U ponedjeljak navečer na Sustipanu je otkriven spomenik velikom hrvatskom pjesniku i književniku Tonču Petrasovu Maroviću. Svečanom otvaranju, uz članove obitelji, nazočili su splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara, župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban, nadbiskup Marin Barišić, gradski i županijski vijećnici i brojni građani.
- Moj otac je klasik hrvatske književnosti, svoju antologijsku poemu Sonatu za staro groblje na Sustipanu napisao je u rujnu 1957. godine kad je imao nepune 23 godine. Bio je tako mlad, a tako hrabar, smion, mudar, pošten, plemenit i dobar čovjek. Živio je život poput Joba, on je sam nazvao svoju posljednju knjigu pjesama Job u bolnici, ali i u toj patnji slavio je život, imao je Jobovsku snagu. Samo ljudi veliki duhom mogu i u patnji slaviti život - rekla je danas Mirjana Marović, kćerka pok. pjesnika T. P. Marovića i tom prigodom zahvalila svima koji s pomogli da se ovaj spomenik postavi.
Na Sustipanu je potom prikazana audio-video instalacija "Sustipan", nastala u produkciji Muzeja grada Splita.
Svečanost se nastavila izvedbom velebne mise za mrtve, “Requiem” Wolfganga Amadeusa Mozarta.
Uz Zbor i Orkestar HNK Split pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića kao solisti nastupili su sopranistica Antonija Teskera, mezzosopranistica Terezija Kusanović, tenor Bože Jurić Pešić i bas Ivica Čikeš.
60. obljetnica završnog čina uklanjanja grobnica sa Sustipanskog groblja
Podsjetimo, ove se godine navršava 60. obljetnica završnog čina uklanjanja grobnica sa Sustipanskog groblja. Tim povodom, a temeljem Zaključka Gradskog vijeća Grada Splita od 17. rujna 2007. godine i inicijative Andre Krstulovića Opare kao tadašnjeg vijećnika, Povjerenstvo u sastavu Joško Belamarić, Petar Bilobrk, Goran Borčić, Damir Grubšić, Kuzma Kovačić, Edo Šegvić i gradonačelnik Andro Krstulović Opara pokrenulo je aktivnosti kojima je bio cilj odabir, izvedba i postavljanje umjetničkog rješenja koje je danas otkriveno na Sustipanu.
Povjerenstvo je utvrdilo da sonate Tonča Petrasova Marovića (Sonata za staro groblje na Sustipanu – 1957., Sustipan opet – 1977., i Sonata za staro groblje – 1977.) najsnažnije odražavaju dramatična zbivanja tijekom pedesetih godina, kada je donesena odluka o konačnom zatvaranju Sustipanskog groblja. Sve što se događalo nakon toga ostavilo je dubok i bolan trag u povijesti Splita, o čemu je svjedočio Tonči Petrasov Marović, u vremenu dok se sve događalo. Snažna umjetnička i ljudska poruka Sonate za staro groblje na Sustipanu nadišla je vrijeme u kojem je napisana i danas nas obvezuje na čin koji će biti trajni civilizacijski i kulturološki orijentir za sadašnje i buduće generacije.
U nastavku vam u cijelosti donosimo govor gradonačelnika Andre Krstulovića Opare:
Dame i gospodo, drage Splićanke i Splićani,
s posebnim zadovoljstvom i zahvalnošću u svoje ime i ime građana našega grada pozdravljam suprugu i kćer Tonča Petrasova Marovića, gospođu Vjeru i gospođu Mirjanu. Hvala vam što ste svojom nazočnošću uprisutnili i našeg Tonča.
Zahvaljujem i članovima Povjerenstva kojem sam imao čast predsjedati, akademiku Kuzmi Kovačiću, prof. dr. Jošku Belamariću, dr. Goranu Borčiću, arhitektu Edi Šegviću te ravnateljima gospodi Bilobrku i Grubšiću. Zahvalu upućujem i arhitektu Draženu Pejkoviću, tajniku Povjerenstva.
Valja zahvaliti i članovima Komisije za imena ulica i trgova i za spomenike koji su poduprli ovu odluku te nazočnim gradskim vijećnicima koji su istu odobrili.
Hvala kolegici i ravnateljici Muzeja Grada Splita, gospođi Branki Brekalo i njenim suradnicima na značajnom doprinosu večeras.
