Poznati splitsku avanturist i fotograf, Jurica Galić Juka vratio se s putovanja u Sjeverni Sudan kamo je krenuo 16. ožujka ove godine.
U svojoj podužoj objavu opisao je što je sve doživio u ovoj ratom zahvaćenoj i zapadnim medijima prilično zaboravljenoj zemlji.
Njegovu objavu koju je naslovio "19 posto baterije koja život znači" prenosimo u nastavku u cijelosti:
Zašto sam tako nazvao izvještaj putopisa iz Sudana? Pročitajte u nastavku, isplati se, vjerujte mi.
Prije svega, Sudan je za sada putopis mog života. Mjesto na kojem snimio možda i najbolji materijal do sada. Divio se drevnoj povijesti koja je mnogima nepoznanica i upoznao ljude koji su me toplinom oduševili poput Iranaca. Ali se i našao u do sada najopasnijoj situaciji u životu. No krenimo redom.
U Kartum, glavni grad Sjevernog Sudana (od Južnog se odvojili 2011.) dolazim u petak 18.3. malo iza ponoć. Već prvi dan prisustvujem ritualu sufijskog plesa Derviša, a dan poslije, kao i sljedećih 12 dana sam u staroj Toyoti Land Crouser u društvu Adija, koji je bio moj plaćeni fikser i logistika za obilazak ni više ni manje nego 30 lokacija koje sam imao na popisu, a koje bi bez njega s teškom mukom pronašao. Naime, veliki dio putovanja je bio off road, navigacija često nije bila od koristi, a trebalo je znati i arapski jezik za pronaći smještaj po nubijskim selima.
Lako je za pretpostaviti da takav smještaj nije bio komforan. Često je pod bio zemljani, zidovi od blatnih cigli, a pogled kroz krov od trstike je više otkrivao zvjezdano nebo nezagađeno svjetlom, nego sakrivao. Doduše, nebo se nije imalo prilike zagaditi svjetlom jer su redukcije struje u tim selima više pravilo nego izuzetak.
https://www.facebook.com/watch/?v=673532580531710
U konačnici, nisu me obeshrabrile ni rane po nogama od ugriza stjenica i buha od kojih nisam mogao pobjeći niti spavanjem u vlastitoj odjeći i u vreći. Sve je to bila mala žrtva zamjenu za najbolje i najiskrenije fotografije ljudi u mojoj karijeri. Ljudi su jednostavno sami htjeli pred fotoaparat i to bez traženja novca kao što je slučaj u Indiji ili, primjerice, susjednoj Etiopiji. Sudanci su jednostavno jako topli i pristupačni ljudi.
Kolijevka civilizacije
Jedino što su često djeca tražila od mene bilo je nešto što je meni više zvučalo kao "ben" nego "pen", kako mi je Adi naposljetku objasnio da oni zapravo traže - kemijsku olovku! Ostao sam u šoku. Djeca, na stotine njih, u 21. stoljeću neiskvareno traže olovku umjesto novca. U selima u kojima je internet nedostupan, a mobitel služi tek za razgovor.
Još prije sam saznao da je Sudan jedna od kolijevki civilizacije. Da je grad Kerma sa svojom difufom bio organiziran i mnogoljudan u vrijeme (4000 BC) kada većina europskih gradova nije ni postojala. Prije i od većine egipatskih gradova. Naroda koji ih je prezirao i kolonizirao, otimajući im zlato, bjelokosti i njih same kao robove.
Smatrali su ih inferioranima zbog boje kože, upravo kao i zapadni egiptolozi koji su još početkom XX. stoljeća smatrali da je Nubija ili Kuš (drevni sudanski teritorij) tek provincija Egipatske civilizacije koju su Nubijci tek ponekad kopirali. Danas znamo ne samo da su Nubijci imali drevne gradove i kraljevstva, oni su čak 100 godina i vladali cijelim Egiptom. Ponizili su Egipćane do te mjere da im je to nacionalna sramota i dan danas. Čuvena 25. egipatska dinastija je zapravo bila nubijska. Pet faraona je 100 godina vladalo cijelim Egiptom i Nubijom, a najslavniji od njih - Taharqa - zauzeo je još i Libiju i Palestinu. To je generacija tzv. "crnih faraona".
