlazak na utakmice i davanje sve tome klubu. Koliko je god velika radost nekad zna bit i bol. Od same mladosti, već sa nekih pet godina – sjećam se i svog prvog dresa, što je najjače, kojeg sam imao: Gabriel Batistuta, Fiorentina, ovjde Nintendo reklama. Uz familiju se rodila ta velika ljubav prema sličicama.
RP: Kad si dobio prvi potpis, je li se možeš sjetit?
LK: Na sličicu? Moj se susjed potpisao, ima tu nekih par godina, biće dvije i pol-tri godine. To je Srđan Zujo Mladinić, on je bivši igrač Hajduka, Croatia Zagreb… On je bio tu usput, susjed, imao je tu svoju sličicu službenu. Uz njega, isto susjed njegov kum Kike Butorović koji je isto bivši igrač Hajduka, Porta. Oba reprezentativci Hrvatske. Isto tu njihov kum Neno Pralija. Nogometni romantizam je krenuo od njih, od te stare garde, a današnjica je to već sad posebna i druga priča, sva ta poznanstva koja smo stekli.
RP: Nisi stao na hajdukovica. Hrvatski nogometaši, međunarodni nogometaši
LK: Definitivno sve. Gdje mi se de facto prijatelj potpisuje na sličicu do toga da ja sad kući imam sličicu s potpisom Marca van Bastena, da imam potpis Blaža Sliškovića. .
RP: Na koji ste način dolazili do potpisa? Ili se ne smije otkrivati?
LK: Otkrit ću metodu jednu, druge neću. Eto, Bogu hvala imam puno prijatelja koji su u nogometu, kojima je to zapravo posao. Onda sva njihova poznanstva koja su stekli tokom karijere i koja stječu, naravno da će reći: 'Slušaj, imam prijatelja, radi humanitarno, daj adresu' i ostalo je sve povijest.
RP: Povijesna je i jedna Bradata aukcija. Tvoja udruga se priključila toj velikoj akciji u organizaciji županijske lige borbe protiv raka. Koncepcija je da se licitira sa bradama i onda koliko se skupi sve ide za potrebe udruge. Onda se Luka – Sličice pričaju – pojavio 2021. godine na 5. Bradatu aukciju. I koliko sam shvatio, te godine se dogodio jedan kvantni skok u prikupljenim sredstvima za humanitarne svrhe. Taj kvantni skok nastao je zahvaljujući tvom angažmanu, i ono što me oduševilo tijekom našeg prvog razgovora je da se ti nisi hvalio tim stvarima. Dakle, to je gotovo bilo na razini anonimnosti. Što se zapravo dogodilo?
LK: To je stvarno fenomenalna stvar. Kroz život sam izgubio drage ljude od te bolesti i u tom periodu 2021. godine neke strašne stvari su se događale i meni u životu. Najvažnije kod aukcije je da ide baš onima kojima je potreba. To je danas rijetka stvar. Svakako, veliki aplauz treba ići dvojcu koji je to sve pokrenuo, Marku Sučiću i Barba Šunji. Oni su krenuli s Bradatom aukcijom za splitsku onkologiju i to je stvarno dobra stvar koja raste svaku godinu i sve više ljudi se uključuje svake godine i svake godine je bolja i bolja priča ljudi, jer je to baš od ljudi za ljude. Eto, mi smo se potrefili u toj jednoj fenomenalnoj priči gdje su svi ostali bili šokirani. Ja sam se tu našao sasvim slučajno, jer moj prijatelj Frane Karlo Pavlović svake godine od početka je tu za Bradatu. Ja sam ga pitao par stvari vezano za to i on mi je sve objasnio. Ja sam tad bio kontaktirao nekoga i spojili su me sa Barba Šunjom i ja sam rekao da bih htio pomoći na taj način, da bih dao par dresova prodati na aukciju i neki dio plaće. Kako sam radio kao konobar ja i kolege bi stavili sa strane manću i donirali. Tu je Bog imao prste i iz te neke skromnosti od dva dresa došlo je do apsolutnog pozitivnog kaosa.
RP: Međutim nije samo manća nego tu su bili prodaja tvojih vrlo dragih i teško skupljenih dresova i zarada je te godine 2021. bila skočila na nekih 30.000-
LK: 36.000. Mi smo postavili apsolutni rekord. Skinuli smo rekord Barba Gada kojeg ovim putem pozdravljam. Sve to je počelo, ja ću kazati, smiješno. Ja sam bio na svom nekom životnom raskrižju, hoću li postat svećenik ili ovo što sam danas. Danas sam ovo što jesam.
RP: Bio bi vrlo zanimljiv svećenik.
LK: Mislim da bih. Ali eto, nikad se ne zna. Bog ima plan za sve, i što se kaže nikad nije kasno. Iako nisam osjetio ono što drugi osjete. Opet, i ove stvari koje radimo svi skupa isto je udio tome svemu. Stvar je iduća, eto ja sam imao dva dresa koja sam lako potpisao – Stipe Pletikosa i Nikola Vlašić, koje isto ovim putem pozdravljam, njima sam isto zahvalan. Tada je u moj kvart u našu župu Mertojak došao novi kapelan don Mirko Šakić. Baza kod don Mirka je što je godinu unazad moja dobra prijateljica Ana Bego meni rekla: 'Moraš upoznat jednog mog prijatelja koji je svećenik, svidjet će ti se i njegova priča je isto fenomenalna' jer ja volim s njima pričat, baš sa svećenicima. I ja sam rekao dobro, naći ćemo se ali eto nikad s enismo našli.
