Dalmacija Danas prati još jedno izdanje manifestacije Splitski cvit. Sedmi put zaredom će biti nominirano i javnosti predstavljeno deset kandidatkinja – latica grada Splita, a finalna manifestacija s proglašenjem pobjednice bit će upriličena 8. ožujka 2019. godine.
Povezani sadržaj
- SPLITSKI CVIT Magda Maver: “Učenicima je dosadno samo učenje iz knjige, profesori se moraju prilagoditi vremenu u kojem živimo”
- SPLITSKI CVIT Bruna Bajić: “Ljudi često zanemaruju čaroliju misli i što sve zamisao može napraviti”
- SPLITSKI CVIT Duška Glavaš: “Ljudi zaista mogu umrijeti od slomljenog srca, ali i od pretjeranog veselja”
- SPLITSKI CVIT Deni Borozan: “Onog trenutka kad prvo dijete uđe u pravu gimnastičku dvoranu u Splitu, ja sam završila svoju misiju”
Danas predstavljamo petu kandidatkinju, učiteljicu, edukacijsku rehabilitatoricu i spisateljicu, Tanju Mravak.
Tanja je rođena u Sinju gdje je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, nakon čega odlazi na studij u Split, a zatim i Zagreb. Danas je diplomirana učiteljica i magistra defektologije s 18 godina staža u Centru za autizam u Splitu. Uz posao se bavi se i pisanjem, a njezine dvije zbirke priča, "Moramo razgovarati" i "Naša žena", brzo su pronašle svoju publiku. Suvoditeljica je književnog programa Bookvica u Splitu te dugogodišnja sudionica jedinstvenog splitskog festivala usmenog pripovijedanja - Pričigin. Za svoj književni rad 2010. godine je dobila nagradu Prozak, nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo 2010. godine, nagradu Slavić Društva hrvatskih književnika za autorski prvijenac i posebno priznanje Slobodne Dalmacije za kulturu. Prema njezinim pričama snimljen je i kratki film te postavljena kazališna predstava.
Ljubav prema pisanju, ali i radu s djecom s posebnim potrebama, otkrila je, kaže, tijekom rada na jednom dalmatinskom otoku.
- Kad sam završila fakultet odlučila sam otići raditi na Vis. To je bilo jedno jako zanimljivo iskustvo, koje prilično oblikuje mladog čovjeka, iako sam ja tada mislila da sam prilično zrela, sad vidim da je to jedan potez koji mi je odredio život. Tamo sam radila kao učiteljica razredne nastave i imala sam nekoliko učenika s poteškoćama u razvoju. Čini mi se da je ta odluka, da tako mlada odem na jedan udaljen otok, zimi, kad tamo skoro pa nema ništa, bila jako hrabra, pogotovo tih godina, krajem 90-ih i to mi je zaista ostalo kao jedna daljnja smjernica za život, da se treba hrabro upuštati u nove izazove.
Na Visu ste počeli i pisati?
- Tamo su mi se događale neke jako zanimljive stvari i ja sam sama sebi bila zanimljiva na jedan potpuno drugačiji način, bila sam u novoj sredini, to je bilo moje prvo samostalno stanovanje, potpuno drugačiji ljudi oko mene... Čovjek se na otoku nekako uhvati u jednoj introspekciji i razmišljanju i tu sam počela pisati svoje prve priče. Kasnije sam ih slala na natječaje i na nekoliko sam ih pobijedila, među ostalim i na natječaju Prozak na kojem je glavna nagrada bila objava knjige. Tako je objavljena moja prva knjiga "Moramo razgovarati" u kojoj se bavim šumovima u komunikaciji u današnje vrijeme. Mi vrlo često mislimo da nas netko razumije i to očekujemo od drugih, čak i kad ne kažemo što mislimo i kako se osjećamo i iz toga dolaze problemi u komunikaciji. Kako se kaže, pretpostavka je majka svih nesporazuma.
Uslijedila je druga knjiga...
- Drugu knjigu sam zapravo napisala sedam godina kasnije, jer dosta je teško uskladiti i posao i obrazovanje i pisanje, a i činilo mi se da stalno pišem isto, pa sam napravila jedan odmak. U toj knjizi se bavim ženama koje mrvicu odstupaju od naših očekivanja i o načinima kojim se one s tim nose. Nazvala sam je "Naša žena", jer one baš tada, kada odstupaju od naših očekivanja, više nisu 'naše žene', odnosno okolina ih takvima više ne doživljava i meni je to jako nepravedno, zato sam im i posvetila tu knjigu.
Pišete li i dalje?
- Pišem tjednu kolumnu Etička dilema u prilogu Magazin Jutarnjeg lista, a s pričama sam trenutno malo stala zbog manjka vremena. Pišem, skoro pa svaki dan, ali još ništa neću objavljivati.
