Svoju rubriku predstavljanja ovogodišnjih kandidatkinja za nagradu "Splitski cvit 2017." nastavljamo s ravnateljicom privatne škole "Marko Antun de Dominis" iz Splita, prof. Jelicom Pražen.
Provesti mlade ljude kroz godine tinejdžerstva, pubertetskih izazova na putu odrastanja, pomoći im da se iz ličinki pretvore u leptire najljepših krila – visokorizičan je i iznimno odgovoran posao. Upravo je toj zahtjevnoj misiji život posvetila vrsna profesorica, iskusna pedagoginja, požrtvovna mentorica i energična menadžerica – prof. Jelica Pražen.
.png)
U ime generacija učenika i roditelja Privatne škole s pravom javnosti Marko Antun de Dominis u Splitu, u znak zahvalnosti što je znalački, stručno, ali i s dušom i velikim srcem dala novo lice i vratila dignitet profesorskoj profesiji – nominiramo prof. Jelicu Pražen za Splitski cvit 2017. godine - napisale su u svom obrazloženju nominacije majke učenika koje pohađaju ovu školu, Klaudija Mosić i Herci Ganza.
Jelica Pražen (Gornji Dolac, 1949.) na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu godine 1973. postala je diplomirani inženjer elektrotehnike, ali je od samog početka radnog vijeka radila u prosvjeti. Počela je 1974. kao profesorica u „Radi Končaru“ – OOUR centar za obrazovanje u Zagrebu, da bi od 1977. predavala u splitskim školama: gimnaziji Vladimir Nazor (1977.), Građevinskom školskom centru (1977./78.) te Centru za odgoj i obrazovanje u ekonomsko-birotehničkoj trg. u Splitu (1978.-1985.). Godine 1985. postaje profesorica na Ekonomsko birotehničkoj školi u Splitu te polaže sve dodatne pedagoško-psihološke predmete potrebne za odgojno-obrazovni rad. Godine 1996. preuzima odgovornu ulogu ravnateljice Ekonomsko birotehničke škole u Splitu, koju uspješnu vrši do 2005. godine.
Dobro znajući obrazovni sustav, njegove hendikepe i izazove, prof. Jelica Pražen odlučuje četvrtstoljetno stečeno znanje, iskustvo i energiju uložiti u vlastiti projekt – jednu od prvih i godinama jednu od najprepoznatljivijih i najuspješnijih hrvatskih privatnih škola.
Vlastitu misiju i viziju ravnateljica Pražen napisala je na web-stranicama škole koju citiramo:
Kao srednjoškolski profesor i ravnatelj uvijek sam se pitala smije li itko, a pogotovo Škola, – svojim pogrešnim shvaćanjima i nespretnim pa i ružnim postupcima – oduzimati učenicima pravo na životne radosti i ugodno učenje upravo u najljepšim godinama njihova neponovljivog života. Kod otvaranja privatne srednje škole postavila sam cilj da:
Nastavnik – ne radi s masom učenika – s razredom – već sa svakim učenikom pojedinačno
Učiti znači – motriti svijet – prirodu i društvo – i zbivanja u njemu, istraživati ga, pronalaziti potrebne podatke – činjenice, informacije – znati ih očitavati i primjenjivati, misliti, razmišljati, promišljati, zaključivati, raditi, rješavati probleme, komunicirati sa suradnicima i svima od kojih uče, usmeno, pismeno i likovno se izražavati, usvajati kulturne, radne i higijenske navike, snalaziti se u novim – nepoznatim i nepredvidivim – situacijama, itd.
Ocjena mora biti transparentna – jer ukoliko ocjena nije transparentna učeniku nije jasno u čemu je i koliko uspio ili zakazao, pa postaje nezadovoljan, nepovjerljiv, sumnjičav, nekritičan i gubi samopouzdanje. Javljaju se frustracije, depresije, neiskrenost, tajenje i prikrivanje istine i služenje lažima.