Tad je došao don Mirko u župu i nastala je jako dobra priča. Ja sam išao kod njega na razgovor, neke stvari koje su me mučile i tištile da vidim njegovo razmišljanje. Tad me tištila i ta Bradata, da napravim neki veći korak, jer razlog koji je mene najviše tad bio i gušio je bila anksioznost i napadaji panike koji su mi se javili sa 17 godina.
Kada sam don Mirku pričao što želim napraviti, ja nisam znao jednu zanimljivu činjenicu vezanu za njega, a to je da prije nego što je postao svećenik je bio i nogometaš. Bio je nogometni vratar tako da je ostao u dobrom poznanstvu s ovima koji danas igraju. On je meni rekao da ako mi što treba da je tu i odmah je počeo efikasno djelovati i sad ide tu baš finalna priča, najsmješnija priča.
Hrvatska je igrala u Splitu za odlazak u Katar. Ja sam kući imao dres Luke Modrića iz Tottenhama. Oni su odsjedali u poznatom hotelu, i meni je bilo 'Ala, da je doći do Modrića da potpiše dres, ako on potpiše dres na aukciju to će izgorit'. I govori don Mirko: 'Daj dres'. Ja govorim gdje ćeš, ne možeš uć, to je ono tri prstena policije, znači dragi Bog ne može. 'Daj dres' govori. Ja dam dres i on kaže: 'To ja popodne rješavam'.
Ali baza je bila da je uzeo dres, otišao u hotel. Dočekao ga je njegov prijatelj kojeg ja nisam znao da mu je prijatelj, Ivo Grgić koji je tada branio tu utakmicu. Dao je Ivi dres, objasnio o čemu se radi i Ivo je to uzeo i rekao 'Da može, odmah' i Modrić se potpisao. Mi smo taj dres oglasili i taj dres je eksplodirao i on je drugi koji je najviše novaca doprinio, prvi je bio dres Roberta Prosinečkog iz Barcelone. Ali još poslije, kasnije, još smješnija stvar vezana za Modrića i potpis je što je Netflix radio serijal Kapetani i ima scena gdje Ivo daje dres i sličicu Modriću da potpiše i baš potpisuje moj dres i moju sličicu ito smo ovjekovječili na taj način.
Samim time dolazi ta Bradata i to sve, mediji se javljaju leva-leva što se kaže, svi živi te zovu. Ja to jednostavno nikad nisam želio, što ću ja sad izlazit u javnost? Baza je bila kao što ste rekli, trebaš se slikati, objavit bradu i procijenit koliko će koštat. Ja to nisam napravio, već sam stavio sliku Aljoše Vojnovića – on je isto bivši nogometaš – njemu je brada do tu, još je bio bijesan na slici, i stavio sam brada koliko se skupi, skupi. I tu je krenuo taj val dobrote s dresovima, ljudi su prepoznali i počele su donacije. Sve je došlo do jedne velike javne televizije koja me isto došla „tražit“ i snimili su prilog. Kad su snimili prilog – tko je sad taj anonimac, ovo-ono?
RP: Tko je postavljao pitanje? Drugi natjecatelji možda? Sudionici.
LK: Bilo je i toga. Zapravo nitko nije znao tko sam ja tada.
RP: Mali iz kvarta.
LK: Mali iz kvarta. Ja sam tada govorio „ja“, a danas govorim „mi“, mada meni moji prijatelji uvijek govore 'Ne, to je tvoje'. Ja to inače stvarno ne smatram, jer da nije bilo njih ne bi postigli ovo što smo postigli. Tako da, mali iz kvarta je došao i izdominirao tu Bradatu.
Tada je bila i korona, ja sam sve te medije špedia. I dobio sam poziv na radio, Radio Sunce, oni su partneri. Morao sam to odraditi, baš onkologiju i poziv na radio. Dolje kad sam došao, ja i Barba Šunje i Barba Marko smo došli i sjećam se kad smo se popeli na radio ja sam došao samo 'Pardon, gdje vam je banj da operem ruke' i točno se sjećam kad sam izašao van bili su neki ljudi, sestara, urednici, i svi pljesak. Ja sam se prepao, ne znam što ću, počeo i ja pljeskat. I kad sam skužio da plješći meni rekao sam im da prestanu. To sam samo ja, to sam ja. Meni je isto poslije išlo na živce kad kažu: 'Bravo, a šta si napravio' – šta bravo? To sam ja, takav sam cijeli život. Tko me zna, zna da sam to ja.