Danas znamo da se u Sudanu nalazi preko 220 piramida, što je duplo više od egipatskih. Posjetio sam i snimio najvažnije od njih, nekropole Barkal, Nuri i El-Kurru na području prvog nubijskog glavnog grada Napate, kao i piramide u nekropoli oko zadnjeg glavnog grada Meroea. Snimio sam njihova sveta mjesta poput brda Jebel Barkala, običaje, nogometne utakmice službene lige u kojoj igrači po prašinu trče za loptom u različitim dresovima i bosih nogu.
Snimio sam toliko toga da bi cijeli dan mogao pisati samo o tome. No snimio sam i drugu stranu Sudana. Onu za koju većina ljudi ne zna niti o tome može pročitati u medijima. Sudan je zemlja u kojoj je rat realnost još od upada Egipćana, preko plemenskih i vjerskih ratova sjevera i juga, pa sve do 30 godina strahovlade predsjednika Omara Al-Bašira. Tog monstruma ruku krvavih do guše, narod je konačno skinuo s vlasti u travnju 2019. Od tada je Sudan prodisao. Ljudi su počeli slobodnije živjeti, ići na koncerte, a žene su dobile prava koja su imala u vrijeme Kandaka, nubijskih kraljica koje su bile ravnopravne muškim faraonima.
No "sloboda na zapadnjački način" nije dugo trajala. Vojnom i policijskom vrhu nije se svidjelo život u zemlji u kojoj oni nisu gospodari života i smrti, te je u listopadu vojska napravila novi državni udar, nakon kojeg je sada na vlasti neki njihov general. Od tada traju povremeni protesti predvođeni studentima koji uglavnom završavaju prebijanjem i masovnim zatvaranjem ljudi, kao i ubijanjem ponekad. No to nisu vijesti koje ćete pročitati u medijima. Koliko god simpatični bili (a vjerujte mi da se ni jednog trenutka neprijatno i nesigurno nisam osjećao među običnim Sudancima), oni nisu bitni. Da su naše boje kože, vrištali bi s naslovnica npr. Indexa, Slobodne Dalmacije ili državne televizije.
Prosvjed 31. ožujka
Bio je četvrtak 31. ožujka kada mi je prijatelj u Kartumu rekao da se taj dan pripazim jer su prosvjedi očekuju oko 1 sat u "Down townu". Prije nego me osudite i rečete da sam glup zbog rizika i neodgovornosti naspram obitelji, moram naglasiti da sam imao plan. A on je bio da budem na uglu ulice i pijem čaj, pa ako vidim da se što događa, da se povučem na krov mog hotela u toj ulici i snimim svjedočanstvo, te da ga pošaljem na cloud, a s kartice obrišem događaje. Još na čaju mi je bilo jasno da sam pod prismotrom i ne bi mi palo na pamet iz te pozicije snimati službena lica. Čak su ljudi prilazili, plaćali čaj i pitali što radim. Veselo bi im rekao da sam "travel bloger" te im pokazao slike iz aparata prepune povijesnih ljepota njihove zemlje. Znao sam da su policajci u civilu, ali sam se pravio glup kao i oni.
No kako se ništa do 13.30 nije dogodilo, krenuo sam put hotela na počinak od temperature veće od 40 stupnjeva. I baš u taj trenutak se dogodio sukob pedesetak metara od mene. Transporteri i pick upovi su uletjeli u rulju i počeli udarati. Uzvratili su i prosvjednicima šakama par trenutaka dok nisu zapucali po njima. Rafalno i pojedinačno. Barem dvoje sam vidio da leže na podu. Nastavio sam ubrzano prema hotelu i usput neprimjetno mobitelom "s boka" okinuo dvije video snimke od desetak sekundi i 5-6 fotografija na isti način.
