Dalmacija Danas prati još jedno izdanje manifestacije Splitski cvit. Sedmi put zaredom će biti nominirano i javnosti predstavljeno deset kandidatkinja – latica grada Splita, a finalna manifestacija s proglašenjem pobjednice bit će upriličena 8. ožujka 2019.
Povezani sadržaj
- SPLITSKI CVIT Magda Maver: “Učenicima je dosadno samo učenje iz knjige, profesori se moraju prilagoditi vremenu u kojem živimo”
- SPLITSKI CVIT Bruna Bajić: “Ljudi često zanemaruju čaroliju misli i što sve zamisao može napraviti”
- SPLITSKI CVIT Duška Glavaš: “Ljudi zaista mogu umrijeti od slomljenog srca, ali i od pretjeranog veselja”
Danas predstavljamo četvrtu kandidatkinju, osnivačicu Gimnastičkog kluba Marjan Deni Borozan.
Deni je sport zavoljela još kao malo dijete i iako bi njezin prvi izbor bio košarka, cijeli svoj život posvetila je promociji splitske gimnastike i gimnastičarki. Ispričala nam je kako je nastao Gimnastički klub Marjan te s kojim se izazovima i danas u Splitu bore vrhunske gimnastičarke.
Odrasli ste u centru grada, u Spinutu. Kakav je Split bio u to vrijeme?
- Djetinjstva se sjećam kao jedne ogromne slobode, vječnog igranja oko kuće, na igralištu, po Marjanu, sjećam se zoge, laštika, penjanja po zidovima, stablima, ništa nije bilo odjuriti do Mornara, okupat se, pa trčati po Marjanu... I moja djeca, koja su sad već u tridesetima, su imala takvu slobodu u djetinjstvu, ali današnja djeca to nažalost nemaju. Split je tada bio jedna mala sredina, k'o u bumbaku smo bili, i Riva i Marjan i sve je nekako bilo blizu, svi smo se nekako znali. Danas mi se čini da nije tako, da je to tek jedno lijepo sjećanje. I danas sam dosta povezana s centrom grada, jer djetinjstvo ostavi te neraskidive veze, ali Split je ipak drugačiji. I neka je, neka se širi, ali bitno je da zadržimo svoju lipu patinu i svoj identitet.
Kad se rodila vaša ljubav prema sportu?
- Moja ljubav prema sportu seže u djetinjstvo. Plivala sam, igrala košarku i uvijek sam bila sklona timskim sportovima. Košarku obožavam dan danas, to mi je sport broj jedan, ali gimnastika mi je ogromna ljubav. Kasnije sam došla do gimnastike preko moje kćeri Anči koja je krenula na gimnastiku u 4 godini života. Vježbala je nekoliko godina i u jednom trenutku je poželjela trenirati kod Magde Milošević Ilić koja je sinonim za gimnastiku na ovim prostorima. I tu je zapravo počela moja gimnastička priča, jer kad sam ja kao roditelj jedne gimnastičarke došla u tu sredinu u kojoj je Magda vježbala s djecom, užasnula sam se u kakvim lošim uvjetima su primorani raditi. Trenerica je tada rekla da u našoj sredini imamo talente za koje misli da će ići na europsku i svjetsku scenu, ali da moramo pod hitno poboljšati uvjete za rad. Tu sam se ja našla kao osoba koja je pokušavala svim silama ostvariti bolje uvjete za rad naših gimnastičarki i odlučili smo osnovati Gimnastički klub Marjan. To je bilo 28. listopada 1998. godine i od tada smo ta ekipa i ja samo rasli i gimnastika se pretvorila u jednu moju ogromnu ljubav, odnosno moj život, jer se s njom budim i liježem.
U rad kluba uključena je i cijela vaša obitelj?