Kad je na radiju bilo cijelo predstavljanje bilo je doslovno pet ljudi i tu sam doživio nešto prelijepo i live u eteru sam počeo plakati. Samim tim dolazak, finalni crescendo, dolazak na Bradatu kad su rekli da je rekord oboren da je Anonimac tu, mene spoji napad panike u Plana B. Još uz to što od svih tih mojih prijatelja se moralo potrefit da nitko nije mogao biti tu osim Frane Karla kojeg su brijali, a ja na kraju. Tada se brijao i don Toni Šinković koji mi je od prijatelja brat i kojeg pozdravljam. Ja izletim van i kažem, don Tonči daj, dođi sekunda. Kaže 'Što je, Luka, gdje je panika?' I kažem mu daj blagoslovi me brzinski. I on kaže: 'Čekaj, ti si Anonimac?'
Meni je to bilo doslovno kao u Rockyju, prije nego se išao boriti protiv Apolla došao je svećeniku ispod prozora i rekao 'Daj oče, blagoslovi me, imam meč'. Tako i meni. Kad sma došao tamo, kad su me prozvali svi uz pljesak, pojavio sam se i mahnuo. Ostali su šokirani. I onda je Barba Šunje imao govor, i tu su mi suze krenule, pogotovo kada je rekao 'Imam familiju, imam ženu i djecu a ovih mjesec dana sam imao i Luku' i kada je bio taj finalni zadnji dres na aukcijama preko ikona. Ja sam mu rekao moja priča je gotova. Oni su ostali svi frapirani. Samim tim kad sam sjeo u stolicu zapravo sam osjećao neopisiv mir. Stvarno nešto predivno.
RP: Uspio si svladati taj napadaj.
LK: To je letjelo. Sjećam se kada su mi kamere zabili u lice. Samo jedan od ljudi koji je meni isto velika persona, bar za mene, to je pokojni Ayrton Senna, on je meni isto velika inspiracija. Samo mi je došlo, zatvorio sam oči i samo je iz mene izašlo sve na slavu Boga. I onda su svi ostali frapirani. Niti sam tražio posebne kreme niti išta, samo sam rekao skini mašinom. I onda su me mnogi pitali za intervju, za live, i rekao sam 'Može, samo da stavimo stvari u auto' i onda je kum Marin rekao 'Hoćemo?' i ja sam rekao brate vozi na selo i otišao pokojnom djedu Borisu na groblje i rekao sam mu: 'Dide, uspia sam, uspia sam ono šta si mi reka, šta sam mislia da je za kompletno drugu stvar'.
Dokazao sam tu upornost, za koju mi je on rekao da ju moram imat i da ju moram tražit. Ispostavila se evo za ovo danas sve što radimo.
RP: To nije bila jedina Bradata. Uslijedila je ova lanjska.
LK: Tako je, tu smo oborili naš prošli rekord i ostvarili novi. To nije sad stvaranje 'A mi obaramo rekorde, mi ovo ono'.
RP: Nego se dogodilo.
LK: Tako je. Nećete ćuti nigdje ono 'hvalite me usta moja' što se kaže. Previše je sad tu za drugu godinu ušlo faktora, još bitnijih ljudi koji su dali još veći doprinos toj našoj velikoj familiji.
Ja ne bih rekao da je to neka promocija nego je jednostavno u nama želja da onima kojima je to potreba, da mi na taj način kroz te dresove koje sam ja imao i koje sad još imam, da pomognemo prikupljanjem novaca preko aukcija, plus donacija ljudi što doniraju za taj projekt, nebitno je li to liječenje ili Bradata, bilo je toga stvarno previše,
Sve u svemu, više je materijala tu bilo. Ja sam krenuo tu sam, ali nakon što sam krenuo sam došlo je još njih više, baš onih pravih ljudi, pravih prijatelja, koje isto ovih putem sve pozdravljam, znaju oni tko su. Jednostavno tu se desio veliki boom, i samim tim meni tu drugu godinu najveće iznenađenje – prvu godinu sam imao tri želje, prvo da me Barba Šunje obrije, koji je rekao da neće brijat ali je obrijao mene samo, druga želja je bila da upoznam Barba Žmiru, on je bio jedan natjecatelj u kuhanju u emisiji, ima deset godina, i treća da upoznam Barba Duplu, DJ-ja, on je meni isto fascinantan i to mi se sve ostvarilo – drugu godinu nisam imao nijednu želju, prošao sam sve što se kaže. Samim time, moj ulazak unutra u Plan B kada sam ja vidio Vedrana Očašića gori sa mikrofonom, kada me Barba Vedro zagrlio i govori 'Mali, genije si, svaka ti čast. Baš vidim da živiš ovo sa svojim prijateljima' i tu mi je svijet stao. Vedran Očašić, kojeg ja citiram, citira mene… Ono, kaos.
RP: Krug se zatvorio.
LK: Krug se zatvorio, definitivno, a kako se otvorio to je sad još jedna duža priča. Ali za tu godinu stvarno najveći „smijeh“ tih videa, kako smo mi to prvu godinu radili promociju. Mi smo prvu godinu radili promociju za Bradatu aukciju da ljudima približimo Bradatu, mi smo snimali videa po kafiću, s prijateljima gostima, snimali smo kokoši i prasad po selu, snimali smo, svi smo se stavili u to da napravimo neki humorističan način. Kako sam objavio video mnogi su vidjeli to i tu je nastao podsmjeh. To se proteklo kroz drugi dio i onda treći dio finalni, znači otkrivanje tko je zapravo Sličice pričaju.
