Desetu godinu zaredom održava se manifestacija Splitski cvit. Pokrenula ju je udruga Naš kvart s Milenom Mratinić na čelu. Riječ je o manifestaciji kojom se odaje priznanje svim vrijednim ženama grada Splita, ženama koje su svojim trudom i zalaganjem učinile mnogo za svoju okolinu. Novinarka HTV-a Ivana Šilović jedna je od latica Splitskog cvita.
Sve latice zaslužile su ponijeti sa sobom kući titulu Splitskog cvita, no to će ipak moći samo jedna od njih. Upravo na njihov dan, Dan žena, bit će uručeno ovo priznanje prvoj među jednakima. Baš kao i prijašnjih godina.
Ivana Šilović kroz više od 25 godina rada u novinarstvu radila je na mnogim pričama i pomogla mnogima oko sebe.
Za početak smo je upitali je li je iznenadila ova nominacija.
"Jako me iznenadila nominacija jer nisam nikad očekivala da bih baš ja mogla biti prepoznata za nominaciju. Kroz svoj posao sam upoznala toliko divnih ljudi, divnih žena, žena koje su samozatajne i čiji rad rijetko izađe vani, a znam da rade fantastične stvari. Moram priznati da me baš iznenadila nominacija."
Otkud ljubav prema novinarstvu i kada ste odlučili da se baš tim poslom u životu želite baviti?
"Od malih nogu. Kad smo bili djeca, svi su htjeli biti doktori, medicinske sestre ili učiteljice, a ja sam htjela biti voditeljica u portunu. To mi se činilo prekrasno. Uvijek me zanimalo kako se te stvari, koje mi čitamo u novinama, odvijaju u pozadini. To je nešto što me uvijek intrigiralo - što je u pozadini? Priča izađe vani, ali uvijek me pozadinska priča više zanimala, a to su stvarali novinari.
Od malih nogu sam govorila da bih se htjela baviti novinarstvom. Svaku Slobodnu Dalmaciju prvo bih ja pročitala. Jako sam voljela čitati. Kad sam upisala prvu godinu faksa, usporedo s tim, otišla sam u Slobodnu Dalmaciju, i gradska rubrika je bila početak. Tako se počimalo u naše vrijeme. Počela sam u gradskoj rubrici, pokojni Tonči Bonači je bio urednik, ja sam radila uspoređivanje cijena. Nakon godinu dana je bio natječaj za Radio Split. U to vrijeme su postojali Slobodna Dalmacija i Radio Split, drugih medija praktički nije bilo. Radio Split je raspisao natječaj za prijem mladih ljudi, tu sam se prijavila i prvih godinu - dvije sam u režiji dizala slušalicu. Tako se počimalo. A onda je pred rat kolegica Nada Šurjak postala urednica splitskog studija HTV- a i pozvala me da prijeđem na drugu stranu zgrade. Tako sam ušla u novinarstvo."
Je li lakše raditi u novini, na radiju ili pak na televiziji?
"Ne znam što je lakše ili teže, ali ono što je sigurno važno, a to stvarno nije floskula - stvarno morate voljeti ono što radite. Meni je televizija definitivno najdraži medij. Vi u minutu i pol ili dvije minute morate ispričati jednu priču, jedan događaj, i to je jedan veliki izazov. Teško je u dvije minute staviti i osjećaje i problem. Meni je televizija vrlo izazovna, volim je i zaista sam se sto posto našla u tome."
S kakvim se sve izazovima susrećete svakodnevno?
"Svaki dan je drugačiji, svaka priča je drugačija. Televizija je takva da mora sve biti brzo i odmah. Nema radnog vremena. Čovjek se na sve to brzo navikne, ne znači mi ništa radim li vikendom ili ne radim. Naučili smo se na raštrkano radno vrijeme i to mi ne smeta, prilagodila sam svoj život tome. Ne smeta mi ni subota, ni nedjelja, kad je bilo kakav teški događaj odmah se skače na teren. To je i jedan adrenalin.