- Moj suprug Ivo Borozan je bio uspješni dizač utega, a kad je završio s karijerom odjednom je imao jako puno slobodnog vremena, što sportaši teško podnose. Kako je bio i glavni tajnik u Hrvatskom dizačkom savezu znao je jako puno stvari koje su bitne za funkcioniranje kluba i ja sam odmah tu uskočila i pitala ga da dođe pomoći u gimnastički klub. On nam je od tada u klubu 'katica za sve'. U međuvremenu se školovao za gimnastičkog trenera i gimnastičkog suca. On će vam i dan danas reći da je nekad mislio da je dizanje utega najteži sport, a zapravo mu se gimnastika pokazala kao krv, znoj i suze.
Kći Anči je do nekog trenutka bila u gimnastici, a zatim je prešla u atletiku gdje je skakala s motkom, pa je na kraju put odveo u Ameriku. Ali bilo kakva akcija da se radi, bilo kakav veći zahvat u klubu, moja cijela obitelj, a i šira familija, je uključena u rad, svih nas nekako okuplja naš "Marjan" i ljubav prema gimnastici i našim sportašicama.
Je li gimnastika zaista 'krv, suze i znoj' kako kaže vaš suprug?
- U gimnastiku se rano ulazi i nažalost se rano i završava. Kad netko postaje senior u drugom sportu, to postaje s nekih svojih 18, 19 godina, a u gimnastici je to jako rano. Znači, djeca od malih nogu moraju jako puno trenirati i dati sve od sebe, a u trenutku kad neki drugi započinju svoju karijeru, oni je završavaju. Koliko god se radilo o divnom, prelijepom sportu, isto toliko je teška i nepravedna jer ovisite o trenutku, a ulažete jako puno.
Često otvarate temu položaja žena u sportu. U kakvom su položaju danas žene u hrvatskom sportu?
- Uvijek može bolje. Muškarci su još uvijek brojniji u tijelima upravljanja u sportu u odnosu na žene i ja se vrlo često znam naljutiti na odredbu da 30 posto žena mora biti u upravljačkim tijelima. Smatram da broj žena mora biti onoliki i na onaj način na koji one to zaslužuju svojim angažmanom i zaslugama, ali bih osobno i voljela da ih je više. U Splitskom savezu sportova nema žena u upravljačkim tijelima i kroz dugi period godina sam ja bila jedina članica. Smatram da žene trebaju i dati više od sebe, ali i da muškarci koji još uvijek štite taj svoj teritorij, trebaju ostaviti prostora da žene djeluju.
Kako se to odnosi na financije? Jesu li 'ženski' sportovi zanemareni?
- Od ove godine se popravlja situacija, klubovi s pretežno ženskom populacijom su nešto više sufinancirani. Predsjednik SSŠ, Nenad Periš, inzistirao je da se žene na taj način potakne na bavljenje sportom, što je jako dobro, jer žene nije lako zadržati u sportu. Obično kad dosegnu 17, 18 godina, pogotovo zbog bioloških promjena kroz koje prolaze, teško ostaju u sportu, pa pozdravljam ovu inicijativu kojom ih se pokušava zadržati.
Kako GK Marjan stoji s financiranjem?
- Sufinancirani smo iz gradskog proračuna na temelju rezultata koje smo ostvarili u prethodnom periodu. Osobno se ne mogu požaliti na sufinanciranje rada, ali problem je u infrastrukturi koju imamo za gimnastiku. Mi već 20 godina kao klub djelujemo na području Splita, odgojili smo jako puno generacija sportaša, bilo da su ostali u gimnastici ili prešli u druge sportove, već tri puta smo sudjelovali na Olimpijskim igrama i spremamo se na četvrte, što govori o jednom uređenom sustavu kluba. Imamo deset angažiranih trenera koji svakodnevno rade s našim sportašima, ne radimo u sivoj zoni, svi treneri imaju ugovor, dio njih na neodređeno. Pokazali smo da smo jedna prava matična supstanca sporta i da proizvodimo uspješne sportaše i rezultate, a nemamo adekvatnu dvoranu za rad. Klub ne može sam investirati, to bi trebala napraviti lokalna zajednica. U našem klubu ogroman broj djece čeka red na upis. Trenutno imamo preko 250 djece i liste čekanja, ali vidjeli ste kako nam dvorana izgleda, to su naprosto nemogući uvjeti za rad. Dvorana u kojoj vježba splitska gimnastika je jedan improviziran prostor, sprave su nabacane, a u udarnim terminima popodne imamo preko 70-80, što djece, što vrhunskih gimnastičarki u dvorani. Prema tome, Split zaista vapi za pravom gimnastičkom dvoranom.