Kad učenik nauči učiti, kad se zna organizirati i usmjeriti da lakše i brže i s većim uspjehom nauči, obavit će svoje zadaće sa zadovoljstvom i postići željeni uspjeh.
Naučiti učiti, naučiti znati, naučiti biti uspješan, samostalan mladi čovjek najveći je izazov i najveći uspjeh modernog čovjeka.
VEZANI ČLANCI:
Ravnateljici je čast što je ogovodišnja latica jer, kaže, jako cijeni Splitski cvit i prati ga već godinama. Pitali smo je kada je pokrenula privatnu školu.
- Osnivačica sam i ravnateljica škole. Počeli smo raditi 2001., dakle ovo nam je 18. godina kontinuiranog rada.
Ja sam od '73., kada sam diplomirala, radila sam neko vrijeme u Zagrebu i od '78. sam u Ekonomsko-birotehničkoj školi kao profesor. Od 1992. do 1999. sam tamo bila ravnateljica. Od 2001. sam krenula u privatno. Ustvari, da nisam bila ravnateljica nikad ne bih krenula u privatne vode. Kao ravnatelj dobijete jednu drugu dimenziju tog sustava. Problem koji se javljao je jednostavno tak da djeca nisu imali izbora kao što ga sad imaju.
Kaže nam da nisu svi profesori isti, odnosno nemaju svi isti pristup svome zvanju:
- Mi smo svi svjedoci da vi u svakoj školi imate oko 60 posto izvrsnih profesora čiji je to poziv i koji to rade s ljubavlju. Imate 20 možda 25 posto koji vam "odrade" ili vaš posao ili bilo koji drugi posao, a imate jedan dobar postotak, skoro deset posto ljudi koji ne bi smjeli biti u školi i to je veliki problem.
Oni su slučajno izabrali to zvanje. Kada sam ja otvarala školu, a svi moji profesori su profesori s fakulteta, uvidjela sam da je teško reći čovjeku koji radi kao profesor godinama da ne radi dobro. Svi su oni uvjereni da rade izvrsno. Zašto? Vi ste u razredu gazda. Tamo, glumili, ne glumili, imate nekakvu moć i vrlo je teško nekoga uvjeriti da to što radi nije dobro. Ja sam bila u Ekonomskoj školi, znači struka je tu bitna. Na kraju svake školske godine nisu problem bile negativne ocjene iz hrvatskog, negativne iz računovodstva, negativne iz bilo kojeg predmeta struke, nego su bili problem uvijek negativne ocjene iz općeobrazovnih predmeta. Kada vam dijete, primjerice, izabere Prirodoslovnu gimnaziju, hoće li se tu fizika, matematika ili kemija raditi izvrsno ili ne, ne određuje ta gimnazija nego čovjek. Vi možete tu imati izvrsnog profesora iz jezika, iz povijesti, a lošeg profesora iz fizike.
To jednostavno ne možete promijeniti! Znam kada sam bila ravnateljica u Ekonomskoj školi, imali smo jednu profesoricu koja je završila matematiku i fiziku, što znači da zna te predmete, ali nije bila "za u razred"! Molila sam profesora Bajrovića "dajte, stavimo je negdje u jednu obrtničku školu, gdje je bitno da nauči račun, a ne matematiku, a Ekonomskoj školi bitna matematika". On je rekao da je to nemoguće i potkrijepio mi to usporedbom s liječnicima. To je taj naš sustav. Nitko od nas, a osobito malo političara vodi računa o toj djeci - kaže nam prof. Pražen.
"Profesori su ti koji određuju život svakom djetetu. Na svom putu kroz školovanje profesor dijete formira u jednu prekrasnu osobu" - dodala je.
Naši učenici znaju puno informacija
Ravnateljica nam je komentirala i nivo znanja naših učenika u odnosu na zapadne škole.
