Latica po latica, i stigli smo do četvrte nominacije za Splitski cvit 2017. Ovoga puta put nas vodi u Spinut, gdje smo razgovarali s Valči Ostojić, tetom u vriću s gotovo 45 godina radnog vijeka.
Valči je rođena 1953. godine u Zagrebu, a podrijetlom je iz Splita i s Brača. Petogodišnju školu za odgojitelje završila je u Beogradu, a od prvog dana rujna 1973. godine neprekidno radi kao odgojiteljica u splitskim vrtićima. Majka je dva odrasla sina.
.png)
Tijekom svoje karijere sudjelovala je organizaciji brojnih manifestacija, kao i na mnogim stručnim radionicama i projektima. Fotografije i ljetopisi iz kojih se vidi rad svih ovih godina, posebna su joj ljubav. S djecom je sudjelovala na brojnim javnim nastupima i smotrama.
Više od 10 godina radila je kao mentor iz svih 5 metodika sa studentima predškolskog odgoja. Njena djeca i ona osvajali su nagrade i priznanja na likovnim radionicama. Doprinos je davala u radu stručnih grupa - glazbene, likovne i literarno scenske kao i u izradi scenarija za raznovrsne manifestacije. Doprinosila je unaprjeđenju i uspješnoj afirmaciji predškolske ustanove u širem smislu.
Ipak, kako nam je priznala, najviše je voljela biti u grupi sa svojom djecom kojoj se davala nesebično, s puno ljubavi i entuzijazma. Kako je u školi naučila svirati harmoniku, u praksi je koristila i djeca se toga rado sjećaju jer su često pjevali i plesali.
VEZANI ČLANCI / SPLITSKI CVIT:
Za posao odgojiteljice kaže da je jako težak i odgovoran, ali danas, na kraju svog radnog vijeka kada odlazi u mirovinu kaže da ju je samo ljubav prema tim malim bićima i ovom zvanju držala da dođe do kraja. “Ponosna sam na moje generacije i generacije djece koja me još uvijek prepoznaju, javljaju se, zagrle me i poljube. Danas, u 65-toj godini života kada se osvrnem unatrag, vidim da sam sretna što sam radila taj posao i postigla što jesam. Izvela sam stotine i stotine djece na put i vjerujem učinila im djetinjstvo lijepim. Sa mnom su se djeca osjećala sigurno, slobodno, priznato i inicijativno” – kazala nam je omiljena teta iz Spinuta.
U kojim ste vrtićima sve radili?
- 44 godine radila sam sve ovdje po našem kvartu Spinutu, jednostavno sam valjda imala tu sreću da sam bila prvo u jednoj našoj velikoj kući pa onda u jednoj srednjoj i sad zadnjih 17 godina sam u jednom malom vrtiću. Imala sam sreću da sam i sama dijete iz kvarta. To je jedan neopisiv radni vijek zato što imaš osjećaj da si sa svima prijatelj, da su ti svi poznati, da znaš kompletno stanovništvo, svatko ti je doveo svoje dijete, malo dijete pa su njihovi roditelji bili kod mene, jednostavno lijepo.
Kad ste odlučili biti teta?
- Kao mala djevojčica. Uvijek sam se igrala škole, ja sam bila učiteljica i tako sam se igrala s djecom. U prvom srednje sam odlučila da želim postati odgojiteljica. Doduše htjela sam upisati likovnu školu ali s obzirom na to da su od 300 đaka primali samo 30, ja nisam prošla na natječaj. I kako je do likovne škole bila i škola za odgajatelje, petogodišnja, ja sam je upisala i sad mi je puno draže jer sam tu mogla pokazati svoje likovne i glazbene sposobnosti i sve ono što je u meni.
Na koji način ste pokazali likovne i glazbene sposobnosti?
- U dječjem vrtiću imate i likovni i glazbeni ali i materinji odgoj. Imate sve ono što jednom djetetu treba, od prve stepenice pa normalno preko osnovne, srednje škole, fakulteta.
Je li se generacija djece promijenila i na koji način?
- Čujte, i nisu se djeca toliko promijenila. Možda sam i ja, s obzirom na to da strašno volim taj posao, ja bi svaki put grupu koja bi mi došla nova, pridobila bi je. Sva ta djeca su uvijek meni bila dobra. Ne da sada ja hvalim sebe, ali kad ti djetetu objasniš na samom početku kad on dođe u vrtić i kad ne zna ni gdje je došao ni gdje su ga mama i tata ostavili ni kako će mu biti ni tko sam ja, jer normalno, dijete me ne poznaje. Kad vi njega pridobijete i kad ti njemu objasniš neke stvari koje ne smije raditi u vrtiću, normalno je da dijete ne smije ni pljucati ni tući ni gristi a ni potezati nekoga za kosu. Jednostavno kad dijete to nauči, onda je to dijete dobro. Do sada nisam imala nekih većih problema da je trebalo zvati stručnu službu ili roditeljima držati predavanja. Ova su djeca možda sada malo drukčija jer imaju više tehnologije.
Imate li kontakt s tom generacijom? Jesu li zaluđeni s mobitelima?