Za drugi video smo napravili samo jedan video gdje smo napravili prsten dresova i snimili dresove koje ćemo prodati. Tu je bilo 40 dresova i 90% smo ih se riješili.
Najveća pobjeda je bila kada jedan Robert Knjaz snima video za tebe, kaže 'Ja sam Sličice pričaju' i samim tim kako je to nastalo je gdje je medije sve zanimalo tko se krije iza Sličice pričaju i onda je meni napamet pala ona ideja iz filma Spartak sa Kirkom Douglasom kada se svi polako ustaju i kažu 'Ja sam Spartak'. Ja sam im htio dati do znanja da nije bitno tko je Sličice pričaju nego da je bitna ideja.
Postavljen je novi rekord i evo sad treću godinu.
RP: Kada to bude, za one koji ne znaju?
LK: Bradata aukcija je 2. 12. u Planu B, slobodno se svi možete priključiti. Odite na Facebook stranicu Županijske lige protiv raka Split, Bradata aukcija, možete pogledati i u Frizerskom salonu Brada. Dovoljno je upisati Bradata aukcija.
RP: Dakle mogu se prijaviti pojedinci tako da na raspolaganje stave svoju bradu, a isto tako donacije su dobrodošlo.
LK: Pogotovo taj finalni dan, to je za mene prvu godinu kada sam doživio show program, kada vidiš u baru trideset bajkera a oni su duše, svaka čast njima i ne daj Bože svaki put kada se loše stvari dese po Lijepoj našoj uvijek vidiš bajkere i navijače, kako su oni ljudi na koje se stavljaju stigme uvijek na prvoj crti.
Mi smo drugu godinu držali baš live aukciju unutar Plan B i drugi dres od Budimira je kupio baš jedan bajker, ne znam iz kojeg točno Moto kluba, nemoj mi zamjeriti.
RP: Neće ti zamjeriti.
LK: I onda kad vidiš kako su oni ušli u to, i onda još plus su u to ušla i jedna srednja škola sa njihovom profesoricom jer je ona pobijedila bitku protiv raka. I kako su se njeni učenici uključili u to je isto fascinantna priča. Evo sad sam se naježio. Baš ima za ovu godinu momak koji je isto u srednjoj školi, gluh je, ne čuje, i kada je rekao zapravo 'Ja ne čujem ali sam čuo za Bradatu'.
RP: Luka, nije samo Bradata nešto u čemu sudjeluješ ili si sudjelovao. Koji je tvoj doprinos bio za Juraj Bonači?
LK: Tu smo već krenuli lagano kolektivno kao prijatelji. Zapravo jedan moj prijatelj radi u Juraj Bonači, isto ovim putem pozdravljam mog dragog prijatelja Lovru. Jednostavno, htio sam otići tamo i vuklo me tamo. Mi smo imali koncept da bi mi napravili, točnije moj prijatelj Stanko Kojundžić, hrvatski reprezentativac u basketu 3x3 kojeg isto pozdravljam, jedan turnir u basketu. Skupljaju se neki bodovi, nemam blage veze, on je za to zadužen.
Imat ćemo i mi aukcije, pozvat ljude s donacijama. Tako je to sve krenulo. Ekipe su se počele prijavljivat za turnir. Bilo je više potrebnih faktora za Juraj Bonači, i mi smo odlučili za izgradnju njihovog igrališta.
RP: Vanjsko igralište za djecu.
LK: Bilo je toga svega. Lovre je dogovorio sastanak i popričao sam s ravnateljicom. Složili smo neki plan. Nije se uspjelo ispuniti sve ali ispunili su ljudi koji su ispunili taj projekt. Nekako poslije toga kada je to krenulo onda je ta skupina mojih jako dobrih prijatelja odlučila dignuti to na još jedan veći nivo, bolje dresove, jača imena. Samim time je došlo i oglašavanje turnira zapravo, toga događaja. Moj prijatelj Teo se javio i vama da oglasite tu jednu dobru priču, i onda smo bilo pozvani kod barba Vedrana Očašića na radio reći par stvari što se radi. Juraj Bonači su isto davali intervjue, čak im stoji na stranici taj turnir Robert Lesandrić Lesa. Ime turnira je po pokojnom branitelju nama iz kvarta. Tu je nastala rapsodija. Na kraju Vedran Očašić dolazi najavljivat mene, nakon prve godine Bradate aukcije, san se ispunio. Skupili smo stvarno dosta novaca kroz aukcije i kroz donacije ali nismo stali nakon centra Juraj Bonači.
Put nas je odveo na drugu djecu kojima je bila potreba. Odvela nas je i u Gospić, jednoj curici smo platili lijekove. Kad nam je moj jako dobar prijatelj, tajnik naše udruge Darko Jurić, kad je rekao situaciju koja je, da majke tog djeteta izrađuje u vrijeme Božića male anđele i prodaje da može kćeri skupiti za lijekove, to se kaže – Bože mi oprosti – da dijete nema što nema. Ljudi su vidjeli koncept priče, u dan su skupili novce za lijekove. Kada je majka rekla da želi napraviti karton anđela mi smo joj rekli ne treba, ne morate vi trošiti vaše vrijeme preko noći raditi, vi ste svoje napravili. I ove godine ćemo najvjerojatnije opet kontaktirati ženu i vidjeti što joj treba.