- Danas su svima usta puna kurikularne reforme. Doživjela sam slučajeve kada bi naša djeca nastavila školovanja u Europi ili sjevernoj Americi. Nivo znanja, primjerice matematike kojega imaju, nekoliko je godina ispred njihovih vršnjaka. Čak i naša "lošija" djeca tamo bivaju među boljima. Znam za slučaj kada je jedan đak koji se ovdje dosta mučio da bi uopće prolazio, u Americi postao najbolji u razredu. Naravno, to su samo primjeri, ali sve to govori da se našim učenicima nameće da usvoje previše informacija.
Nastavnik u školi osnova je dobrog školovanja svakog djeteta. Volja za radom i kompetencije nastavnika uvelike odlučuju o uspjehu svakog pojedinog učenika. Djecu treba učiti da budu kreativna, kritična, da znaju što je bitno gradivo, a što ne. Današnji sustav im to ne omogućuje, od siline informacija nitko im uopće ne kaže što je bitno, a što nije i to je pogrešno!
Nažalost, danas imate slučajeve da neko dijete na satu matematike igra igrice na tabletu. Nastava bi trebala biti motivirajuća za svakog učenika, što znači da nastavnik svakom od njih mora pristupiti na odgovarajući način. Ocjene jesu važne, ali pri tom ne smiju biti imperativ. Primjerice, imamo odlikaše iz osnovne škole koji kasnije u srednjoj ne znaju što je subjekt, a što predikat. Nije ni čudo da se učenici u tolikoj masi gradiva pogube.
Potom se osvrnula na ulogu osnivača u školama.
- Tko bira današnje ravnatelje? Većinom županija i jedan roditelj. U konačnici to znači da nitko nije odgovoran za način kako funkcionira svaka pojedina škola. Problem je u tome što jedna škola može imati većinu sjajnih profesora, a dovoljno je da ih je nekoliko ili čak jedan loš, pa da to pokvari cijeli dojam o školi. Sadašnji kurikulum zahtjeva više informatike. Zar to nije, uvjetno rečeno, druga verzija matematike? Zašto bi svi morali poznavati osnove programiranja. Takvo što trebalo bi biti rezervirano za onu djecu koju to zanima.
Doživjela sam jedan slučaj kada mi je prišla majka jednog učenika koji se prebacivao u našu školu. Predala mi je papire s očima punih suza. No to su bile suze radosnice jer, kako mi je rekla, više neće morati trpjeti neke stvari koje je morala trpjeti u prijašnjoj školi s jednim nastavnikom. Jedan ravnatelj ne može takvu situaciju promijeniti kada netko dobije stalni posao. To je čarobni krug... U gimnazijskom programu europskih zemalja vi imate 7-8 predmeta. Kod ih imate 16, 17. U zakonu stoji da je maksimalno opterećenje učenika 32 sata tjedno, a vi danas imate 33, 34 bez sata i to bez razredne zajednice.
Motivirajuće negativne ocjene...
Pojasnila je sistem rada u njenoj privatnoj školi.
- U našoj školi postoje tri programa: ekonomski, hotelijersko-turistički i opća gimnazija. Učenici su nam većinom iz Splita, ali i s Brača, Čiova, Trogira, Sinja, Makarske... Jedna smo od prvih otvorenih privatnih škola u Splitu. Ono što mogu kazati je da u našoj privatnoj srednjoj školi jako pratimo rad profesora. Svi profesori svoje predmete moraju zaista kvalitetno odraditi. To vam mogu objasniti na primjeru sistema ispitivanja.