- Ne. Nikad nisam doživjela da mi dijete donese u vrtić mobitel. Možda igračku, ali možda jedna, dvije curice koje su dobile jer je i stariji brat dobio ali ja bi samo rekla predivan ti je, daj ga lijepo mami da ga odnese kući.
Koji je Vaš pristup djeci? Imamo živu djecu, mirnu djecu. To je njihova prva konkretna socijalizacija u životu, vrlo osjetljivo razdoblje.
- Jako osjetljivo razdoblje. Već zadnjih dvadesetak godina imamo mješovite skupine. Tu je naš posao puno teži. Kad imaš dijete od tri, četiri, pet i šest, male bi pridobila, naučila ih ono osnovno. Više bi se bazirala na predškolce, starije jer oni idu u školu i sazrili su, prošli su taj period adaptacije i sazrijevanja u vrtiću. U početku mi je to bilo neobično, voljela sam raditi s čistom skupinom ali i nije ni ovo loše jer ti veći pomažu malima. Mali uče od njih. Puno puta sam doživjela da bi mi recitaciju prije usvojilo malo dijete nego starije. To bi bilo nevjerojatno ali istinito. Djeca su takva, ima ih koji se igraju a i memoriraju. Ima onaj tko te sluša a ne pamti. I uopće mi nije bilo teško. S njima sam radila s velikom ljubavlju i zadovoljstvom. To me držalo sve 44 godine.
Pokazala su znanstvena istraživanja da je važnije maloj djeci govoriti, ranije od vrtića, čak i čim se rode, određeni broj riječi koje moraju čuti da bi dosegla neki IQ. Govorite li Vi djeci u vrtiću, čitate li im?
- Je, jako puno ima priča i to je točno. Čim se rodi, s malim djetetom treba pričati, treba primijetiti ima li neku govornu manu. Zadnje vrijeme mi se čini da dosta djece tepa. Ne muca nego tepa. Znači roditelji im kod kuće pogrešno govore i djeca to prihvate i onda tepaju. Ako primijetiš da ima djece koja su povučena, ne vole puno pričati i njih moraš poticati na govor jer sutra kad dođe u školu mora govoriti. Učiteljice to gledaju drukčije nego mi. Govor je jako bitan. Puno priča čitamo, oni puno pričaju i jako vole glumiti. Imamo lutke na prstiće. Vole glumiti, pričaju bez veze, izmišljaju ali bitno je da govore.
Prethodna latica od vas je ravnateljica jedne splitske srednje škole i ona kaže zašto bi djeca morala upisivati školu i hvaliti se činjenicom da znaju čitati i pisati, čemu onda škola. Što Vi mislite o tome?
Dijete ne treba znati ni čitati ni pisati. Roditelji su preambiciozni i oni to traže od djece, ali mi ne. Imamo crtančicu, radni list i to se radi na grafomotorici što je najbitnije da dijete nauči potezati crte da bi sutra znalo pisati i da pravilno drži olovku. Imamo djece koja dođu u predškolsku i pogrešno je drže, ne kako treba nego stisnu sa šakom. Dobro je rekla ta profesorica, jer 4 godine učiteljica s njima mora ih naučiti i to je njihov posao a ne naš. Roditelji pitaju zašto vi ne učite slova, zašto ne čitate s njima, zašto oni ne čitaju ali onda mi im sve objasnimo. Njihova ambicija dovede do toga da dijete krene u prvi razred i zna sve. Ali ima ih i koji ne.
Da li Vas je nekada dijete stavom ili izrečenom mišlju toliko iznenadilo da ste možda o tome danima razmišljali?
- Je, imate prepametne djece, tko će se sada sjetiti tih svih njihovih pričica i svega, ali stvarno ih ima. Postave ti pitanje. Sada sam doživjela od moga djeteta, koje je u četvrtom razredu, bili smo u kazalištu gledati predstavu Ol smo za jedan dan, ja njemu govorim bravo Niko, sad si slobodan, imaš praznike, a on me pogledao i ne razmišljajući ni sekunde rekao mi je: Blago se i Vama, otišli ste u mirovinu. Ima jako pametne i bistre djece.
Jeste li imali slučajeva da Vam u vrtić dođe autistično dijete, a ako ne onda jako povučeno i sramežljivo dijete, i kojim se pristupom u tom slučaju koristite?
- Ima i takvih. Autistično nisam imala do sada. Povučenih i sramežljivih je bilo. Morate im prići, poticati ih. Ima djece koja su jako pametna, vide da to dijete odudara i sami mu prilaze. Pozovu ga na igru. I sama djeca pomažu takvom djetetu i kroz godine se nauči to dijete ali ipak ostane malo drukčije od ovih spontanijih, razigranijih i veselijih.
Kakva je situacija u vrtićima općenito u gradu, državi. Vidimo da u školstvu, obrazovanju imamo priču o kurikulumu...