- U svakom uređenom društvu koje brine o svom razvoju, djeca su najbitnija. U njih treba sustavno ulagati, jer to su sutra odrasli ljudi, to su sutra stupovi društva. Usuđujem se reći da kroz svih ovih mojih 20 i nešto godina djelovanja u sportu, vidim da još fali te brige za djecu. Djecu se nedovoljno usmjerava u sportove, jer nevjerojatno je koliko sport korisnosti daje društvu u cijelosti. Dosadašnji sustav nije pokazao tu namjeru, a nadam se da će se to u budućnosti mijenjati. Sport se mijenja na globalnoj razini, a mi smo jako zaostali u tom pogledu, cijeli svijet nas je prešao, a da ne kažem da su Split prešli svi sportski centri u Hrvatskoj; Čakovec i Zagreb, a evo i Osijek je dobio pravu dvoranu, a Split koji ima tri olimpijska ciklusa zaredom, a uskoro i četvrti, nema adekvatan prostor za gimnastički sport.
Kod nedavne ozljede Ane Đerek dosta se govorilo o problemu neadekvatne dvorane. Je li taj slučaj doveo do nekakvih razgovora, postoji li barem namjera od strane nadležnih?
- Možemo pričati zbog čega se Ana ozlijedila. Ona je došla u popodnevnim satima nakon fakultetskih obaveza. Rekla sam već da u dvorani bude i po 70 djece. Ana je vrhunska gimnastičarka, druga na svjetskoj ljestvici na tlu, prema tome ima zahtjevne elemente. Krenula je u trening i jedan trenutak slabije koncentracije u takvoj gužvi, nakon svojih dnevnih obaveza, je doveo do toga da se ona, kako mi to u gimnastici kažemo, 'predomislila u zraku' i vrlo je nezgodno pala. Bogu hvala, sad je sve u redu s njom. Moram priznati da su u posljednje vrijeme počeli razgovori da bi se napravio neki takav prostor u kojem bi gimnastičari dobili više mogućnosti za treniranje. Ne i prava gimnastička dvorana koja bi bila pogodna za natjecanje, ali postoje razgovori na nivou krovne organizacije splitskog sporta da se krene u razradu ideje za nadogradnju određenih prostora na nekim lokacijama na kojima će to biti moguće, da bi se napravila koliko toliko adekvatnija dvorana za gimnastiku. To me jako veseli. U svih ovih 20 godina koliko vodim klub bilo je takvih razgovora i pokušaja, nebrojeno puta sam zagrizla tu priču s ogromnom željom da se to ostvari i sad ću ponovno zagristi jer mi je to životni san. Rekla sam, onog trenutka kad prvo dijete uđe u pravu gimnastičku dvoranu u Splitu, ja sam završila svoju misiju.
Čime se bavite u slobodno vrijeme?
- Najprije treba naći slobodno vrijeme (smijeh). U slobodno vrijeme se obično bavim studijem. Upisala sam Sportski menadžment u Splitu, završila tri godine i sad sam na magisteriju. Knjiga, skriptiranje, pripreme za ispit i uz to obavezno dobra glazba koja me opušta, to mi je slobodno vrijeme. A sve drugo je klub, obitelj i prijatelji, ali sve više na telefon, nego što se uspijemo vidjeti uživo.
Uz kakvu glazbu se opuštate?
- Sad je božićno vrijeme, pa volim poslušati ove klasične božićne pjesmice, ali inače obožavam rock. U zadnje vrijeme jako volim Metallicu i Rammstein. Imala sam priliku gledati Rammstein u Americi i oduševilo me. U biti s godinama, sad u svom šestom desetljeću, se vraćam na slobodu iz djetinjstva, otvorila sam se prema svemu, pa tako i prema glazbenim žanrovima.
