Znate kakvi smo mi ljudi, sve nam smeta, žugamo na sve od prometnih gužvi do sporih turista-šetača koji jedva svjesni bauljaju gradom. Ne paše nam južina, liti je prevruće, a posebno nas štufa konobar koji nije dovoljno brz. A ako ste konobar, onda se jedva suzdržavate da društvu od pet windfuckera vulgaris domaćih, koji su naručili svi redom različite kave, ne saspete što ih spada... Uglavnom, imate sliku, znate o čemu govorimo. E pa Kata Mijić je sve suprotno od toga, iako je rođena i odrasla na ovom našem kamenjaru i u Splitu provela cijeli svoj život: ništa joj nije teško, malo toga je može izbaciti iz takta, a kad plane, to je baš kao šibica – brzo izgori i sve je opet u normali.
Kata inače brzo govori, još brže radi, a da ne može puno stajati na jednom mjestu (i figurativno i zapravo) svjedoči stas. 'Je naporno, ali zato ne moramo trošit' na odlaske u teretane, aerobik ili takve ludorije...' - kaže nam naša sugovornica u hladu tamarisa na Baćama, koji metar od njenog radnog mjesta. Jer preko 20 godina konobarica je u Žbirca, legendarnom splitskom kafiću koji se smjestio posred mitske gradske plaže. Za vlasnike, odnosno šefa u kafiću ima samo riječi hvale; lako se dogovoriti za smjene, slobodan dan, godišnji, sve naravno u dogovoru s kolegicama. Kad je bio lockdown, odmah im je rekao 'plaću ćete dobit', ne brinite'. Plaća je prvog u mjesecu, Božićnica i Uskrsnica redovito dolaze, a nikad mu nije problem uskočiti, ponekad pokriti smjenu. A ne sumnjamo kako bi, da šef doista nije dobar, Kata Mijić kazala i to negativno jer takav dojam ostavlja, kao osoba bez dlake na jeziku. Što na umu, to na drumu, reklo bi se.
Amerikanci - najbolji
- Talijani su najgori. Odnosno, nekad su bili, sad se stanje popravilo, valjda je i kod njih došla kriza pa putuju dobrostojeći i mlađi, koji bolje znaju strane jezike i normalnije se ophode. Francuzi su posebna priča, Nijemci i Skandinavci su standardno dobri gosti, ali najbolji su – Amerikanci. Drže se nekih pravila, uvijek ostave bogatu napojnicu, nisu naporni, deset puta kažu 'than you'. A što se tiče posla, je zahtjevno psihički i fizički, ali kad nešto voliš onda ti je sve lakše. Najdraže mi je biti za aparatom, tako da sam uglavnom iza šanka. - opisuje nam Kata svoj radni dan pola sata prije smjene, dok pogledavamo na krcat štekat te prilično popunjene Bačvice. Temperatura još nije dostigla one užarene ljetne, ni turista još nema toliko, no sezona je praktički već započela. Što nas, iako je ovo trebao biti razgovor u kojem će se njen posao, njen drugi posao, minimalno spominjati, ipak dovodi do Kate Mitchell. Katinog pseudonima pod kojim, kada završi smjenu u Žbirca, piše i objavljuje – knjige. I to takvim tempom da smo prvo morali provjeriti do kojih brojki je došla, to se mijenja gotovo na dnevnoj bazi...
- Ukupno 14 knjiga, a prošle godine je izdana najnovija u Hrvatskoj. Odnedavno je rasprodano prvo izdanje knjige objavljene u Srbiji pa idemo na drugo i treće izdanje, a izdavač se odlučio za objavljivanje i u Makedoniji nakon uspjeha u susjedstvu. - kaže nam ova produktivna autorica, koja je pored knjiga isključivo ljubavne tematike objavila između 220 i 230 ljubavnih romana, 600-tinjak životnih priča te stotinjak kolumni.
Konobarenje i pisanje
- Ali to je 0,1 posto onoga što mogu dati, što mogu napisati. - uvjerena je Kata Mijić, no manjka izdavača koji su voljni pratiti njen ritam pisanja. Pogotovo u Hrvatskoj, dok u Srbiji (gdje je prvo izdanje rasprodano iako je tiskano u lockdownu) postoji jedna kultura čitanja, drugačiji pristup od zaposlenih u samim knjižarama pa do izdavača, naglašava naša sugovornica.