Kod nas kada date učeniku negativnu ocjenu, ocjena mora biti poticajna. Što to znači? Ako vidite da učenik ne zna dovoljno za prolaznu ocjenu, pokušat će se vidjeti koje područje ipak zna i ispitivat će te ga baš to područje koje je naučio. Učeniku se da do znanja, ako je mogao naučiti taj dio gradiva, da sigurno može naučiti i onoliko koliko je potrebno za prolaznu ili višu ocjenu. Kaže mu se da se sljedeći tjedan javi za taj dio gradiva kojega toga trenutka nije svladao. Učenici to cijene. U nekim školama, kada nastavnik vidi da netko nešto ne zna, onda se ciljano uhvatiti ispitivati baš taj dio. Takav učenik zbog toga može biti demotiviran jer se loše osjeća nakon takve negativne ocjene. Djeci poklonite malo ljubavi i "kupili" ste ih za cijeli život - kazala nam je ravnateljica.
Nije potrebno znati svaki detalj...
Dotaknula se i problema "poklanja ocjena".
- Mi dobijemo djecu s 15 godina, a odlaze kao zreli ljudi u 19-oj godini. To je vrlo osjetljivo i jako razdoblje u kojem škola ne bi smjela poslati tim mladim ljudima pogrešnu poruku. Evo pogledajmo samo kako se poklanjanje ocjena održava na razmišljanje mlade osobe. Što znači kada ti netko pokloni ocjenu? Zapravo ti šalje poruku da si na određeni način nesposoban, i da iskorištava svoju moć da ti da nešto zašto zapravo ne zaslužuješ. Kao profesor nikada nikome nisam poklonila ocjenu i nimalo ne žalim zbog toga. Učenik mora biti svjestan svojih mogućnosti i sposobnosti. Nema osobe koju neće motivirati uspjeh, ne postoji! Isto tako, ako je netko dovoljno pametan da shvati princip učenja, puno sebi može olakšati školovanje. Netko može svladati 70 posto, a netko 100 posto gradova, a oboje mogu dobiti peticu. Kako? Ovaj koji je svladao 70 posto može razviti pravilan način razmišljanja i učenja te će za vrijeme ispitivanja logičnim razmišljanjem "nadomjestiti" detalje koje nije naučio, a profesora će uvjeriti da sve zna....
Gledajte, motiviran učenik je sretan učenik. Škola, odnosno profesori, moraju raditi posao tako da je to njihov poziv, a ne ispunjavanje neke kvote ili obveze. Ako se poštuje taj princip, nema smisla da učenik kod kuće troši puno vremena za učenje, on znanje treba primiti na samom satu! Zašto danas roditelji troše ili svoje vrijeme ili novac da bi radili školski program sa svojom djecom? Mislim da se u takvim školama ne radi kako bi se trebalo raditi. Ne živimo više u sredini 20. stoljeća kada je majka bila domaćica, a otac radio. Sada svi rade, obitelj se u pravilu rijetko viđa. I u takvoj situaciji ne možete roditeljima nametati da puno dragocjenog slobodnog vremena troše na učenje s djetetom. Osobno nikada nisam napisala jednu domaću zadaću sa svojom djecom. Kada su ona upisala fakultete nikad u životu ih nisam pitala jesu li nešto položili. Samo sam im rekla da želim, dok ih ja financiram, da mi na kraju godine pokažu indeks ispunjen ocjenama. Dakle, u svoju djecu ugradila osjećaj odgovornosti za sebe i ona su to vratila na najbolji mogući način. Naravno, nisu sva djeca ista i nekom treba manje, a nekom više da svlada neko gradivo, ali dobra škola s dobrim profesorima odradit će najveći dio toga posla! - kaže nam ova originalna ravnateljica.
Najbolji prosjek ocjena na državanoj maturi
Kaže da su roditelji djece uvijek zadovoljni onim što njihova djeca dobiju u privatnoj školi...
- Na kraju su roditelji naše djece uvijek zadovoljni školom, a zadovoljni su i sami profesori koji gotovo nikad ne odlaze od nas. Postoji tek manji broj iznimaka poput našeg profesora koji je dobio sjajnu ponudu predavati hrvatski jezik u SAD-u. Broj negativnih ocjena, rekla bih, velikim dijelom ovisi o profesoru, a to je jer je priprema za sat jako bitna.
