Cilj ovog teksta je objasniti modernu povijest nakaradnica (ovu ćemo riječ spomenuti čak 11 puta da vam ostane u uhu) u splitskoj staroj gradskoj jezgri. Makar riječ nakaradnice po prvi put vjerojatno u čudu slovkate, nemojte se skanjivati uvrstiti je u svoj leksik. Kako smo krenuli, svaka će je kuća što u centru što na periferiji ovim tempom ubrzo imati. Mi smo istu sklopili kako bismo napokon imali otipkan jezični zor za pojavu legalne gradnje, u kojoj se zbog nemogućnosti zidanja u širinu, uz mali mig i poguranac nadležnih službi, ozida uvis i to po mogućnosti nakaradno.
Nakaradnica na Staroj gradskoj vijećnici
Kako medijske stupce puni zadnja takva građevina, uspravljena tek toliko kako bi, reći će neki, od uhljebljenih činovnika dobio svoj ured (poznato je da nagomilani i, vjerujemo, nepotrebni činovnici svega imaju, ali im nedostaje prostora gdje bi proveli osam sati "radnoga" vremena), odlučili smo se kroz svega tri primjera nakaradnica donijeti malu povijest njihovog novijeg postojanja.
Tri primjera legalne gradnje u vis
Prva od spomenutih je nakaradnica koja svojim izgledom ne prkosi okolini. Investitor je od neuglednog kućerka, u kojem su se nekad jeli najbolji ćevapi u “Sarajki” napravio zbilja lijepi balkon i tako ostvario sebi pokoji kvadrat više za životni prostor. Ukoliko pođete u Muzej grada Splita lako ćete u njihovoj prodajnoj kolekciji prolistali knjigu Gorana Borčića, pod naslovom: “Povijest Splita pisana svjetlom...”. Na stranici 263. ćete vidjeti kako je kuća u Dominisovoj odmah nasuprot Vrtla izgledala 1956. kada ju je fotoaparatom zabilježio nedavno preminuli profesor Duško Kečkemet. Da ponovimo, kako kuća nije imala balkona, investitor se u novije vrijeme sjetio da oplemeni sebi životni prostor. Zašto i ne bi, ovaj primjer nakaradnice možemo istaknuti za pozitivni. Možda je tome tako jer je stanar te kuće upravo splitski konzervator za čijeg su službovanja na odgovornoj poziciji nastale slične gradnje.
Ne trebamo šetati puno dalje od spomenutog primjera kako bismo vam ukazali na još jednu sličnu rabotu zidanja u nebo. Vrištali su novinski članci kako je engleski poduzetnik talijanskog prezimena, ozidao kadu, kat i nakaradnu teracu koja se ističe baš na prvu kada se popnete na nedavno renovirani zvonik naše katedrale. Kako bismo vam lakše otkrili lokaciju ove nakaradnice, kažimo da se nalazi koji kat poviše sobe koja je punila medijske stupce, budući se nikako jedna likovna udruga i poduzetnik nisu mogli dogovoriti oko vlasništva iste.
Zadnja nakaradnica koja će biti zastupljena u tekstu nalazi se na Poljani Grgura Ninskog. Tamo je nedavno, u ytongu, po preporuci konzervatora osvanula građevina koja je dizala kose na glavama novinarima i građanima zaljubljenim u baštinu. Tamo nas je investitor, inače po struci arhitekt uvjeravao da su zidanje nakaradnice u “tradicionalnom materijalu” ytongu tražili upravo konzervatori.
Problem prvobitnog stanja
Za ove je tri, kako se kolokvijalno kaže, prošla baba s kolačima. Ostat će tamo gdje jesu, dok nas je za zadnju nakaradnicu financiranu dijelom novcima iz EU fondova naprosto strah.
Strah nas je da bi se, ukoliko tko čestit iz Europe dođe u nadzor i samo pogleda što se novcima danim za očuvanje baštine radilo preko projekta “Palača života - grad mijena” moglo postaviti pitanje kojim se povodom, suprotno svim logičkim značenjima očuvanja baštine isti novac trošilo. U takvim situacijama Europa novac traži natrag. Samim će time, bojimo se i uhljebljeni činovnik i dalje tapkati na nogama osam sati lišen toploga uredskoga prostora. Zato se trebamo nadati (da se našalimo kako ne bismo zaplakali) da će i ova nadogradnja, ma kako nakaradna bila, ostati, a da će konzervatori koji su u Splitu očito izgubili svoju svrhu, napokon uglaviti što je to prvobitno stanje kako bi se svi ostali, budu li mijenjali krovišta po tome mogli ravnati.