Akcija koja se u mene urezala je jedna za dječaka ovdje iz Splita, Roka. To je bilo ljeto i tada sam pisao svoju nogometnu priču, iduću priču nogometaša. I u toj pauzi kada sam ugasio cigaretu ulazim na Facebook i vidim proglas jedne majke koja moli donacije za liječenje njenog sina.
RP: Iz Splita.
LK: Iz Splita, za liječenje u Health union centru u Beogradu. Potrebno je bilo 50.000 kuna onda. Ona i njene prijateljica, svi bližnji su prodavali neke svoje stvari. Došao sam do kontakta majke koju isto ovim putem pozdravljam. Pitao što je na stvari, je li možemo mi pomoći na jedan način. Ona je rekla može, hvala vam.
RP: Kako ste skupljali sredstva?
LK: Oglasili smo tri dresa za početak, ali taj početak je bio dosta. S ta tri dresa je nastao show program. Prvo bi se htio zahvaliti svom prijatelju Josipu Čondriću koji je tada bio vratar Zrinjskog iz Mostara. Na aukciju je išao dres Zrinjskoga s potpisom cijele momčadi, ali i s igračem Nemanje Bilbije koji je tad apsolutni kralj te lige. Bilbija je napravio promo video gdje je pozvao ljude na donaciju za maloga Roka.
Isto naš prijatelj, veliki Tonči Mujan, je donio dres kuma Marija Pašalića iz Atalante, a taj dres je bio s utakmice s Atalante – Manchester United, baš kad je Pašalić odigao maestralnu utakmicu. Stavili smo taj dres. Isto je Mario Pašalić pozvao ljude na aukciju.
Finalno, naš Šimun Cirenac kako ga ja zovem, naš križonoša Ivo Grbić je dao svoj dres potpisan na aukciju i snimio video. I tu je svijet stao, kako se kaže. Uz to što je žena prikupila ono svoje, krenula je rasprodaja dresova. Krenule su donacije. Oni su otišli u Health Union Centar u Beograd, majka i sin, i za mene najveća pobjeda je bila kada sam sredinom 11. mjeseca, ja u gužvi radim u kafiću a mobitel mi zavibrira u stražnjem džepu. Kažem kolegicu da idem na pauzu zapalit brzinski, i vidim njenu poruku, glasovnu. Krenem ju slušat. Inače, Roko nije imao nijednu progovorenu riječ od autizma do pet i pol, šest godina. I u tom momentu čuješ te tete koje tu rade i čuješ njega kako kaže mama. I meni doslovno ispada mobitel iz ruku, počeo plakat. Bacio tacnu iz ruku, nije me bilo briga više. Moja kolegica Jasna koja zna cijelu priču, i ona me isto dosta gurala i vjeruje u mene, i kada sam rekao njoj i Danijeli šta je nastao je kaos. Poslužujem ljude i plačem. Nikome ništa nije jasno. Ali to dijete je uspjelo nakon toliko borbe reći mama, njegova majka je uspjela čuti te riječi.
RP: Čuješ li se i dalje s tom majkom?
LK: Ne čujem se. Mijenjao sam mobitel i broj. Mislim da bilo kako bilo da ona može doći do nas i zna tko je sve stao iza toga. Pozdravljam ju i ovim putem.
RP: Ja bi završio ovu tvoju humanitarnu priču s time da se sada priprema i jedna priča na nacionalnom nivou.
LK: To je nestvarno baš. Ja sam sa svojim jako dobrim prijateljem, menadžerom stranice kako sam ga ja prozvao, Petrom Bosančićem.
RP: Petar Bosančić, bivši Hajdukovac.
LK: Tako je, bivši igrač Hajduka, Istre, Širokog Brijega, Maripolja, trenutačni igrač Rige. Petar zaslužuje svaku dobru riječ. Prvo sam zahvalan što mi je Petar jako dobar prijatelj i što je vjerovao u mene i sve ovo i što me gurnuo u to. Od njega je sve to krenulo, od njega i Fabijana. Fabijan je dao koncept, ali Petar je vjerovao.
Sad, pričati o Petru, koja je to zapravo jako dobra osoba, ono trajalo bi stvarno dugo. Ali Pero ko' Pero, što je rekao ima par dana, s tog balkona 2x2 gdje ja pišem te priče došli smo do nacionalnog državnog projekta gdje mi moramo čekati odobrenje Vlade, koja je isto prošla sve super, gdje ćemo raditi isto za jednu familiju s Mertojaka za koju smo isto već bili radili. Njima je zaista potrebno dosta stvari. Materijale skupljamo i skupili smo.
RP: Je li vas motivira bolest djeteta vamo-tamo ili možda čak i nečija neimaština?
LK: Moje razmišljanje je ovako: ja nisam nikada živio u nekom luksuzu. Otac je gazio cijeli život što se kaže, i dan danas. Ima puno potrebitih kojima je potrebna pomoć i ne možeš svima udovoljiti. Što je meni brat Mate rekao, da je njemu najveći strah da ja ne postanem kao Schindler iz filma Schindlerova lista, da se ja ne počnem grist jer nisam mogao svima pomoći.
