Kažu da se grad ne mijenja, mijenjaju se ljudi, ali su zaboravili da su ti isti ljudi ubili grad i sve ono što je on nekad bio. Nisam Splićanika, ali on je moj grad. Gdje god dođeš, poštuj pravila mjesta u kojem jesi. Pravilo koje nikada ne smijemo zanemariti. Split je grad moje mladosti. Najljepše uspomene me vežu za taj grad. I sad… kad prođem preko njega, kao da ne poznajem ono što vidim.
Cijeli grad je prepun tabela, sliči na moj frižider doma. Kod mene naljepnica do naljepnice, sve što moram obaviti, posložiti, a tako je i s njim. Nagrdilo se lice grada. Postao je jedna velika oglasna ploča. Postao je grad duhova zimi, a nekad je bilo sasvim drugačije. Neprocjenjiv je bio osjećaj spustiti se do Rive. A nije to bilo nimalo lako. Cijeli grad bi se slio u centar. Taj predivan žamor, gužva, šetnja… Te male, sitne radosti, sjedenje na zidiću, klupi, to je grad kakvog pamtim. Grad čije je srce kucalo žamorom, druženjem, ljepotom koju mogu samo naši ljudi razumjeti. Dođite zimi u grad. Pomislit ćete da je to grad duhova. Život kao da je napustio najlipši grad na svitu. Naravno, ono što je tisućljećima čuvano, podleglo je interesu. Uništilo se sve ono što ga je predstavljalo.
Tradicija uzmiče pred interesom
Split je postao jedan veliki apartman sa bezbroj soba, sobica i sobičaka. Tradicija uzmiče pred interesom. Tužna sam dok ga gledam takvog, jer on to nije zaslužio. Sami smo krivi. Prodali smo sve što smo mogli. Očevina se nikad ne prodaje, prodaje se samo ono što smo sami stekli. Sjećam se kako sam šetala gradom i gledala izloge. Ti mali obrti bili su duša Splita. Grad je prštao od života. Sve što si trebao, bilo je tu oko tebe. A gdje su sad ti obrti? Muka mi je proći gradom. To više nije isti grad. Promijenio se. Otužna je to slika. Sve je isto, a ništa isto nije. Grad je i dalje lijep, ponosan, ali je izgubio dušu. Što je Split bez žamora domaćih ljudi? Što je Split bez kultnih mjesta koja su dio njegovog identiteta?
Od apartmana ljudi žive, a živjeli su ljudi i od obrta kojih je bilo svuda? Uvijek se išlo u grad kupit nešto, sad se ide kupit van grada. Žao mi je što će mlade generacije ostati uskraćene za tu divnu jednostavnost kakva je nekad bila. Nisi trebao imati ni kintu u džepu da bi izišao, a nismo je ni imali, u većini slučajeva. Dovoljno je bilo doći na Rivu, ekipa je bila tu… a za razgovor, zdrav humor, šetnju, za to nam i nisu trebali novci. Bili smo bezbrižna mladost, ona koja nije ostajala kući ako nije imala za piće. Ako je jedno od nas imalo, imali bi svi. Nostalgija me hvata kad se sjetim tog perioda. Jedna bezbrižna mladost, jedan grad koji je vrvio životom, sve je to sada prelijepa uspomena.
Nije grad kriv, grad su ljudi
A tko se to nije sastajao kod Prime ispod sata? I uvijek bi se našli. Dok su ljudi u njemu, grad živi, a Split sad živi samo ljeti. I ujutro idem do Pazara. Ni on nije kao što je nekad bio, ali… nije grad kriv, grad su ljudi kojih je sve manje u njemu. Iskreno, nadam se, da će se vremena promijeniti, i da će sve biti kao što je nekad bilo, barem približno. Split se ne može ne voljeti. On nas osvoji zauvijek. Split nisu samo zidovi, palača, Split je način života.
Split je bio prije nas, i ostat će iza nas. Vjerujte mi, moramo itekako paziti što ćemo ostaviti budućim generacijama. Pazili su i oni prije nas. Dali su nam ga u naslijeđe da ga čuvamo, a koliko smo uspjeli u tome? Prošetajte gradom, pa ćete vidjeti i sami. Svako razdoblje je ostalo poznato po nečemu, a ovo će po apartmanima. Nemam ništa protiv njih, ali starim zidovima ne priliče reklame kojih se ni New York ne bi postidio.