Radite u Centru za autizam već 18 godina. Prema vašem iskustvu, kako naše društvo prihvaća osobe s autizmom, koliko smo uopće upoznati s tim stanjem?
- Naše se društvo i inače jako loše nosi s različitostima, ne samo ovog tipa, nego s bilo kakvim; s ljudima koji drugačije govore, pa s ljudima druge seksualne orijentacije, druge boje kože... Jedno je kad imate nekakvo sažaljenje, međutim to nije pravi način kako se treba odnositi prema osobama s poteškoćama. Njih zaista treba uključiti u zajednicu, a za to treba puno razumijevanja, tolerancije, znanja i manjak straha. Ja vidim da se ljudi često boje i da iz tog straha ne znaju kako pristupiti. Djeca s autizmom mogu na primjer u nekom trenutku viknuti ili kriknuti, jer im je nešto drago i na razne načine manifestiraju svoje osjećaje, a ljudi često ne znaju to pročitati. Mislim da treba još jako puno raditi na osvještavanju zajednice o tome što je autizam i da svaki slučaj može biti drugačiji i da nam se omogući da imamo više prilika da uključujemo djecu u zajednicu. Ali daleko najbitnije je razvijati toleranciju, prihvaćati različitosti u zajednici.
Kako osobe s autizmom funkcioniraju u svakodnevnom životu?
- Autizam je strahovito individualno stanje i kaže se kad ste upoznali jednu osobu s autizmom, upoznali ste jednu osobu s autizmom. Ja imam trenutno četiri učenika u skupini i svakom se moram obraćati na potpuno drugačiji način, raditi s njima na potpuno drugačiji način, jer svaki od njih zahtjeva poseban pristup, posebne metode, poseban didaktički materijal... Ja sam dosad radila s preko 40 osoba s autizmom i ni s jednim nisam radila na isti način kao s onim prethodnim. Oni se tako nekako i u životu snalaze. Naravno, puno ovisi o više faktora, prvenstveno o težini kliničke slike, zatim koliko rano je počeo rad s njima, o načinu kako roditelji prihvaćaju to stanje i dalje rade s djetetom, pa o zakonima koji im omogućavaju ili onemogućavaju samostalan život. Znači, njihovo stanje je tek jedan mali segment, ima jako puno faktora koji utječu na to kako će se oni snaći u svakodnevnom životu, ali smatram da je ključan odnos roditelja i dobar rehabilitator.
Centar za autizam u Splitu se nedavno odvojio od zagrebačkog i postao samostalna ustanova. S tom promjenom stigli su i neki problemi?
- Naš centar je bio podružnica Centra za autizam u Zagrebu, a od 1. siječnja je odvojen i sad mu je Grad Split osnivač. I dalje se djelomično financira iz Ministarstva znanosti i obrazovanja i tu je nastao problem s financiranjem obroka i prijevoza za djecu, što obitelji zaista predstavlja veliki trošak. I nama je to predstavljalo problem, jer ne radi se samo o tome da će učenici nešto pojesti, nego nam je obrok jako važan dio obrazovnog rada. Djeca s autizmom često imaju neke poteškoće s hranjenjem, pa je nama to kao da nam je oduzet didaktički materijal, a moramo imati materijal na kojem ćemo učiti djecu jesti. Mi se ne odmaramo dok djeca ručaju, nego provodimo odgojno-obrazovni rad. Srećom, dok su problemi s financiranjem trajali, naša se ravnateljica uspjela snaći s donacijama, ali to nije bilo trajno rješenje. Nedavno smo napokon uspjeli postići dogovor s Ministarstvom na zadovoljstvo korisnika Centra.
Koliko Centar danas ima štićenika?
- Imamo 62 štićenika, a dobar dio njih su odrasli, iznad 21 godine, pošto njihov status još uvijek nije riješen, ni u Splitu pa ni na razini države. To je jedan veliki problem i svi se moramo nekako staviti da se to riješi budući da oni idu stariji, roditelji stare, gubi se snaga, nije to lagan život ni dok su djeca mala, a kad odrastu je vjerojatno još teže. Svi mi koji se bavimo autizmom ne smijemo zaboraviti na to što će biti s njima kad napuste Centar. Zapravo, mi sada ne damo da oni odu i ide se na rješenje da postoji jedna krovna ustanova za sve osobe s autizmom, od dijagnoze, do njihove starosti.
Kad pričate o svojim hobijima, uvijek ističete svoju strast za planinarenjem..