O tome koliko nas roditelji cijene govori i sljedeća anegdota. Sadašnji prostor škole prostire se na tisuću kvadrata, imamo 12 učionica. A počeli smo u jednom privatnom stanu sa samo tri učenika na početku školske godine. Svi su me čudno gledali, ali ja sam vjerovala u sebe i svoju viziju, vjerovala sam da činim dobro. Jedan roditelj nam je pomogao da se preselimo u današnje prostore, samoinicijativno! Koristimo ovaj gradski prostor zahvaljujući jednom tati koji je u tom trenutku bio tu, zaista se založio jer je vjerovao u školu. Danas održavam kontakt s brojnim bivšim učenicima, oni nam često svraćaju i dolaze sa svojim mališanima jer žele da i njihova djeca pohađaju našu školu.
Kada se usporedi prosjek ocjena s kojima se učenici upisuju iz osnovne u našu školu s prosjekom na državnoj maturi, prosjek je veći! Po tom kriteriju, mi smo jedna od najuspješnijih, ako ne i najuspješnija škola u državi!
Čak sam zbog toga jedno vrijeme imala i određenih neugodnosti. Naime moja kćerha je jedna od državnih ispitnih koordinatora pa su neki izrazili sumnju u naš uspjeh zbog navedene činjenice. Rekla sam im da slobodno dođu i provjere svaki detalj. Kao roditelj sam najstroža upravo svojoj djeci i ne bi mi palo na pamet do bilo kojeg rezultata doći na nemoralan način.
Sustav prilagođen profesorima, a ne djeci
Ravnateljica nam je dala svoje viđenje što je ogroman problem domaćeg obrazovnog sustava...
- Zašto se danas "zabranjeno" pomisliti da bi nekom profesoru trebalo dati otkaz ako čovjek ne radi dobro svoj posao? Nije bitno radi li se o javnoj ili privatnoj školi. U privatnom sektoru, naravno, to je puno lakše. Poslodavac će se ravnati činjenicama zarađuje li zaposlenik svoju plaću, no u javnom sektoru to kod nas ne funkcionira. Političarima su puna usta kurikularne reforme, javnosti također. No kada bi ih pojedinačno išli pitati što to točno znači, pitam se koliko bi ih to znalo. Kod nas je primaran problem što se u sustavu obrazovanja prvenstveno gleda kako "zbrinuti" sve u prosvjeti, bez obzira kakve su potrebe tržišta i kakav je interes naše djece, odnosno obrazovnog sustava. Iako će svatko u javnim istupima u prvi red stavljati učenike, znamo da to nije tako. Pazi se da svi u obrazovnom sustavu imaju radno mjesto, a ne funkcionira li sustav uopće na takav način. To nije dobro ni za koga. Obrazovanje je ulaganje u budućnost jednog društva i tu ne bi smjelo biti bilo kakvih kompromisa ni "igara". Nažalost, naša stvarnost je drugačija! - pojašnjava nam ravnateljica Pražen.
Predstavljanje ovogodišnje latice, Jelice Pražen, završavamo riječima roditelja Klaudije Mosić i Herci Ganze:
"Zahvaljujući njenoj neiscrpnoj snazi i entuzijazmu, ova škola od 2001. godine obrazuje splitsku djecu za zanimanja ekonomista i hotelijersko-turističkih tehničara, a od 2008. i opće gimnazije. Mjerljivi pokazatelj izvrsnosti su natprosječni rezultati državne mature učenika o kojem brine cijelo pomno birano nastavničko vijeće i nad kojim bez predaha bdije ravnateljica Jelica Pražen.
Ponosni što je poznajemo i što smo imali sreću da nam pomogne u odgoju naše djece, nominiramo ovu jedinstvenu osobu, vrsnu profesoricu, i samu majku sad već odraslih četvero djece, za prestižnu nagradu Splitski cvit u želji da ju se nagradi za cjeloživotni predani rad na dobrobit djece ovoga grada."