Bavite se i pisanjem?
- Napisala sam knjigu za djecu koja se zove "Gimnastička priča - Zlatna vila". Jednog dana sam sjela za kompjuter i ispričala cijelu tu priču koju već 20 godina živim u ovom klubu. To je bilo tako puno emocija. Radi se o autobiografskoj priči, a glavni lik je djevojčica Ti, koja je Tina Erceg. Ostali likovi su Tinina majka, trenerica Magda i trener Miro. Kroz životni put Tine Erceg i općenito Gimnastičkog kluba Marjan čiji je Tina još uvijek simbol, sam ispričala priču o sportskom putu jedne gimnastičarke. Ta priča je namijenjena svim djevojčicama, gimnastičarkama, kojima sam poručila da sanjaju, da budu hrabre u ostvarenju svojih snova, da se ne boje i da se bore za ostvariti ih.
Koliko znate o manifestaciji Splitski cvit? Što vam znači kandidatura?
- Splitski cvit je nešto fantastično, svaka čast organizatorici Mileni Mratinić. Žene su jako samozatajne i, govorim iz vlastitog iskustva, još uvijek živimo u snažno muškom svijetu i onda se te žene povuku jer ili nemaju dovoljno špirita da izađu u prvi plan ili se povuku jer je muško društvo još uvijek toliko snažno da je teško probijati te barijere. Srećom, našao se Splitski cvit da pokupi sve te latice. Moje iskustvo rada sa ženama mi je pokazalo da su žene energične, kreativne, požrtvovne, imaju samopouzdanja, nemaju granica i to moraju pokazati ovom svijetu, a fantastična je ideja da se pokažu kao nježne latice koje tvore jedan prekrasan cvijet.
Kroz GK Marjan često humanitarno djelujete. Ovu nedjelju spremate božićnu humanitarnu akciju?
- Moja parola je da treba činiti dobro kad god možemo, jer dobro se dobrim vraća. Kad smo slavili 10 godina Kluba, na Gripama smo napravili veliku gimnastičku reviju s gostima vrhunskim gimnastičarima i svim članovima Marjana i tom prilikom smo imali humanitarnu akciju za jednu našu djevojčicu koja je bolovala od Hodkinove bolesti. Danas je ona, bogu hvala, zdrava studentica, nadam se da smo i mi barem malo tome pripomogli. Sad u nedjelju, 16. prosinca, imamo gala gimnastičku reviju u kojoj će sudjelovati oko 250 članova GK Marjan, svih kategorija, kao i naše olimpijke Ana Đerek i Tina Erceg. Mi smo kroz 20 godina rada kluba radili i s djecom s posebnim potrebama iz Centra Juraj Bonači, jer smo željeli pokazati da mogu biti ravnopravni i baviti se gimnastikom. Ove godine smo došli u Juraj Bonači i pitali ih što im treba. Kazali su da su zaposlili fizioterapeuta, a nemaju fizioterapeutski krevet, tako da ćemo ovu nedjelju pokušati skupiti sredstva za taj krevet. U akciju su se uključili Lions klubovi iz Splita, Solina i Trogira te Rotary club Split Plus. Vjerujem da ćemo skupiti taj novac i ovim putem pozivam sve građane da nam se pridruže u ovoj plemenitoj akciji.
Moram napomenuti i da djeca iz Centra Juraj Bonači za ovaj Božić svojim rukama izrađuju jednu veliku božićnu jelku i imamo želju svi zajedno, cijeli ovaj humanitarni skup, tu jelku pokloniti Gradu Splitu. Nadam se da će naći vremena i mjesta da je prihvate, jer to je jelka koja se radi srcem i to već dva, tri mjeseca.
Humanitarna akcija "Gala gimnastički Božić u Splitu" će se održati u nedjelju, 16. prosinca u 18:30 sati u Maloj dvorani na Gripama. Donacijski kuponi se mogu uplatiti u tajništvu Gimnastičkog kluba Marjan. Više informacija o akciji za Centar Juraj Bonači potražite OVDJE.