- Kod mene tekst sam izlazi, otprilike kao da gledam film u glavi i to prenosim čitateljima, opisujem što se događa. Pisanje me 'zarazilo' i prije Žbirca, još kao dijete sam maštala o tome da ću postati pisac. Čitala sam sve što mi je došlo pod ruku, non-stop mi je knjiga bila u ruci, a u srednjoj školi sam ispisala prve retke. Sestra mi je bila velika podrška i od tada praktički nisam stala s pisanjem. Ne ovisim o inspiraciji, jednostavno na pisanje gledam kao na posao – jedino u pozadini mora raditi TV ili tako nešto, ne mogu raditi u tišini. - objašnjava svoj izuzetno plodan književni opus Kata, no niti u jednom trenutku ne umanjuje važnost 'konobarenja'. Dapače, taj posao jednako voli, možda čak i malo više od pisanja, pa se nameće logično pitanje: kako uspoređuje ta dva posla, po mnogima nespojiva, koji je lakši odnosno teži, i možda ključno pitanje, kako sve stiže?
- Pisati je teže. Ljudi inače ne mogu pojmiti, tako mi se čini, da netko može biti pisac, a istovremeno biti jednostavan, 'normalan'. Jednostavno te stavljaju u kalup. A meni je zanimanje konobara san od djetinjstva, kao i pisanje. Nemam nikakvih problema s narudžbom od 'sto različitih kava'. Dapače, to je normalno, svatko hoće popiti kavu po guštu. U Žbirca su, osim u sezoni, uglavnom stalni gosti pa na njih gledamo gotovo kao na obitelj. A pisati se može i mora u svakom trenutku, u pauzi na poslu, na mobitelu, kad dođem kući i otvorim laptop, nema opravdanja jer rokovi su svetinja. U tjedan dana mogu napisati knjigu. Ako moram stat', promislit, onda gasim kompjuter – riječi jednostavno moraju same teći... - kaže Kata Mijić, koja je u doba korone pored dva posla (jer je imala viška vremena?!) pokrenula i treći. Bavi se naime prodajom porculana. Tu svoju strast otkrila je za vrijeme lockdowna, počela je tražiti antikvitete od porculana preko interneta ili na sajmovima kad su se ponovno otvorili. Uredi ih i prodaje na webu, ništa neobično nije da naiđete na 'pjat' s iskličnom cijenom od tisuću i pol kuna. Jasno je naime da se samo od pisanja 'ljubića' ne može živjeti, ali Kata tri posla radi jer ih voli i jer joj je prazan hod kao koncept – nezamisliv.
"Neki porok moraš imat'"
- Ni kapi alkohola nisam popila cijeli život. - okrećemo se privatnoj sferi, a nakon negativnih odgovora na naše inzistiranje 'pa ni vina uz ribu?', Kata priznaje kako je njen 'otrov' izbora – dupla kratka kava i voda.
- Zato pušim, dosta ode cigareta. A neki porok moraš imat'. - sliježe ramenima Kata, dok opisuje kako je kćer jedne gošće ostala u 'šoku' kada je doznala da je Kata - baka. Stala je djevojčica 'braniti' majci, da to jednostavno ne može biti istina, kako Kata nije baba, ne može biti baba, jer su 'babe deblje, stare najmanje 70 godina i stoje kući'.
- Imam sina i dvije kćeri, a od najmlađe i dvoje unuka. Ali nisam klasična baba kojoj ostavljaju djecu na čuvanje jer jednostavno nemam dovoljno vremena. Često se viđamo i pomažem im koliko mogu, najčešće financijski, ali nisam uobičajeni 'baka servis'. Ponekad se zaletim do Zelova, odakle sam rodom, no gore nemam imanje, ne bavim se poljoprivredom. Nema veze što je sve pripalo bratu, nitko mi ne bi branio da nešto posadim, ali jednostavno nemam toliko vremena, a ni uvjeti gore nisu najbolji jer nema vode ni struje. Tako samo obiđem groblje i vraćam se u Kaštela.
Kati nije teško svaki dan voziti od Gomilice do posla i natrag, ne smetaju je gužve ni činjenica da automobil star 21 godinu nema klimu.
- Možeš naći sto razloga za kukati i žaliti se. Ali život je lijep i treba ga živjeti, u suštini nema razloga za 'žuganje'. Kad mi netko dođe u kafić s osmijehom od uha do uha, cijeli dan mi uveseli, takav pozitivan stav bi trebali svi imati pa bi bili puno zadovoljniji...
Kata je od listopada i kolumnistkinja Dalmacije Danas, a njena posljednja kolumna imala je najveću čitanost do sada.
