Mia Milković. Sigurno ste nekad čuli to ime. Ako vam se još uvijek nije upalila lampica, onda ćemo samo reći - utakmica Hajduk - Villarreal i suze mlade fotografkinje. Sad vam je jasnije? Da, to je Mia Milković, učenica 4. razreda II. gimnazije iz Splita koja se u slobodno vrijeme bavi fotografijom, snimanjem videa, montiranjem, pisanjem pjesama, novinskih tekstova, ali i „prikupljanjem“ Oskara izvrsnosti. Ona je sve to, a tek je u srednjoj školi. Sigurni smo da ćemo u budućnosti još čuti za nju.
No, krenimo redom. Mia je za svoju školu osvojila tri Oskara izvrsnosti.
- Bilo je to prošle školske godine, ali ove kalendarske. Riječ je o projektu CIMAJ - Centra izvrsnosti multimedije i jezika. Dobili smo razne zadatke, snimali smo reportažu za Enter konferenciju koja je održana u Spaladium Areni, zatim smo odradili intervju s Hajdukovim nogometašem Ivanom Krolom, pisali smo tekstove o aktualnostima u školi… Pokrili smo mnogo šarolikih tema – o Hajduku, brzoj modi, a imali smo i urednički kolegij s Augustinom Markotom, zamjenikom glavnog urednika portala Dalmacija Danas koji nas je uputio kako biti bolji novinar. Posebno se kao novinarski tim volimo osvrnuti na bitne datume i događaje za našu zajednicu, poput obilježavanja dana Vukovara, a svoje smo radove radili u suradnji sa Gradskom knjižnicom Marka Marulića objedinili u zbornik - kaže nam Mia.
Pomeli konkurenciju
Doslovno su pomeli konkurenciju.
- Prvi smo se put prijavili u Centar izvrsnosti u sklopu projekta Čuvari baštine. Zadatak je bio predstaviti nepokretnu baštinu na zanimljiv način – video, plakat, brošure... Sve smo to napravili, a naše je predstavljanje projekta od mogućih 29 škola bilo među zadnjima po redu. Nažalost, tada je već svima pala koncentracija, publika se komešala, a kad smo vidjeli članove komisije na mobitelima, kako uopće ne obraćaju pažnju dok škole izlažu, poludjeli smo i rekli da ćemo se dogodine prijaviti i doslovno „ubiti“. Došao je taj projekt CIMAJ i pomeli smo sve. Bili smo najbolji u tri kategorije od mogućih šest, za najbolji intervju Franka Kurobasa i ja za intervju s nogometašem Krolom, zatim nagrada za najbolji dokumentarni film u kojem smo saželi sve što smo radili cijelu godinu i dobili smo nagradu za najbolji projekt u cijelosti – pojašnjava nam Mia.
U projektu je sudjelovalo mnogo učenika, a šest ih se intenzivno bavilo novinarstvom u tih pola godine. Bilo je tu tadašnjih prvaša, drugaša i trećaša, a sve su vodile prof. Magdalena Mrčela i Ema Bodrožić Selak. Upravo je Mia bila zaduženja za montiranje, stoga nas je zanimalo kad se počela baviti fotografiranjem i snimanjem.
- Od ranog sam djetinjstva bila uz fotoaparat. Kad već nisam mogla trenirati nogomet, želja mi je bila biti negdje blizu stadiona i ostvarila mi se 20. travnja – da na Poljudu fotografiram utakmicu Hajduka. Čudnim sam načinom dobila svoju prvu akreditaciju koju sam od sreće zagubila negdje na tartanu. Snimanjem i montažom profesionalnije sam se počela baviti kada sam u školi ušla u prvi projektni zadatak 2021. godine. Prof. Mrčela među nama je tražila nekoga tko može i zna montirati i onda je krenulo - više samouko, YouTube tutorijali, ali u međuvremenu sam u drugom mjesecu krenula s radionicom „Osnove filma“ koju je držao redatelj Ivan Miladinov u sklopu Umjetničke organizacije Kazališta Moruzgva iz Zagreba, bilo je besplatno za mlade do 25 godina. Krenula sam s tim, a ranije sam završila modul dramaturgije kod Ane Prolić, profesorice na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu – pojašnjava nam Mia.
Jesmo spomenuli da piše poeziju?
- Prije sam pisala za dušu, ali sam se u međuvremenu prijavljivala na natječaje. U trećem sam razredu dobila pohvalu na natječaju „Tipka“ za priču „Ili jesi ili nisi“. Priča je bila o Hajduku, a u veljači ove godine osvojila sam nagradu u sklopu natječaja „Malo pridonosim, puno dobivam“ koji je raspisala Srednja škola Delnice. Pobijedila sam s pjesmom Voda koja je 2021. bila prva u županiji na Lidranu, ali nije prošla dalje, ne znam kako – kaže nam Mia te pojašnjava kako je uopće krenulo s pisanjem.
