Ove godine 11. se put održava Splitski cvit. Riječ je o manifestaciji koja u prvi plan stavlja žene ovoga grada koje su svojim trudom i zalaganjem učinile mnogo za ljude oko sebe. Riječ je o nesebičnim ženama koje čine svijet ljepšim mjestom, a jedna od njih je splitska liječnica Dubravka Ledina.
Razgovarali smo s ovom liječnicom koja je puna dva desetljeća radila na onkologiji splitske bolnice, a trenutno radi u Hospiciju Matošić.
Kako bi se predstavili nekome tko vas ne zna?
„Ja sam dr. Dubravka Ledina, po zanimanju sam onkolog. 20 godina radila sam na splitskoj onkologiji, zadnje dvije godine radim u Domu zdravlja, pri službi palijativne skrbi. Zadnjih šest mjeseci sam voditeljica Odjela palijativne skrbi SDŽ, takvih odjela imamo pet, i voditeljica sam mobilnih palijativnih timova pri Domu zdravlja SDŽ. To je što se tiče mog profesionalnog života, a inače sam majka dvoje djece i supruga.“
Je li vas iznenadila ova nominacija?
„Iznenadila me, obradovala me, pogotovo što je došla od mojih pacijenata i njihovih obitelji, pa je zbog toga najvrjednija. Drago mi je da je prepoznat moj rad i vrednuje se ta ljubav i empatija i briga za pacijente. Drago mi je i što postoji inicijativa gdje se vrednuje rad žena i mislim da mi žene zaslužujemo da budemo više zastupljene u društvu. Vrijedne smo, pametne, pedantne, predane poslu i zaslužujemo biti na mnogim rukovodećim funkcijama, od politike nadalje. Svakako mi je drago radi ove nominacije.“
Jeste li oduvijek znali da ćete biti liječnica?
„Da, oduvijek. Od djetinjstva svatko nešto želi, a ja sam uvijek željela biti doktorica. Jedini je bio problem strah kad sam bila mala. Moji su govorili – dobro uči, ali bojažljiva je. Ali kad nešto voliš, prevladaš taj strah.“
Zašto ste se baš odlučili za onkologiju? Ta struka nije baš popularna.
„Moja želja je bila pedijatrija, ali u vrijeme kada sam završavala medicinu nije bilo mogućnosti kao sada da se može izabrati. Ponudile su mi se tri specijalizacije. Dvije su bile gdje nije bio direktan radi s pacijentima – mikrobiologija i citologija. Treća je bila onkologija. Bio mi je bitan rad s pacijentima. Otkad znam za sebe imam tu želju da pomažem. I ja sam u početku imala strah kako će izgledati ta onkologija, ali mi je baš prirasla srca jer pomažeš najpotrebnijim, najranjivijim i najteže bolesnim ljudima. Smatram da je to jedna prekrasna struka, pogotovo u današnje vrijeme gdje je pomak u liječenju zaista velik. Nisu to pacijenti koji nisu izlječivi. Zahvaljujući novim onkološkim terapijama u današnje vrijeme je moguće izlječenje pojedinih bolesti i u uznapredovaloj fazi što ranije nije bilo moguće.
Pacijenti imaju duga preživljenja, dobre kvalitete života, tako da to čini ljepotu posla. Posao je inače jako dinamičan, zahtjevan i izazovan, stalno se nešto novo događa. Mladim liječnicima koji se odlučuju za specijalizaciju, slobodno mogu preporučiti onkologiju. To je struka koja je zaista zanimljiva i ispunjujuća.“
Što je najvažnije kod pacijenata, na vrijeme otići kod liječnika? Mnogi se zapravo boje otići kod liječnika jer ih je strah da im se nešto ne nađe. A kada se otkrije rak, često bude prekasno…
„Najvažnija je prevencija bolesti! Početi s edukacijama od najranije vrtićke dobi, npr.za pušenje znamo da je okidač za sve vrste tumora i kad mi dobro educiramo mladost da ne počnu nikada pušiti ili da prestanu – onda smo riješili veliki problem. Nije samo jedan faktor koji je okidač za nastanak raka, ima ih više. Važni su zdrava prehrana, tjelovježba, izbjegavanje stresa – zdrav život. U zdravom tijelu zdrav duh – svi to znamo, ali je pitanje kako se u životu ponašamo.
