[N]ije se puno dobroga pisalo o hrvatskom suđenju posljednjih tjedana. Očekivalo se da će dolaskom VAR tehnologije suđenje u Lijepoj našoj dočekati novo proljeće, ali još uvijek se nekako nalazi u dubokoj zimi (po skromnom mišljenju autora ovog članka, ne nužno i redakcije portala Dalmacija Danas).
No, da nije sve tako crno, svjedoči priča koju donosimo iz mjesta Seoca pokraj Omiša. Tamo smo pronašli Ivanu Bogdanović, 21-godišnju studenticu splitskog Pravnog fakulteta i - nogometnu sutkinju.
"Došla sam jedan dan i rekla da sam postala nogometna sutkinja"
Nije Ivana prva žena koja je uzela zviždaljku u usta u našoj županiji, ali je najsvježiji primjer. I pozitivan primjer kako smo čuli, stoga smo je odlučili nazvali i upoznati ovu iznimno simpatičnu i zanimljivu djevojku.
- Odrastala sam uz dva brata te smo s ocem često odlazili na Poljud, na Četiri kafića i Torcida kup. Kod kuće smo svi gledali nogomet, komentirale su se utakmice i od njega nisam mogla pobjeći ni da sam htjela - odgovara nam Ivana na pitanje kada se rodila ljubav prema najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu.
No, jedno je pratiti nogomet, a drugo postati akter nogometne utakmice.
- Moja prijava na sudački tečaj je zasluga jednog kolege sudca. U Splitu već par godina postoji jedna amaterska nogometna liga na terenima Torcida kupa. Zove se Sun City Sport. Na njoj sam zapisivala golove i mjerila vrijeme. Jedan od igrača te lige je bio sudac te mi je predložio da se okušam u suđenju. Onda sam se prijavila na tečaj i tako je sve krenulo - priča nam.
No, svoju odluku da upiše tečaj nije rekla nikome dok ga nije završila.
- Došla sam jedan dan i rekla da sam postala nogometna sutkinja. Nisu bili šokirani, pa rekla bih da su se i oduševili - govori nam reakciju svoje obitelji.
I društvo je bilo uz nju.
- Bilo je komentara da će sad imati koga doći gledati. Svi su mi dali podršku. Trebalo je sve to malo posložiti na svoje mjesto. Da shvate da vikendima više neću biti slobodna kao do sada. Stvarno, nisam primila nijedan negativan komentar - zadovoljno će.
Ispitnu utakmicu polagala je u svom Omišu.
- Igrali su mlađi pioniri Omiša i Kamena iz Podbablja. Trema je bila na najjače, ali nakon prvog zvižduke je nestala. Na tečaju su nas stvarno dobro pripremili za utakmicu. Prva seniorska utakmica mi je bila nekih mjesec dana. Tu je bila puno veća trema. Bila sam pomoćna sutkinja na utakmici Hvarske lige. Imala sam strah od reakcije igrača na novu žensku sutkinju. Stvarno se pokazalo da nema razloga tom osjećaju. Njima je bilo svejedno tko je tu. Samo da se posao odradi kako treba - prisjeća se.
A ta Hvarska liga je uistinu posebna. Znaju svi oni koji prate dalmatinski niželigaški nogomet.
- Meni je stvarno fascinantno kako jedan otok ima deset klubova. Što se tiče rivalstva, između njih postoji na terenu, ali oni su prijatelji prije i poslije utakmice. Mene su odlično prihvatili. Imam odličan tretman na Hvaru. Prošli vikend je padala kiša i svi su se brinuli hoću li pokisnuti, prehladiti se i tako dalje. Ja sam rekla: Ajmo igrati - govori nam Ivana.
"Mogu reći da imam i veću podršku od ekipa nego moje kolege"
Ove sezone je debitirala na 2. ŽNL, a odradi i dječje utakmice kada treba. Istaknula je dvije žene, koje su njoj i kolegice utabale stazu.