No netko od njih je primijetio da imam aparat oko ramena, iako nisam bio glup da ga uperim prema njima. Krenuli su prema meni, a ja sam lagano išao prema hotelu i izbrisao oba videa s mobitela (oni su bili najbolji materijal gdje se baš čula pucnjava), a stigao sam i izvaditi jednu karticu (aparat mi snima na dvije kartice istovremeno) i skriti je jer sam bio uvjeren da će mi drugu oduzeti. Namjerno sam je žrtvovao, ali nisam stigao izbrisati tih par spornih fotki.
Ubrzo sam bio okružen s tri policajca, od kojih mi je jedan deblji, s neljudskim pogledom išao čupati silom aparat. No nije mu išlo za rukom jer moj pojas ima trostruku zaštitu. Npr. ako mi netko nožem želi s leđa prerezati pojas, on će i dalje stajati preko mog ramena. Policajac je vukao, a ja sam mu blago blokirao ruku i pokušao objasniti da u miru pogleda moje slike jer nema potrebe da mi razbija kameru. I tada filmska scena. Toyota pick up dolijeće, unutra 4 policajca, a u otvorenom dijelu auta njih još najmanje 6. Svi stilom više nalik na ISIL a ne državnu službu.
Kada nekoliko ljudi uperi duge cijevi u tebe i naredi ti nešto na jeziku kojeg ne razumiješ, vrlo lako se nađeš na koljenima, a nakon toga i s povezom preko očiju između dvojice u autu koji juri u nepoznatom pravcu, dok osobe oko tebe urlaju i panično vrte tvoje fotografije na aparatu. Kažu ljudi da ti se tada vrti cijeli život pred očima. Nije istina. Bar meni nije. Samo imaš potrebu da prdiš i da smiriš otkucaje srca što bolje možeš. Jedino o čemu sam razmišljao je obećanje kćeri da dolazim sutradan kući i kako da dobijem tih par sekundi vremena da izbrišem tih par spornih slika.
Pritvor
Otežao sam im zadatak jer sam pomakao redoslijed fotografija na početak, a trebalo je vremena da nestručnim rukama prevrte preko 5000 fotografija. Laknulo mi je kada je auto stalo pred policijsku postaju i kada su mi skinuli povez s očiju koji je očito, osim da me zaplaši, služio i da ne vidim stradale po ulicama. Ne mogu reći da su bili u policiji grubi sa mnom. Više su bili rasistički nastrojeni i izrugivali mi se, vjerojatno silno ponosni dominacijom nad "velikim bijelim strancem". No stranac ima godine ulične škole i iskustva. Tek trenutak pažnje je bio dovoljan da izbrišem sporne fotografije, kao i da u "muda" sakrijem mobitel, a predam im, uz ostale stvari svoj drugi, rezervni.
Pritvor u koji su me stavili je bio u biti kavez dimenzija oko 30 metara četvornih. Iznad glave otvoreno nebo s rešetkama, a osim tog prostora još dvije natkrivene od kojih desetak kvadrata. Prva je mjesto s dva čučavca, a druga prostor u koji bi se, valjda, trebalo od dnevnih vrućina skriti dvadesetak zatvorenika tijekom dana. Ležaja nema osim par već zauzetih madraca, a odjeća koju imaš je ta koja je na tebi. Voda se nalazi u plastičnoj bačvi i prilično je žute boje, a postoji i samo jedna čaša iz koje svi piju. Zatvorenici se mole čak i više nego što propisuje islam.
Pošto je svako moje pitanje čuvaru bilo odgovoreno osmjehom i odgovorom "no English" , bilo je vrijeme za akciju. Imao sam samo 19% baterije na mobitelu. Ušao sam u wc i nazvao dvoje ljudi. Prvi je moj kum Gengo i jedan od najbitnijih ljudi u mom životu. On je dobio naputak da zove ambasadu i da obavijesti moju obitelj ako ostanem bez signala jer je to siguran znak da sam ipak ostao unutra. A drugi je bio Ahmed, moj spomenuti prijatelj iz Sudana koji ima firmu i hotel. A kad u Sudanu imaš novac, imaš i poznanstva. Odmah je nazvao bitnog policajaca koji je osobno došao po mene.