Izazovi su razni svaki dan, nikad se ne zna kako će dan izgledati. Mi na primjer isplaniramo mirnu priču, ali onda se može dogoditi požar ili potres, može se dogoditi teška nesreća i u tom trenutku se mijenja raspored i kreće se prema tom događaju. Treba doći brzo, odmah i treba biti pribran u kadru, to su svakodnevni izazovi. Može vas se dignuti u 11 navečer, u ponoć i nema tu - ne mogu.
Kad je bio događaj u Domu za stare i nemoćne u Vukovarskoj, ja sam već bila doma u krevetu. To je bilo kada je probila zaraza u dom. Samo sam se na brzinu odjenula, i krenula na teren. Frizura i šminka možda nisu bili savršeni, ali imali smo lajv javljanje i u tom trenutku razmišlja se samo o tome da se izvijesti o događaju što prije."
Imate li još tremu kad se javljate uživo?
"Uvijek je ima. Nekome lakše ide taj lajv, nekome teže. Jasno da uvijek treme ima, jer s jedne strane morate stati na mjesto puno ljudi i morate biti koncentrirani da te dvije minute izgovorite najbolje moguće, bez grešaka. Ta interakcija s kamerom je uvijek drugačija od onoga kad imate čovjeka ispred sebe. Vi u pravilu gledate u kameru i morate biti što prirodniji. Jasno da ima uvijek treme, ali slušam savjete fonetičara koji kažu neka početak bude što jasniji, što ljudskiji. Nikad nije jednostavno i lako stati ispred kamere. Uvijek je to zadatak koji odrađujem s poštovanjem i svako javljanje ima svoju težinu.
Ono što moram kazati je da svoj posao radim zahvaljujući svim kolegama, od prvog do zadnjeg u nizu. Nijedna novinarska priča nije izašla, a da iza nje ne stoje snimatelji, tonci, montažeri, kolege u tehnici, produkcija i naš urednik. To je lanac ljudi bez kojih mi novinari ne možemo dobro odraditi svoj posao. Svaki moj kolega je utkan u prilog, u priču, u lajv koji odrađujem, bez njih ne bi bilo ni nas novinara koji smo najvidljiviji ispred kamere."
Jesu li neke priče ostavile trag na vama? Što je bilo najteže raditi?
"Često se bavim pričama koje se tiču zdravstva, kao i socijalnim temama. U tom segmentu sam ostala vidljivija. Priča koju ću posebno pamtiti je priča o djeci sa spinalnom mišićnom atrofijom kojoj je bio potreban lijek. Ta priča je krenula iz Splita. Roditelji prekrasnog malog dječaka koji nažalost više nije s nama pristali su na razgovor. Priča je krenula iz dvorišta KBC-a Split. Roditelji su u toj svojoj muci pristali govoriti o tome, a nakon toga su priču HTV-a prenijeli svi portali i sve televizije. Na neki način se napravio pritisak, priča je postala toliko jaka i vidljiva da su sva djeca u Hrvatskoj sa SMA dobila lijek. Svi smo mi novinari zaslužni za to da ta djeca imaju lijek i da je na listi HZZO.-a Ta priča je krenula zahvaljujući našoj kući. Snimljena je prva priča, kasnije su svi ostali kolege pomogli. Takve stvari me čine jako sretnom.
Kad god su roditelji djeteta koje ima problem ili kada netko ima zdravstveni problem, voljni pričati, ja nastojim tu priču iznijeti do kraja. Uvijek tražim odgovor i mogućnost da pomognemo roditelju i djetetu, da se problem riješi. Priča nije završena kad je mi objavimo, ja je nastojim gurati do potpune realizacije. To je ono što me veseli.
Kroz svoj posao upoznamo puno ljudi i često možemo riješiti neki problem koji se čini nemoguć i roditelji u nekom trenutku ne mogu doći do nekih ljudi. Ali mi zahvaljujući našem poslu upoznamo puno divnih ljudi i nekakav zdravstveni problem može se riješiti.
