Počela je jedanaesta splitska Povorka ponosa, odnosno Split Pride.
.png)
Iako djeluje da su kontrole i policijsko osiguranje puno brojniji nego prethodnih godine, načelnik PU Slobodan Marendić kazao nam je kako ove godine ima 30 posto manje policajaca na osiguranju.
Inače, u Đardinu se za sada skupilo 200-tinjak sudionika Pride-a, mahom je riječ o mlađem svitu, strancima.
Tu su i Bojan Ivošević, Ante Tomić, Feđa Klarić, Kristina Vidan,..., a očekuje se dolazak gradonačelnika Puljak.
"Pride je prosvjedna povorka LGBTIQ+ zajednice. Još jednom se okupljamo kako bismo mirno koračali kroz središte grada u kojem živimo, protestirajući protiv nejednakosti i diskriminacije kojoj smo izloženi.
Pride je i povorka ponosa. Ponosni smo što se ne dodvoravamo društvu koje nas uporno ušutkava i posramljuje, nego ostajemo svoji unatoč preprekama na svakom koraku. Ponosni smo jer se ne skrivamo i jer nemamo što kriti. Ponosni smo jer smo nepokoreni.
Ove godine Split Pride postavlja jedno jednostavno ali važno pitanje: Imamo li mi prava?
Naime, u proteklih dvadeset godina LGBTIQ+ aktivizma u Hrvatskoj (deset u Splitu) mnogo se govorilo i raspravljalo o pravima LGBTIQ+ osoba. Neki misle da ih imamo previše, neki misle da ih imamo premalo, kao da se tu radi o nekim posebnim pravima. A mi zapravo samo želimo imati jednaka prava kao i svi ostali građani ove zemlje. Ne tražimo posebna prava, nego jednaka. Je li to zbilja previše?
Nabrojat ćemo samo neke primjere diskriminacije koji nam jako bodu oči. Na primjer: Izostavljeni smo iz važnih nacionalnih i lokalnih strateških dokumenata što nas marginalizira i čini nevidljivima, zdravstvena skrb za trans osobe u Republici Hrvatskoj nije regulirana, nemamo pristup medicinski potpomognutoj oplodnji, ne možemo darivati krv, Ustavom nam je zabranjeno pravo na brak i tako dalje.
Međutim najgore od svega je to što se ne usuđujemo koristiti ni prava koja nam po zakonu pripadaju. Prosječna LGBTIQ+ osoba u našoj okolini ima osjećaj da ta prava koja imamo nisu uopće ovdje među nama, nego negdje na Marsu. Kada gledamo članke i zakone u kojima stoji na što sve imamo pravo, imamo osjećaj da gledamo u mjesec; znamo da je tu, ali ne možemo ga dohvatiti.
Na primjer: LGBTIQ+ osobe ne sklapaju životna partnerstva ili ih sklapaju u tajnosti iz straha od reakcija obitelji i bliskih osoba iz okoline. Sklapanje životnog partnerstva je obiteljski čin, a naše obitelji uglavnom nisu podržavajuće. Često ne zasnivamo obitelji da se diskriminacija kojoj smo izloženi ne prenese i na našu djecu. Kada se ipak odlučimo zasnovati obitelj, lakše nam je zaobilaziti zakonske odredbe nego ih staviti u praksu. Ne prijavljujemo slučajeve nasilja i diskriminacije jer se bojimo reakcija djelatnika svih institucija na kojima se potom moramo autati (HMP ,policija, sud,...) . Život u drugom rodnom identitetu selektivno prijavljujemo okolini, ali i nadležnim institucijama radi straha od stigme. Sve to skupa čini nas još manje vidljivima. Ispada da su zakoni ove zemlje napisani da bi se uljepšala realnost, jer vrlo se malo toga događa po pitanju njihove primjene. Nepovjerenje u nadležne institucije poznata je pojava, a kod nas je ono dodatno pojačano strahom od diskriminacije.
Svi ovi problemi posljedica su društvene klime i kulture prožete homofobijom, čega smo itekako svjesni jer živimo u ovom društvu svaki dan. Također su posljedica potrebe pojedinih političara da perpetuiraju homofobiju i status quo kako bi na njima ubirali glasove. Imamo osjećaj da je pitanje LGBTIQ+ prava umjetno održavan problem, zato što je dosta zgodan za loptanje na političkom polju. Jer ovaj se problem mogao i trebao odavno riješiti.
Prava koja smo stekli rezultat su duge i teške borbe, plivanja protiv struje koja stalno prijeti da nam ih odnese. Svjesni smo koliko je dragocijen svaki izboreni pedalj slobode. Također smo svjesni da ljudska prava ne idu uvijek nužno prema naprijed. Nekada idu prema nazad. Zapravo o nama ovisi u kojem će se smjeru kretati. Baš o nama koji tu živimo.
I zato Pride. Zbog svega što smo upravo naveli, pozivamo članove LGBTIQ+ zajednice, naše prijatelje i sve ljude kojima je stalo do ljudskih prava i sloboda da u Povorci ponosa 16. 7. 2022. zajedno, još glasnije, postavimo pitanje: Imamo li mi prava, zaista?", poručili su organizatori.