Jako su važni preventivni pregledi, 'screening' pregledi koji na vrijeme mogu otkriti bolest u ranoj fazi i koja je tada sto posto izlječiva. Navela bih pregled mamografije i pregled stolice na okultno krvarenje koji mogu otkriti bolest u najranijoj fazi koja je operabilna i time izliječena.
Nažalost, veliki broj ljudi ne odlazi na preglede, a nema novčanog kažnjavanja kao u nekim državama. Tamo se recimo, ako čovjek ne dođe na kolonoskopiju, plati penale. Nisam za to jer mi nismo prebogato društvo, ali sa stalnim edukacijama moramo nastojati da naša svijest proradi - da znaš da je ta kolonoskopija iza 50. godine zaista potrebna. Može se otkriti polip koji je prekanceroza i skidanjem polipa ili karcinoma u ranom stadiju, ti si izliječen čovjek. Nažalost, kod nas još veliki broj pacijent dođe u stadiju IV, kad je bolest diseminirana i nažalost nema izlječenja. Mogu biti, zahvaljujući novim terapijama, zalječenja pa da takvi ljudi žive godinama, ali nema izlječenja."
Možemo zaključiti da je današnji način života uzrok većem broju oboljelih od raka negoli prije 30 ili 50 godina?
„Tako je. Ja sam se bavila rakom dojke i moram reći da je samo deset posto rakova dojke nasljedno. Ostali su sporadični. Svaka treća-četvrta žena će oboljeti od raka dojke. I kad to znamo, moramo ići na redovite kontrole, ali svatko misli da se to događa nekom drugom. Dođu i obrazovane žene i žene koje žive u Splitu gdje im je sve dostupnije nego u drugim krajevima pa kažu – nisam napravila mamografiju. Prestanu dojiti pa se ponašaju kao da te dojke ne postoje. Žena mora do kraja života, što se tiče dojki i ginekološkog trakta, ići na redovite preglede. Odaziv može i treba biti bolji.
Znamo da je 90 posto rakova pluća pušački i opet smo pušačka nacija. Sve su niže godine kada djeca počinju pušiti, već u osnovnoj školi. Ja, kao onkolog, ne dam prijateljima moje djece da puše ispred mene, te ih uvijek upozoravam na štetnost pušenja. Ne dam medicinskom osoblju da puše ispred Hospicija, meni je to sramota – da se ispred zdravstvene ustanove puši. U našem timu bilo je stravstvenih pušača koji su prestali pušiti kada su kroz ovaj posao palijativne skrbi vidjeli teškoće naših pacijenata. Uvijek je dobro govoriti, čak i biti dosadan, ali kad i jednu mladu osobu skineš sa duhana – napravio si puno.“
Koja je vrsta raka najteže izlječiva?
„Ja sam se,uz tumore dojke, bavila i tumorima kože te urogenitalnim tumorima. Npr. tumori testisa su i u 4. stadiju, kada je bolest metastazirala, izlječivi jer su osjetljivi na kemoterapijsko liječenje koje se primjenjuje od 70-ih godina do dan danas.
Dok su glioblastomi, tumori mozga, zaista teški tumori jer su infiltrativni i rastu u mozgu, možda se kasno reagira jer netko nema simptome pa kad se pojavi simptom već je tumor dosta proširen. Onda kad se operira ne može se radikalno operirati jer taj tumor nije kao mala loptica, već se poput žile prostire i pored radikalnih terapija- i operacije, kemo i radioterapije – ishod liječenja često nije zadovoljavajući.
Liječenje tumora dojke je zahvalno jer ima jako puno terapija i ako žene napipaju i otkriju bolest na vrijeme mogućnost izlječenja je veliko. Tumori pluća spadaju u jedne od agresivnijih tumora. Sve ovisi koji je stadij bolesti. Važno je otkriti na vrijeme, da se bolest nije proširila, da se može operirati.