Ono što me posebno ganulo i što ću pamtiti čitav život su radnici Jadrankamena, radnice Uzora s kojima smo kolege i ja danima hodali. Proveli smo s njima dane i dane u prosvjedima i pokušali riješiti stečajeve, ali nažalost tu smo skupa s njima izgubili te bitke. Njihove firme su otišle u stečaj, oni su završili na burzama rada, ali to je nešto što ću pamtiti cijeli život. Skupa smo hodali kilometre, bili tužni i zaista iskreno ljudski bili tužni s njima. Ostali su bez egzistencije, danima i danima smo objavljivali, iz mjeseca u mjesec, putovali prema Braču, sjedili s radnicama Uzora po noći, međutim postoje stvari koje se ni tim novinarskim putem ne mogu riješiti, njih ću pamtiti čitavog života.
Moram spomenuti još jedno iskustvo koje je obilježilo moj rad. Bilo je užasno teško, ali pamtite to kao jedno vrijedno iskustvo. Riječ je o izbjeglicama koje su došle u Slavoniju. Djeca su dolazila sa svojim roditeljima, zatim je tu potres u Albaniji. Bilo je stresno, ali i izazovno. Zatim izbjeglice u Grčkoj koje sam pratila sa svojim kolegama. Sve su to posebna iskustva koja sam, zahvaljujući mojoj kući koja je prepoznala da mogu odraditi, odradila. To su velike stvari za novinarstvo, zahvalna sam HTV-u. HTV je faca i mislim da zaista radimo krasne stvari i ono što je bitno jest da mi proizvodimo puno svojih minuta i to je velika prednost HTV-a."
Koliko se novinarstvo promijenilo od vremena kada ste vi počeli raditi do danas?
"Ne znam koliko se promijenilo, ali mislim da sve ovisi o nama osobno. Portali nas tjeraju da budemo brži, inovativniji, to je naprosto tako. I mi smo dosta brži, drugačije radimo, jasno da se moramo mijenjati. Postali smo brži, moderniji, ali čovjek mora ostati čovjek koliko god tehnologija išla naprijed."
Kako se nosite s komentarima? Novinare često nazivaju svakakvim imenima.
"Moram kazati da komentare ne čitam. Jedan put sam ih pročitala, kad su se odnosili na mene. Ne znam tko su ti ljudi koji pišu, a ne poznaju vas. Nitko se dobro ne nosi s lošim komentarima, ali najčešće ih pišu ljudi koji vas ne poznaju i često su paušalni, ne sagleda se cijela slika. Najlakše je napisati loš komentar kad nemate cijelu sliku sagledanu. Ali, to se zove demokracija.
Ja ih ne čitam, ali kad netko dirne u nas novinare i kaže da smo crvi, ja ću uvijek jasno i glasno kazati da to nije tako i odgovorno stojim iza toga da smo mi vrijedni ljudi, da smo profesionalci. Ja polazim od sebe, nikad nisam napravila priču da nisam nazvala drugu stranu. To znaju svi ljudi. Smatram da novinarstvo treba na tome počivati, to je minimum pristojnosti, osobne pristojnosti, a prije svega profesionalizma. Nisam incidentna, ali to me može izbaciti iz takta - kada netko izgovori neku neistinu, tu sam spremna braniti struku."
Prepoznaju li vas na ulici, u dućanu, pekari?
"Znaju ljudi kazati - ajme vi ste ona s televizije. Prepoznaju me po glasu, kažu nekad - bili ste deblji. Pitaju gdje sam kupila kaput ili radila frizuru. Uvijek su lijepi i ugodni komentari, ugodno je porazgovarati s ljudima, vrlo rado popričam. To što me prepoznaju znači da gledaju HTV."
Čime se bavite u slobodno vrijeme?
"Imam dvije kćeri koje su zaželjele psa, pa smo im mi ispunili želju. Tako je prije 4 godine u našu obitelj došao bichon Toto. Moje svako jutro počinje na Žnjanu, imamo već ekipu, zovemo se pasoljupci. Ima nas 20-ak, svako jutro odradimo par kilometara na Žnjanu. Kažem da je to moja terapija. Svako jutro, bez obzira je li kiša, jugo, bura ili snijeg, Toto i ja i pasoljupci šetamo. Šetamo i sat vremena navečer, to mi je relaksacija, uživancija. Volim i planinariti, to isto s guštom radim."