- To mi je nešto u čemu se odmaram. Iako to zna biti veliki fizički napor, tu se zaista najbolje odmorim. Na planini znam biti u velikom društvu i takvo druženje, u pokretu, mi najviše i odgovara, ali opet osjećam taj odmak od gradskog ludila i hektičnosti. Osim toga, taj pogled kojim budete nagrađeni kad se popnete na vrh, pa uopće boravak u prirodi, je nešto što ja gajim od malena. Uvijek sam voljela puno hodati i dida me vodio sa sobom u planine, stalno sam bila negdje po šumi, to je nedovojiv dio mog života i točno znam, kad neko vrijeme ne odem nigdje, da mi nedostaje odlazak u planinu. Planinarim manje nego bih htjela, zbog manjka vremena, ali stvarno preporučujem svima koji to fizički mogu, da se okušaju, bilo gdje, bilo to Marjan, Kozjak ili neko veće brdo.
Čime se još bavite u slobodno vrijeme, ako ga uopće imate?
- Trenutno sam u fazi života gdje sam došla do spoznaje da je slobodno vrijeme jako bitno da bih mogla kvalitetnije funkcionirati na svim poljima kojima se bavim, tako da intezivno radim na tome da ga kvalitetno provodim. Volim čitati, vrtlariti, šetati, putovati... Volim i otići u kino, iako znam da je danas sve dostupno online, volim taj osjećaj biti u kinu i u miru pogledati neki dobar film.
Što volite pročitati?
- To je stvarno teško pitanje. Volim čitati kratke priče, Alice Munro, Margaret Atwood, Flannery O'Connor, te žene su sjajne spisateljice. Zapravo volim pročitati sve što je napisano, pa onda vidim hoću li nastaviti s tim autorom ili neću. Volim znanstveno populanu literaturu, ali i ovu koja se tiče mog posla, ima tu zaista sjajnih knjiga, koje su napisane izvanredno i jako su čitljive i za nekoga van struke. Žao mi je da ta vrsta literature nije vidljivija i stalno je nastojim promovirati.
Mogu iznova i iznova čitati autobiografiju Ivana Raosa "Vječno žalosni smijeh", "Limeni bubanj" Günter Grassa... ima jako puno knjiga kojima bi se rado vratila, ali svima bih preporučila knjigu "Pričljivi mozak" indijskog neuroznanstvenika Ramachandrana, koji tumači na koji način je nastao jezik u mozgu, kako se mozak s njim više manje igra i što neurološki znači jezik. To je knjiga koja spaja moj posao i moju ljubav prema čitanju, mislim da je izvanredna i važna i stalno je poklanjam ljudima, htjeli je oni ili ne (smijeh).
Jeste li i prije kandidature znali za manifestaciju Splitski cvit?
- Žene koje ja jako cijenim i volim su ranije bile kandidrane, a neke su i pobijedile, pa znam za Splitski cvit od ranije. Jako je važno prepoznati dobre i pozitivne ljude u našem društvu i dati im na značaju, jer u vijestima više manje imamo sve nešto loše. Mladima trebaju biti uzor vrijedni, marljivi ljudi, koji makar u svojoj užoj okolini pozitivno utječu na druge, a posebno je važno da to budu žene, jer sve što žena radi mora se duplo više truditi. Još uvijek vučemo nekakve repove patrijarhata, pa mnoge od njih osim tog svog javnog i profesionalnog djelovanja nose i familiju, kućanstvo i sve ostalo, tako da mi se čini da ulažu jako puno napora. Druga stvar koja je bitna, u posljednje vrijeme u cijelom svijetu vidimo radikalizaciju društva, a žene su one koje tu prve stradaju. Ne bi nam se smjelo dogoditi da izgubimo stečena prava, ne samo na zakonskim osnovama, a vidimo da se nažalost i to događa, nego ne smijemo izgubiti stečeni ugled i priznanje, ravnopravnost i jednakost, tako da smatram da je strahovito važno da postoje ovakve manifestacije posvećene ženama.
Što vama osobno znači kandidatura?
- Bila sam jako iznenađena kad sam saznala da sam kandidrana. Ne doživljavam da sam tako puno pridonijela zajednici da sam zaslužila priznanje, ali isto mi je drago zbog toga što netko očito to smatra. Ali kandidatura mi jako puno znači i iz jednog drugog razloga. Ja sam dosta kasno u životu došla u Split, u nekoj dobi kad više nije tako lako stvoriti društvenu mrežu, jer ona se spontano stvara tijekom osnovne, srednje škole, mladosti, a ja sam tu društvenu mrežu stvarala u Sinju. Kad sam doselila u Split, imala sam neke ljude koje poznajem, ali drugačije je to nego kad odrastete tu, tako da sam dosta svog vremena u početku uložila u to da se saživim sa Splitom i zato mi je kandidatura za Splitski cvit jedno veliko priznanje. Ne profesionalno ili književno, nego osobno priznanje meni da sam uspjela uopće biti zamijećena da živim ovdje, a onda naravno i da je ono što radim prepoznato kao nešto kvalitetno. I ako sam svojim djelovanjem ikoga potakla da bude bar malo bolji, plemenitiji, tolerantniji... to mi jako puno znači.