Onkologija je zadnjih desetak godina jako napredovala, puno novih terapija je uključeno u liječenje onkoloških pacijenata, tako da se promijenila sudbina naših pacijenata na bolje. Liječenje onkoloških pacijenata u Hrvatskoj je na zavidnoj razini, prati europske i svjetske smjernice te naši pacijenti zahvaljujući fondu skupih lijekova na nivou RH prema preporuci timova dobivaju odobrenje za skupe lijekove koji su im indicirani sve dok terapija djeluje i/ili dok je bolest stabilna.“
Nedostaje specijalista na svim odjelima splitske bolnice. Kako to da se ne prati i ne šalje mlade liječnike na specijalizaciju na vrijeme, a ne tek kada netko ode u mirovinu?
„Rukovodstvo bolnice bi trebalo voditi računa o tome da se na vrijeme pošalje mlade liječnike na specijalizaciju jer specijalizacije najmanje traju 4-5 godine. Na onkologiji je zaista premalo onkologa, velik je broj pacijenata, veliki broj radilišta, zahtjevnih terapija, a i organizacija posla je trebala i morala biti bolja."
Ima li razlike između pacijenata na onkologiji i na palijativi?
„Meni je čovjek čovjek. Razlike ima jer onkološki pacijenti kad dođu na terapiju su uglavnom dobrog općeg stanja - pacijenti koji mogu podnijeti onkološko liječenje. Uvijek nam je pacijent u centru pozornosti, ali je na onkologiji cilj dati što prije adekvatnu terapiju koja će mu dati ozdravljenje. Ako ne može doći do potpunog ozdravljenja bar dugo zalječenje i kvalitetu života. Zbog velikog broja pacijenata, malog broja nas onkologa, puno radilišta, mi smo stalno trčali i bili preopterećeni, nismo imali potrebno vrijeme da bi se mogli posvetiti pitanjima pacijenata koji se nama liječnicima čine banalnim, a pacijentima su jako važna. Stvarno smo se trudili.
Mnogi misle da je palijativa samo umiranje. Ima dio pacijenata koji umiru i kojima pomažemo u tom aspektu. Imamo samo tri mobilna palijativna - tri doktorice specijaliste i tri više medicinske sestre. Bazirali smo se da pomažemo najtežim pacijentima, najranjivijima, koji su završili aktivno liječenje, kojima nema više aktivne terapije i koji su došli do zida. Tko će njih sad liječiti? Završeno je liječenje, u bolnici im ne mogu ništa ponuditi, obiteljski liječnici su prezauzeti kako brojem pacijenata tako i administracijom i mi smo došli stvarno kao spas da tim pacijentima pomognemo. Što znači ta pomoć? Sveobuhvatna je. Ne samo medicinska, nego moramo misliti i na socijalnu, psihoemocionalnu, duhovnu. I ne samo pacijentu nego cijeloj obitelji.
Kad dođem u kuću pacijenata, srećem svoje pacijente od prije 10-15 godina koji nemaju više aktivnog liječenja, na ovaj način sustav se pobrinuo za njih – nisu odbačeni, nisu napušteni. Netko im dođe u kuću da im pomogne, da im otkloni bol, da im promijeni urinarni kateter,ordinira infuziji itd. Prije se za to moralo ići u bolnicu i satima čekati. Ti su pacijenti teško bolesni, a obitelj je preopterećena, toliko je ta pomoć vrijedna, kako za pacijenta, tako i za cijeli sustav jer smo time smanjili troškove, od saniteta do doktora u bolnici kojih je malo i koji su opterećeni. Pomak je jako velik jer sve pokušavamo riješiti u kućnim uvjetima. Većina naših pacijenata želi biti doma, u svom okruženju, sa svojim najmilijima. Nekad kad se to ne može pored najbolje volje, pacijenti dođu u ovaj hospicij gdje se rješavaju njihove tegobe i gdje mogu dostojanstveno dočekati svoj kraj.
Nije palijativna skrb samo za umiruće pacijente, i ovdje se živi život.
Kod mog dolaska na početku i mene je bilo strah kako će mi biti ovdje nakon onog dinamičnog posla, ali evo tu sam dvije godine i mogu reći da sam sretna jer napravim puno za pacijenta i njihove obitelji . Ne samo ja, nego cijeli moj tim – to su kolegice liječnice, predivne sestre, koordinatori, njegovatelji.“
Koliki je kapacitet hospicija?