Ali mi nemamo ništa sa tim sada. Ja nemam ništa sa tim. Što je rekao don Mirko, mi smo poštari, mi samo dobivamo taj materijal dresova od tih prijatelja koji su sad uz nas, plus ako ja vidim na nekoj aukciji koji simpa dres i kupim ga i poslije ga stavimo na aukciju, ja nemam ništa s tim. Mi smo samo tu da tim ljudima kojima je potreba na taj neki način, koji su u neimaštini da im pomognemo s plaćanjem lijekova ili s operacijom.
Ja stvarno mislim da nas Bog vodi do tih ljudi kojima je baš gorka potreba jer drugačije ne mogu opisati taj ciklus koji se meni i svima nama izdogađao.
RP: Sam si rekao da si u nekom trenutku života razmišljao postati svećenik. To samo znači da ti vjera znači puno u životu, i to se čuje iz načina što govoriš i kako govoriš. Pa evo, je li danas – možda si član nekog crkvenog zbora…
LK: Nisam, nemam ja talenta za pjevanje.
RP: Pa dobro, crkveni zbor kako koji ali nekad i nemaju neke visoke kriterije.
LK: Barba Rade, baza je kod mene što ja nisam „šablon“ vjernik, kako ja kažem. U tome je ta ljepota.
RP: Što to znači, da nisi „šablon“?
LK: Meni nije bilo u praksi ono krunica, šiba i moli. Kako sam ja rekao svom prijatelju, don Slavku Volareviću, 'Ja nisam, oče, sjever stajanje'. Znači, nisam toliko opićen, kako ja to kažem, nego jednostavno stvar je u tome da ja baš ovakav kakav jesam bi htio prikazati koliko je Bog zapravo uvijek tu bio uz mene i uz sve nas samo što ja nikad nisam obraćao pažnju na Njega, nisam mu dao da On to sve vodi. Sad je zanimljiva stvar što sam ja govorio milijun priča, ali zapravo su to svjedočanstva.
Uz to što sam doslovno kao svatko splitsko „pravo dite“, Bože mi pomozi, psovao, izrazi i to je bilo katastrofa, uz to kladionica i kocka, teško zlo.
RP: Išao si u kladare?
LK: Pa di nisam, ja uvijek otvoreno o tome pričam i želim ljudima pokazat koliko je to zapravo zlo jer sam ja to prošao i tu sam priči raskrstio isto na jedan čudan način, još si tad adolescent-
RP: Povodljivost, ekipa…
LK: Točno to, tako da to doslovno vodi u propast. Baza u tome, ja nisam došao sad ovdje držat prodike, jednostavno treba živjeti Boga. Treba doslovno bit Božji što se kaže i prepustit to sve Bogu što je mene kroz par godina mučilo i kako, ta potpitanja. Stvar je u tome što uz tu moju prošlost, volim pričati sa svećenicima i meni su to oni pokazali na jedan skroz drugačiji način.
Što ja sad zovem „šablon“: oni slušaju crkvenu glazbu, znaju sve te crkvene pjesme. S druge strane sam ja Metallica, Alice in Chains, AC/DC, Led Zeppelin…
RP: Rock ili metal?
LK: Rock. Više rock. Ali ljepota u tome svemu je što ja koji nisam „odabran“ sam pokazao ljudima koliko je zapravo Bog vodi sve ovo i Bog je meni sam pokazao milijun puta da je tu, i kroz Bradatu aukciju i sve ostalo što ja zovem „slučajne priče“. U tom momentu misliš da je slučajnost, ali to je zapravo anonimnost Boga kad želi ostati totalno anoniman kroz to sve.
Ljepota toga svega je što ja ovakav kakav jesam mogu govoriti ljudima doslovno kako je predivno biti Božji, biti kako je meni rekao don Mirko „biti Kristov ratnik“ i sve što činimo, činimo na slavu Boga. I ja sam bio bogopsovač, tristo različitih stvari. Kroz jednu ispovijed-
RP: Je li to bilo prije ili nakon što si poželio postati svećenik?
LK: Nakon. Stvar je u tome što tada kada sam ja mislio da sam ja sretan, dobar posao, cura koju sam trebao ženiti, još xy stvari, kad misliš da je to to, da je to tvoj vrhunac, onda dođe Bog i sruši ti i ti se pitaš što je, i poslije tek dobiješ odgovore. 'Imam ja bolje nešto za tebe, ja ti želim dati točno što ti zaslužuješ'. I samim time mi je i dao, ali opet kako ja želim kazati na „slučajan“ način. Lockdown, bila je korona. Ja sam se išao ispovjediti, živčan. Samo ću tu finalnu priču toga svećenika koji je utjecao na ovo danas što mi radimo.
Ja živčan ispred župe stojim, pušim nervozan. I stoji tu jedan čovjek i govori: 'Što je momak, što si nervozan?'
'A čekam ispovijed ovdje', što ću se ja tu pravdat. Vidi on mene da ja gunđam u bradu. Zovne me, i vidim da iz džepa vadi kolarčić.
'Hvaljen Isus i Marija.'