Iako je tih 6 sati bilo najduže u mom životu, ipak mi je bilo neugodno što ja izlazim a oni ostaju, bez obzira na to što sam nevin. Unutra sam upoznao lika koji mi je na klasično pitanje "zašto si unutra?" odgovorio: "zato što sam Egipćanin". A s drugim sam se odmah sprijateljio. Mladi crnac koji je zatvoren zbog sukoba s policijom tu je bio već dva mjeseca, a na pitanje kada izlazi, samo je rekao "nemam pojma." Rekao je da zna za moju zemlju i da mu je drag Luka Modrić. Krišom sam ga dodao na fejs, te ga prilikom izlaska iz pritvora zagrlio, dao mu nešto malo novca što mi je bilo u džepu i rekao mu: "javi mi adresu kada izađeš. Dobit ćeš Lukin dres kad ti već toliko znači." I dobit će. Zajedno s nešto novca. To je moj zavjet prema njemu.
"Bilo me sram"
Uzimao sam svoje stvari iz ormarića uz isprike policajaca koji su se netom prije naslađivali. Pred postajom je bilo barem stotinu prosvjednika u klečećem, ponižavajućem položaju. Bilo me sram. Bio sam bijesan i tužan istovremeno. Zahvalio sam se iskreno tom važnom policajcu koji me osobno vozio prema hotelu i ispričavao se. No iako mi je pomogao i spasio me da ta zakasnim na sutrašnji avion ili možda šta još i gore, nije mi bio drag. Neka mi oprosti zbog toga. Pripadao je strani tirana koji gaze svoj narod, a ja sam bio tek bijeli stranac kojeg je trebalo spasiti. Sa suznim očima sam gledao cestu pred sobom i samo razmišljao o ljudima iz pritvora, momku kojem sam obećao dres i kakav će im sutra biti dan kad sunce upeče. Sram me bilo što pripadam ljudskom rodu.
Preko 95% mog putopisa je bila čista radost, kolorit i lijepo iskustvo. Zašto sam toliko redaka posvetio negativnom događaju? Da ubijem predrasude kako su oni "sretni u svom siromaštvu jer bar imaju srca". Ne, nisu sretni. Oni su samo dobri ljudi u rukama zlotvora! Cijeli jedan predivan narod. Lijep, ponosit i dobronamjeran.
Mi smo ti koji smo sretni. Ja koji ću sutra ući u kuću koja ne prokišnjava i zagrliti svoju zdravu obitelj. Upaliti tv jer imam struje i napiti se vode iz slavine. Pogledati sa 12 kata svog nebodera na Kili i vidjeti moju Pepu na rolama kako se igra s djecom ispred Konzuma bez bojazni da će iz pregaziti policijski terenac s dugim cijevima u rukama. To je sloboda i za te vrijednosti se treba boriti. I može nam biti bolje još 10 puta.
A Sudancima želim da se riješe tog zla. Makar revolucijom do kraja. To je zemlja dobrih ljudi, Bijelog i Plavog Nila, prepuna zlata i nafte. Samo se moraju riješiti zla kojem sam svjedočio iz prve ruke.
I na kraju, da li je vrijedilo muke i truda?
Naravno. Moje poslanje je da prenosim istinu. Nepatvorenu i iskrenu. Ako sam samo dvoje vas uvjerio da rat nije samo u nesretnoj Ukrajini, moja misija je uspjela. Moje svjedočanstvo iz Sudana ima težinu. Donio sam brdo materijala i najbolji putopis do sada. I što je najvažnije, ne želim da na nepravdu zatvorim oči i da se jednog dana pogledam u ogledalo i citiram poznati stih: "krivi smo mi što smo čutali."
https://www.facebook.com/100057676706562/videos/pcb.417393116859908/342595557930769
https://www.facebook.com/100057676706562/videos/pcb.417393116859908/493810135564136
https://www.facebook.com/100057676706562/videos/pcb.417393116859908/5295276643837924
https://www.facebook.com/100057676706562/videos/pcb.417393116859908/518857246362077
https://www.facebook.com/100057676706562/videos/pcb.417393116859908/296637699211522
https://www.facebook.com/100057676706562/videos/pcb.417393116859908/1123869171782440
https://www.facebook.com/100057676706562/videos/pcb.417393116859908/641581237259988