Posebno zahvaljujem intendantu gospodinu Srećku Šestanu i njegovome prethodniku gospodinu Goranu Golovku koji su prihvatili moj prijedlog i veličanstvenim Mozartovim Requiemom, u sklopu programa netom započetog 65. Splitskog ljeta, na najbolji način upotpunili ovaj, meni i siguran sam, i svima vama, prevažan događaj.
Pozdravljam potomke hrabrih ljudi, gospodina Paola Ciccarellija, unuka kolegice Ksenije Ciccarelli te članove obitelji kolege Duška Kečkemeta koji su se usprotivili rušenju u isto doba kad i Tonči Petrasov Marović. Tonči je sačuvao memoriju riječju, stihom, a oni su sakupili, dokumentirali i muzealizirali ono malo što se u tragičnom zanemarivanju i rušilačkom pohodu na Sustipan uopće moglo sačuvati.
Pozdravljam svim srcem i prof. Franu Barasa, dobitnika nagrade Grada, upravo zato što je u doba komunizma pisao i tako nam svima približio svu tragiku koja se zbivala tu, na ovome promontoriju pod Borovima.
Promontorij, to istaknuto mjesto svakog Grada, kojeg su još u antičko doba naši preci izabrali za mjesto dočekivanja u našu Luku i Grad, ali i mjesto posljednjeg oproštaja, mi smo pretvorili u Judinu ledinu, u mračni poluotok koji nasuprot ima drugi poluotok sa snažnim Svjetionikom, koji svijetli, pokazuje i poziva.
A Sustipan je ostavljen u mraku, prezren i zaboravljen.
Večeras palimo Svjetlo.
Sjaš, Svijetiš, Svemiriš me!
Otkupljujuće su Pjesnikove riječi.
Da, otkupljenje nam treba, za grijeh uništenja spomena na naše pretke.
Da, otkupljenje nam treba za grijeh skretanja pogleda. Da, otkupljenje nam treba što nismo poslušali Pjesnika koji je hrabro kriknuo i pozivao. Nismo se osvrnuli. Pjesnik je ostajao sam, sam s pokojnicima koji tamo i dalje leže, prezreni i zaboravljeni.
Danas, na 60. godišnjicu odluke o ubojstvu groblja i pokušaja zatiranja naše memorije, zahvaljujemo Tonču Petrasovu Maroviću, što nam je, unatoč gorčini i ljutnji koja obuzima, stvorio i podario ove divne ljekovite riječi. Riječi koje otkupljuju, koje odaju počast mrtvima, riječi koje nas smiruju, a naraštaje nakon nas upozoravaju, skidajući stigmu grijeha s njih.
Jer naša djeca ne trebaju dodatnih tereta. Večeras Tončevim riječima postižemo mir i za njih i za njihove pretke koji tu leže.
Riječi. Spomenik Pjesniku.
Večeras otvaramo spomenik Pjesniku. Odužujemo se najvećem hrvatskom pjesniku koji je u 20. stoljeću ponikao u Splitu. Večeras slavimo sveukupnost umjetnosti, njen sami koncentrat, potpuno prožimanje.
Autor, akademski kipar gospodin Loren Živković Kuljiš, nenametljivo, suptilno i nježno, poput šapata Pjesnika, daje novo čitanje skulpture i otvara novu paradigmu u komunikaciji skulpturom koja je danas prečesto saturirana egzaltacijom, ekscesom ili težinom bronce i monumentalnošću postamenta.
Ovo nije samo skulptura, ovo nije samo reljef, ovo nije samo instalacija, ovo je sama supstancija umjetnosti, ljepote, poniznosti, ali i jednog velikog poštovanja prema čovjeku, njegovoj riječi, njegovome pjesništvu i njegovome svjedočenju u naše ime.
Autor je pronašao Mjeru. Suzdržanu, pristojnu, pitomu građansku mjeru, baš onakvu kakvu su nam ovdje uništili i srušili. Baš onakvu o kojoj Tonči pjeva, plače, viče, zbori, upozorava.
Večeras umjetnost pali Svjetlo. Večeras umjetnici, vremenom i generacijski udaljeni, a u memoriji spojeni i bliski, vraćaju spokoj. Njima, nama i našoj dici i ovome Gradu.