„Imamo 16 ugovorenih kreveta i to su sve palijativni kreveti, za najteže slučajeve. Kad ovdje dođu nema više odlazaka u bolnicu, ne rade se dijagnostičke pretrage, primjenjuje se simptomatsko liječenje. Zahvaljujući našim ljudima koji žele pomoći svojima, nama je taj kapacitet dovoljan. Uspješno sa 16 krevete zadovoljavamo potrebe. Cilj je da imamo 21 krevet. Imamo palijativne odjele u Sinju, u Supetru, u Makarskoj i Imotskom. Mi smo nacija koja stari i potrebe će sigurno biti veće. Svatko će doći u potrebu za palijativnom skrbi. Ne moramo se mi razboljeti, ali svi ćemo umirati. Smrt ne bi trebala biti tabu tema. Nas uče u palijativnoj skrbi da je smrt normalni, sastavni dio života. Kako se radujemo rođenju početku života, hajdemo osigurati da ta smrt bude svima dostojanstvena, bez patnje, bez boli. Nitko nam nije dao garanciju koliko ćemo živjeti, mi svi mislimo da se to događa nekom drugom. Kad si u najboljim godinama, kad imaš veliku djecu ili bližnje, trebaš reći svoje želje, dok si pri čistoj pameti, bez bolesti. Bolest dođe naglo i obitelj onda ne zna što bi. Imat će grižnju savjesti ako ga stave u dom, bi li to bila njegova želja. Zato bi možda trebali imati nekakav plan.
Mi pokrivamo cijelu županiju. Upoznala sam sva sela Dalmatinske zagore i mentalitet ljudi. Taj osjećaj da im je netko došao je njima neprocjenjiv. Imamo sve vrijeme za njih, nismo opterećeni da nas čeka 20-ak drugih pacijenata, jer sve posjete planiramo, Mi popijemo kavu s pacijentom i njegovom obitelji, ako je njima to važno. To je taj palijativni pristup i to je ljepota tog posla.
Kod nas nema specijalizacije za palijativu, iako vani već dugo postoji i jednako je vrijedna kao bilo koja druga. I ne uzimaju je stariji liječnici nego mladi.“
Bili ste kao mlada liječnica i u Domovinskom ratu.
„Trauma je velika jer sam dio radila u Sarajevu i u Konjicu. Mi smo svi multinacionalno živjeli, tek sam bila završila medicinu i radila sam na hitnoj pomoći. Nikad nikoga nisam gledala drugačije. I onda je došao taj rat i nisi znao ni što ni kako. Bila sam u ratnoj bolnici, to su iskustva koja nikad ne zaboravljaš. Kad sam izbjegla, kad smo se morali povlačiti, došla sam u Zagreb i dobila sam mogućnost da volontiram na klinici za tumore. Opet je došla 'depeša' da se onaj tko je rođen u BiH vrati na ratište. Odradila sam velik dio ratišta i dala svoj doprinos, mislila sam da je to iza mene, a onda opet vraćanje na ratište što mi je je jako teško palo, ali onda mi je jedna prijateljica rekla – nije svako zlo za zlo. Bila sam raspoređena u Čapljinu jer je tamo nedostajalo doktora i toliko sam tamo prekrasnih ljudi upoznala koji su mi dan danas prijatelji. Valjda je Bog znao zašto me poslao dolje. Tamo sam se, pomažući drugima, razboljela, dobila sam tešku upalu pluća pa sam završila na zaraznom odjelu KBC-a Split i tamo upoznala svog muža. Bog je imao plan i uvijek se šalim da je moj muž moj ratni plijen.“
Dr. Ledina nas je provela Hospicijem Matošić u kojem se na svakom koraku vidi ta ljubav koju liječnici i sestre pružaju pacijentima. Zahvalna je ravnatelju Doma zdravlja dr. Marku Rađi koji je svjestan težine posla kojom se bave i koji čini sve da osoblje bude zadovoljno. Također imaju mogućnost upoznati se s radom nekih drugih hospicija i vidjeti kako se to drugdje radi. Podsjetimo da je Hospicij Matošić danas tu, nakon godina i godina čekanja, zahvaljujući sestrama Tonki i Milki Matošić koje su darovale zemlju i veliku svotu novca da se ljudima sa splitskog područja omogući da dostojanstveno žive svoje posljednje ovozemaljske dane.