Ja ostao frapiran. Ispovjedio sam se. Sad je fascinantna stvar što sam ja o svemu tome njemu priča, što se dešavalo i o tom zlu koje vlada svijetom i to sve, napastima. I ja idem na kvaku i on govori meni: 'Momak, stani'.
Ja se okrećem.
I on meni kaže: 'Samo mi sada reci da se ti zoveš Luka'.
Ja govorim: 'Jesam'.
I on meni kaže: 'I ja sam'.
To je bilo moje prvo upoznavanje sa don Lukom Vrljičkom i od tu je jednostavno on što je meni rekao da će se molit da to zlo koje je u meni da nestane i ja sam se od tada nekako počeo duhovno jačat. I ja u narodnom periodu don Luku nisam vidio duže vrijeme jer je obolio od raka, i nakon nekog perioda tu par mjeseci bila je nedjeljna misa, don Mirko je trebao vodit i vidim ispovijeda vanka i on meni motira da pogledam oltar. Ja gledam na oltaru don Luka stoji i vodi misu, ono što se kaže zgažen od kemoterapija, od svega, ali koliko je čovjek živio religiju i Isusa Krista, koliko je ljubio samoga Boga, evo sad sam se naježio cijeli.
Htio sam mu se javiti, ali prošlo je šest mjeseci, gdje će se on mene sjetiti? Koliko je njemu ljudi tu prošlo? I kaže meni don Mirko da mu se javim da vidimo hoće li se sjetiti. Tu je bio i Petar i njegova tad zaručnica sadašnja žena Antonija. I ja dolazim to do Luke i ja kažem: 'Hvaljen Isus, velečasni'.
On se okrene prema meni i govori: 'Šta je, ti?' i potapša me po obrazu i govori 'Tek smo počeli'.
Tako da se mi u Sličicama pričaju držimo toga isto slogana Tek smo počeli. To je bila zadnja misa pokojnog don Luke, nakon toga je preminuo i ostavio je ono što je on započeo nama.
RP: Jesam te dobro shvatio: tvoj zapravo jedini kontakt s don Lukom je bila ta ispovijed i to je to.
LK: Da, to je to. Ja to ljudima kojima sam pričao… Inače, bili smo pozvani u sjemenište isto imat svjedočanstva ja i don Mirko isto vezano za cijelu tu priču, kako je don Luka bio rektor u svećeniku i koliko je đaka prošlo njemu i koliko ga ljudi je poznavalo kojima je ostavio utisak te „slučajnosti“. Ta ispovijed je trebala biti u pet, ja sam došao u četiri, kako se on tu našao ja neman pojma. Svi ljudi koji su ga poznavali znali su da je imao nešto u sebi…
RP: Posebno.
LK: Baš posebno.
RP: Mogli bi o vjeri još puno tema proći ali ću ti samo jedno kratko pitanje, možda naizgled lako ali po meni nije lako. Može li nevjernik biti dobar čovjek i obrnuto?
LK: Može. Ovo je moje razmišljanje: Bog jednostavno ljubi sve. Sve ljubi. I sve voli, ali je samo na nama da mi to dokučimo.
RP: Hvala ti. Na samom smo kraju. Spomenuo si jedan svoj problem za koji možemo kazati da je problem mnogih i mladih i starijih ljudi a to je ta anksioznost i napadaj panike.
Luka, kada si ti to primijetio, jesi li odmah shvatio što ti se događa? Možemo li malo na kraju o tome?
LK: Pa može, nema problema. Ja sam stvarno otvoren i volim o tome pričati. Meni se to pojavilo u 17.-oj godini, ali i tad isto ima jedno jako zanimljiva priča – mislim, zanimljiva priča. Meni je jedan čovjek – kasnije smo se našli i sve to razriješili – radi jednog dresa Hajdukova kojeg sam stavio kao maloljetnik prodavati, prijetio klasično po splitski. 'Nać ću te, ubit ću te', tristo različitih stvari. To je jednostavno, u autobusu je meni to eksplodiralo, nisam znao što mi je.
RP: Kad kažeš eksplodiralo, što se točno dogodilo?
LK: U tim trenucima, ti ostaješ bez zraka prvo. Drugo, osjećaš gušenje, bol u prsima. Svi su znakovi kao da imaš srčani. Tu nastaje teški kaos. To je danas postao ajmo reći „in“, svi se vade na anksioznost, na napadaje panike, dok sam ja to prolazio ima 10 godina. Danas evo, Bogu hvala, uz prijatelje koji su tu z mene i rad na sebi postigao sam mnogo.
RP: Jesi li trebao posjetiti psihijatra? To se veže jedno uz drugo.
LK: Jesam. To su ti razgovori koji ljudima pomažu, jer otvoreno pričati o tome je zapravo, oni su ti tu za pomoć ali najvažniji si ti. Kada imaš te napadaje panike ti ne razmišljaš o sebi, tek od tog momenta kad ti udre loše, kad dobiješ taj napad, kad ga ne uspiješ iskontrolirat, kad te udre adrenalin, onda nastaje kaos, onda je borba za goli život gdje ti u svojoj glavi stvaraš već viziju 'ajme ja ako odem ovdje meni će se to to to' sam pišeš scenarij u svojoj glavi.
To ljudima izgleda banalno, ali onaj tko nije imao borbu, tko nije prošao borbu zapravo u tome svemu, ja mu ne mogu opisat što je to, koja je to borba.