- U našoj županiji su već duže vremena prisutne dvije sutkinje, koje su i međunarodno priznate. One su Vesna Budimir, koja više nije aktivna i Jelena Pejković. Njima je sigurno bilo puno teže. Danas županijske lige sudi i kolegica Karla Soldo, koja je pomoćna sutkinja. Iz osobnog iskustva nisam doživjela da mi se nešto loše komentira uz to što sam žena. Eventualno mi mogu kroz zezanciju kazati da sviram neki blagi faul čisto jer sam žensko. Ali da su nešto loše mislili s tim i da su me išli uvrijediti, to se još nije dogodilo - zadovoljna je.
A evo kako ona vidi svoj posao...
- Sudca nitko ni ne primijeti dok ne donese neku spornu odluku. Naravno da će i neke moje odluke izazvati nezadovoljstvo nakon utakmice. To doživi svaki kolega. Mogu reći da imam i veću podršku od ekipa nego moje kolege. Prošli vikend sam čula razgovor dvojice suigrača u kojem je jedan rekao da "smire tenzije, kako mala ne bi izgubila volju za suđenjem". Treba pokazati da se stoji iza svojih odluka, ali i ne pokazivati da si svemoguć i da ne možeš pogriješiti - govori nam svoje zrelo razmišljanje ova djevojka.
No, jedan osjećaj je užasan. Kada pogriješiš, a povratka nema...
- To je jako loš osjećaj i ne bih ga preporučila nikome. Dogodi se. Tko radi, taj i griješi - smatra.
"Nije lako kada i najmanja vaša greška može usmjeriti tijek utakmice"
Dotaknuli smo se i suđenja na razini Hrvatske. Ima opširno mišljenje o tome.
- Rekla bih da je najlakše suditi iz naslonjača. Vidimo i sami da se snimke nekih spornih situacija pregledavaju po 20 puta i opet postoje oprečna mišljenja i među sudačkim ekspertima i kontrolorima, koji su bili iskusni sudci. Poznaju nogometna pravila, a vi sad zamislite kako je sudcu koji u djeliću sekunde mora donijeti odluku. Naravno da nije lako sudcu koji sudi utakmicu koja je pod povećalom javnosti. On zna da će svaka minuta susreta secirati. Današnje suđenje je definitivno bolje nego što je bilo prije 20-ak godina. Sudci su fizički spremniji dosta, stigao je i VAR, uz kojeg je mogućnost težih grešaka manja. Ne kažem da je savršeno, daleko od toga. Uvijek ima mjesta za napredak. Ali je bolje nego što je bilo. Ja bi prije nego sam počela suditi uvijek komentirala suđenje i bila najpametnija. Danas to gledam s druge strane i treba biti fokusiran cijelih devedeset minuta i reagirati na svaku situaciju na terenu. Nije lako kada i najmanja vaša greška može usmjeriti tijek utakmice. Ostale su mi u sjećanju riječi jednog trenera, nakon jedne od mojih prvih utakmica. Čovjek mi je rekao da u svakoj utakmici imaju navijače, koji će ih bodriti bez obzira na igru i rezultat. Jedino što nam je zajedničko njima i protivnicima je to što ćemo lošu igru pokušati opravdati suđenjem, koje uopće i ne mora biti loše - ispričala nam je.
"Gdje će me suđenje odvesti, još je rano za špekulirati"
Za uspjeti je potrebno mnogo treninga.
- Dvaput godišnje imamo fizičke provjere, uz pismene koje moramo zadovoljiti. Iako volim teretanu, trčanje mi je bilo najmrži dio suđenja. Kao nova svakodnevica mi je najteže palo. Nisam u potpunosti zadovoljna svojom spremom. Treniram više puta tjedno, uz dvije utakmice. Treba trenirati i raditi na sebi, kako bi se mogao pratiti tempo - govori nam.
Na kraju smo je upitala čime bi se zadovoljila u sudačkoj karijeri.
- Tek sam počela suditi prije godinu dana. Prerano je postavljati neke veće ciljeve. Volim ići korak po korak. Najvažnije je nastaviti ulagati u svoje suđenje. Gdje će me suđenje odvesti, još je rano za špekulirati - zaključila je Ivana Bogdanović.