- Kao mala čitala sam puno knjiga, s četiri sam godine naučila čitati i pisati. Kad sam u čitanci u osnovnoj školi pročitala prvu pjesmu, poželjela sam da jednog dana moja pjesma bude tu, ali mi je učiteljica rekla: „Od tebe nikad neće biti ništa i nećeš nikad hrvatski imati 5.“ Ali dokazala sam se iduće godine, u trećem i četvrtom razredu hrvatski mi je bio 5, u petom sam razredu počela intenzivnije pisati, iako sam pisala već u drugom razredu osnovne, ali to su bili teški „porodi od tmine“. Samo sam nastavila pisati, a u petom mi je razredu nastavnica iz hrvatskog, Mislava Kvasina, rekla - Samo nastavi pisati, nemoj nikad odustati i vjeruj da će biti od toga nekad nešto. Barem si olakšaj dušu, ako ne misliš nigdje objavljivati. Rekla sam u inat - upisat ću ja gimnaziju i bit ću odlična iz hrvatskog. Tako i je.
"Treba dobro brusiti svoj stil"
Nadamo se da će Mia ipak izdati zbirku pjesama.
- Imam neku okvirnu zbirku, ali to je više interno, između mene i razreda. Skupilo se tu preko 100 pjesama, od kojih je 20-ak kvalitetnih. Prijavljujem se na natječaje, samo treba dobro brusiti svoj stil i držati se riječi moje razrednice: više čitati nego pisati da bi bio dobar pisac. Planiram svakako objaviti nekad, ali kad se skupi veća količina.
I sad, jako važno pitanje, gdje nakon srednje?
- To mi je najteže pitanje. Moja je želja kroatistika i latinski. Vjerojatno ta kombinacija. Kroatistiku zato što se vidim u sportskom novinarstvu i želim biti što kompetentnija i pismenija, a latinski volim kao predmet, iako u njemu nisam ni približno toliko dobra. Za mene je to jezik iz kojeg možeš naučiti sve ostale, primjerice talijanski jer imaju mnogo sličnosti, a istovremeno se i širi vokabular hrvatskoga samim prevođenjem riječi. Govore mi i savjetuju da idem na nešto vezano uz film i snimanje, neki me isključivo tu vide, ali ja nisam baš za to. To mi je više za gušt, a ovo baš volim i želim – iskreno će Mia.
Za studij kroatistike i latinskog trebat će se preseliti u Zagreb.
- Vjerojatno će to biti najteža odluka u životu. Da budem iskrena, u Splitu nemam baš priliku baviti se svime što želim, a ja sam ljuta Torcida i ne znam kako ću bez Hajduka. Najteže će mi biti zbog samog grada. Kad odem bilo gdje, na ljetovanje, jednodnevni izlet, nije mi to to. Nedavno sam bila u Zagrebu na Smotri hrvatskog filma s našim školskim filmom 'Koraljna vrata'. Bilo je to prvi put da je škola pozvana, a iako sam bila s prof. Mrčelom, naprosto je nešto nedostajalo. Sunce, more, ležerna kava… Mislim da će mi biti teško, ne toliko zbog prijatelja i društva, ali zbog ljudi koji su mi obilježili školovanje i zbog samog grada, ponajprije zbog Hajduka – kaže nam.
Ne možemo ne spomenuti suze na utakmici. Cijela zemlja vidjela je suze uplakane djevojke s fotoaparatom u ruci. Otkud ljubav prema Hajduku?
- To je stvarno posebna priča koje ću se sjećati dok god živim. Prvi me put baka odvela na Poljud. Rekla mi je da se odjenem, da idemo napraviti đir. Imala sam 4 godine, bio je derbi, ne sjećam se rezultata, mislim da smo pobijedili. Kako smo se sve bliže približavale, čula sam samo buku, nisam ništa razumjela. Došle smo do juga, izgledalo mi je kao svemirski brod i neki mravi koji trče po travi. Pitala sam je šta je to i onda mi je ona ispričala kako se igralo na Starom placu, ja sam htjela samo poviriti unutra, ali redar nije dao i onda je ona otišla do njega, a mene ostavila po strani i razgovarala s njim samo da nas pusti pet minuta. Kad sam to vidjela, ja sam se zaljubila u Hajduk. Rekla je, kad je vidjela te moje emocije - bit ćeš i ti jednog dana tamo među njima. Htjela sam da odemo skupa na neku utakmicu, ali rekla je - di ću ja, stare babe ne idu. Tako da mi je žao što ne želi otići jer ona je ta koja mi je omogućila tih 5 minuta derbija, pa da joj bar malo vratim – iskreno će Mia.