Ja mogu poručiti svima da jednostavno potražite svi pomoć jer depresija, anksioznost, napadaji panike… to nije šala, nije igra. Malo ljudi priča o mentalnom zdravlju i oni koji pričaju o mentalnom zdravlju od toga nekako koriste za, ne želim sad nikome stavljat u usta ni uzimati za neku samopromociju, ali gdje sam ja pokazao bratu na jedan način je bilo gostovanje majke na Nedjeljom u 2 kad kaže, kada bi meni ljudi govorili 'Ma što ti je' doslovno da ti neko šamar zalijepi. To je period koji može trajati od pet minuta do pola sata i to je kraj. Ti znaš da ti neće biti ništa ali ti ne možeš djelovat u tom momentu.
RP: Ne možeš izaći iz toga.
LK: Kome sam ja previše zahvalan je jedna psihoterapeutica iz Istre Nina Anđelković koju ovim putem pozdravljam. Ona je stvarno čudo i ona je isto Sličice pričaju, i ona je upala u našu kolotečinu svega. Koliko je meni Nina otvorila oči i poglede sa svim tim razgovorima, s pitanjima koje ti daje, ono što ti želiš čuti i ono što ti ne želiš čuti. I prijatelji isto, uz nju, svi koji jesu tu uz mene, jednostavno taj strah, evo tu sam gdje jesam, nema straha, je počeo nestajati kad zapravo skužiš da ti je Bog dao duha hrabrosti, nije ti dao duha straha, nije te stvorio da se bojiš. Nema toga, samo trebaš gazit naprijed.
RP: Ti si meni otvorio oči da ja na portalu moram imati razgovor s Ninom.
LK: Trebate, zovite ju. Ja ću vam dat broj. Nina je kaos teški, pozitivan kaos.
Finalnu stvar što bih htio spomenuti, sve ljude koji su vezani za nas – oni znaju koji su – da im se zahvalim još ovaj put što su prepoznali od samog početka ono što je krenulo od mene i sad je dio njih. Tako da svi mi u Sličicama pričaju imamo neku ulogu, tako da velika pohvala Petru koji je menadžer, Nikoli, Lovri, Ivi, Tončiji, Fabijanu, Josipu, Matu…
RP: Teu.
LK: Teu. Teo i Alan. Ovo su primarni, ovo je sad grafika, ovo je sad to. Teo zaslužuje ono pljesak. On je čudo. Na kraju isto hvala i vama što ste odlučili biti dio ove naše priče, što ste mi pružili priliku i ukazali mi priliku i vjerujete mi.
RP: Ti si rekao za Bradatu aukciju 'To sam ja', a ja ću kazati – to je moj posao. Tako da, hvala tebi što si dio i naše priče.
A mi smo na kraju, dragi gledatelji. Ja ću prepustiti završnu riječ Luki i to na način da ga pitam: Što imaš savjetovati mladim ljudima koji osjećaju da možda mogu drugačije, da mogu neke stvari napraviti izvan onih okvira na koje su do sada napravili, da osjećaju da mogu više i jače? Ti si to kanalizirao kroz Sličice pričaju, otvorili su ti se vidici, otvorili su ti se nova poznanstva, i stvorio si jedan novi svemir oko sebe.
Evo, obrati se mladim ljudima koji možda ne znaju na koji način se mogu uključiti u humanitarna zbivanja u gradu, u Dalmaciji, u Hrvatskoj?
LK: Ja ne smatram sebe jednom inteligentnom osobom, ali ako osjećate nešto na neki način gdje bi vi mogli pomoći, radite to jer to vas ispunjava kao što mene ispunjava ovo što ja radim skupa sa svojim prijateljima.
Koje vam god prepreke dolazile ne bojte se, jer nakon tih prepreka dolazi nešto bolje za vas i to će vas jačat. Tako je to jačalo i mene i moje prijatelje, i meni je isto došlo milijun puta da odustanem nakon jednog projekta, drugog, svi ti pozivi, potpitanja. Nisam odustao.
Želim vam kazati ono što je meni pokojni djed Boris rekao: Budite uporni, budite svoji, budite iskreni. Ne mijenjajte se, ostanite onakvi baš kakvi jeste jer to je pitanje toga svega gdje dovodi taj total. Što si ti iskreniji i bolji, neće se to sviđati nekim ljudima, ima ljudi što me vole i ne vole, to je tako. Radite ono iz srca i što vas vodi i doći ćete do onoga cilja koji će vam tek kasnije biti otkriven kada dođete do spoznaje toga samoga.
Finalnu stvar što bih htio napraviti i reći je, citirati ću onu osobu što sam spomenuo, koja je meni vječna inspiracija to je Vedran Očašić: „Svima vama koji ste bolesni želim da što prije ozdravite, a posebno maloj djeci. Zdravi i veseli bili.“
RP: Hvala, Luka. Dragi gledatelji, to je bio Luka Kanaet ili Sličice pričaju. Možete ga pratiti na njegovoj Instagram stranici ili u kolumnama DalmacijeDanas. Lijep pozdrav, i do gledanja!
Članak je objavljen u sklopu projekta koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).