"Ojačali su me i posložili glavu"
Zanimalo nas je kako je došlo do suradnje s portalom Dalmacija Danas i kako uopće sve stiže.
- Do portala je došlo preko prof. Mrčele. Ja sam oduvijek bila zaljubljenica u kazalište i kazališnu fotografiju. Fotografirala sam sebi za dušu ili portfolio ako odem na UMAS pa da imam sva područja koja mogu pokriti. Išla sam na balkone gdje nema nikoga, fotografije su mi na počecima bile očajne, ni približno na razini ovih danas. Onda je razrednica pitala hoće li se konzultirati s Radom (Popadićem, gl. urednikom portala Dalmacija Danas, op.a) da me ubaci, a ja sam bez razmišljanja rekla „da“ i tada je sve krenulo kako sam htjela, a za mene ostvarenje mnogih snova - prve prave akreditacije. Radi sam zauvijek i neizmjerno zahvalna, kad god bih ga pitala mogu li nešto, nikad nisam dobila odgovor 'ne' ili 'nisi ti za to'. Vjerojatno sam najmlađa na portalu i u svim 'kategorijama' koje me zanimaju, ali on mi je uvijek dao priliku da se iskažem i pokažem, da živim svoje snove. Ne daje svatko samoukom, pogotovo maloljetnom fotografu prilike, a ja sam ih na portalu i od svog urednika dobila bezbroj. Krenula sam prvo s kazalištem, a u međuvremenu sam počela pisati male izvještaje juniora Hajduka i ženske ekipe kad se aktivirala. Popratim koliko god mogu, i tenis ili nešto kad su naši na velikim natjecanjima, a i Hajduk kad zatreba.
Profesorica mi je kemije, Ana Gudić, rekla - Vjeruj ti meni, tvoj će autogram nekad vrijediti k'o suho zlato pa ću ja s tim kupiti otok! Potpisala sam joj se i nakon toga sam krenula s teškim radom. Uvijek ističem „Work until your signature becomes an autograph“ i uvijek „je'an deve' pe' nula“ jer Torcida nikad ne gubi nadu i vjeruje i poslije poraza, time se vodim. Ako nećeš raditi kad je najteže ili ako radiš samo da odradiš - bolje nemoj nikako. Nekad u sebi zahvalim neradnicima i svima onima koji su me toliko puta pokušali skrenuti s puta kojim želim ići, svima onima koji su mi podmetali nogu. Hvala im i sad jer bez njih sam tu gdje jesam, ojačali su me i posložili glavu u kojoj je sad samo rad, rad i uspjeh. Stižem jedva, ali srećom, neki profesori imaju razumijevanja, pomognu koliko god mogu i jako sam im zahvalna. Radim noću do kasnih sati, ali sve stignem - kaže nam Mia.
Teško je nabrojati sve njezine afinitete i uspjehe. Važno je spomenuti i da je od 2. do 5. razreda trenirala judo u JK Pujanke. Osvojila je po jednu zlatnu i srebrnu medalju i 14 brončanih. Uz to, u 6. razredu osnovne škole osvojila je 2. mjesto na gradskoj razini iz rukometa i 3. mjesto u atletici u disciplini bacanja medicinke. Od prošle godine Mia surađuje s Našim Hajdukom, a same novinarske početke ostvarila je suradnjom s Nogometplusom.
Fakultativno uči francuski jezik te je dio školske novinarske grupe čiji je časopis proglašen drugim najboljim u Hrvatskoj 2020. godine i u njegovu podlistku „DrugArt“ ima dvije objavljene pjesme na hrvatskom i engleskom jeziku. Pojedine su joj pjesme, zbirka pjesama i priče objavljene na internetskoj stranici „Top generacija“ u sklopu književnog natječaja „Mlada pera“. I 2021. godine bila je dio školske novinarske grupe čiji je časopis proglašen trećim najboljim u Hrvatskoj 2021. godine prema Večernjem listu i u njegovu podlisku „DrugArt“ objavljene su joj pjesme na hrvatskom jeziku i nekoliko fotografija. Ove je godine urednica novog školskog lista. Prošle godine sudjelovala je u Erasmus+ projektu, a na proljeće 2023. ide u Španjolsku, također u sklopu Erasmusa.
Nadamo se da nismo nešto propustili spomenuti, no kao što smo rekli, Mia je toliko aktivna na raznim poljima da je teško pobrojati sve njezine uspjehe. A tek je krenula u život. Sigurni smo da će se za nju još čuti jer ova je djevojka rođena za uspjeh. Srećom, nije poslušala učiteljicu koja joj je kazala da neće biti ništa od nje, ona joj je zapravo bila poticaj da radi i dokaže sebi i drugima da može. A zaista može puno!