- O tome ne bi voljela pričati. Prošla sam sve te promjene i u pisanju i u radu i u smjenama i u radnom vremenu. To mi se čini kao je moje ali ja sam uvijek bila bazirana isključivo na rad i što je meni netko rekao Ti moraš raditi na ovaj način, ja bi to prihvatila. Nikad se nisam bunila. Najteže mi bio normativ koji je bio 70-ih godina u jednoj skupini 44 djece a sada smo to ipak prepolovili. To je velika stvar. Mada ima još skupina gdje ih ima puno, u jaslicama. Meni se čini da veće kuće imaju i veći broj i to bi trebalo smanjiti jer je teško. Treba se posvetiti svakom djetetu, treba mu reći, naučiti ga.
Jeli se podcjenjuje uloga tete, recimo na profesore u srednjoj, osnovnoj školi?
- Ja to nisam doživjela. Mene se jednako cijenilo.
Neki će reći: "to su mala djeca, lakše je s njima"...
- Ne, svi dođu i kažu vama je stvarno teško i ja taj posao ne bi mogla raditi, s djecom je preteško, nakon pola sata ja odlazim jer ne mogu ovu preveliku buku. Ustvari, oni rade buku jer pričaju. Za njih smiriti, ja bi zapjevala, da čuju promjenu i oni bi stali i ja im mogu reći ono što mislim. Kad puno djece priča normalno je da mora biti buka. Nisam primijetila podcjenjivanje mada mi se čini da bi posao odgajatelja trebalo možda i malo više cijeniti jer mi smo stvarno oni prvi. Kad dođe iz kuće k nama, ti si mu sve, i mama i tata i teta i prijatelj i sve. Ako te dijete prihvati, to je do škole to.
Je li u razgovoru s djecom književni jezik?
- Obavezno. Ima kolegica koje se bave čakavštinom i one rade na tome, ali ih nema veliki broj. One imaju sklonost prema tome. Ja sam imala sklonost prema plesu, pjesmi i takvim nastupima a kolegice koje rade na čakavštini one rade na tome. Kolegice koje imaju engleske grupe rade s djecom na engleskom. To su izdvojeni programi.
Kakva je situacija u Splitu, na Spinutu, ima li puno vrtića, nedostaje li ih, uvijek se u Splitu kuka da ih nedostaje?
- Čini mi se da ih ne fali jer je Spinut ostario, ne obnavlja se mladošću tako da zadnjih godina se pokrije kapacitet djece, dolaze iz drugih kvartova, s istoka.
Je li rješenje Splita da se u napučenom istoku i po stanovništvu starijem zapadu grada odraditi preraspodjelu djece?
- Roditelj koji vozi, njemu nije bitno, pogotovo ako radi na Meje, prođe kroz tunel ostavi dijete, vraća se po njega. Po meni je teže kad dijete ide 4 godine u vrtić i kad je u mom kvartu, a živi na Sućidru i upisao je prvi razred osnovne škole, on ne poznaje nikoga. Možda nekoga iz susjedstva, neko dijete. Meni je u 2016/2017. u jednom razredu šestero moje djece i njima je lakše. Nisu sami, imaju prijatelja iz vrtića, poznaju se. To su prednosti i mane. Svi vrtići su isti, važno je da je dijete zbrinuto.
Za neke buduće kolegice, što biste im poručili iz Vašeg bogatog iskustva. Imate li neki savjet?
- Teško je to reći jer svi manje-više radimo isto, svi blagdani su nam isti, sva godišnja doba su ista, plan i program je isti, to su samo varijante na temu, čemu je tko skloniji i čemu više posvećuje pažnju sa svojom djecom. Ali ništa, da rade s ljubavlju posao a ako ga ne voli, ne može ga raditi.
Nije dobro ni za djecu ako radi posao koji ne voli...
- Nije. Ako kolegica dođe i reče da joj je tako teško i da ne može, ja u svoje 44 godine nikad nisam rekla da moram ići na bolovanje jer ne mogu više raditi, umorna sam. To mi se nije dogodilo. Išla bi na bolovanje možda zbog bolesti ali da sam se umorila od rada, ne. Osnovno je voljeti taj posao jer ako ga voliš, možeš ga raditi. A ako ga ne voliš, trebalo bi u startu pomaknuti se i dati mjesto nekome drugome.
Jeste li ikada u svojoj karijeri susreli muškog odgojitelja?
- Ima kod nas jedan. Radi u sportskom vrtiću. Ante je jedini kod nas.
Kako tumačite tu strogu podjelu da je to ženski posao?
- To što Ante radi kod nas je super. I prihvatili su ga i roditelji i djeca. Možda je malo u jaslicama gdje su mala djeca, gdje ih treba presvlačiti, brisati i prati, to mi nekako za njega nije. Ali od treće do šeste godine, on to može bez problema odraditi. Svaki muški može to raditi. To je tako već ustaljeno pa cure upisuju predškolski.
Ostajete li s nekima poznanici cijeli život?
- Cijeli život. To je jedno takvo prijateljstvo, druženje. Toliko mi je to drago.
Jeste li doživjeli da nečije dijete je također bilo kod vas u vrtiću?
- Naravno. Prvo je bio tata, pa dvoje blizanaca i sad je mali predškolac i puno njih je meni dovelo djecu. Samo s obzirom na to da sam zadnjih 17 godina u 6-satnom programu više bi njih dovelo ali im ne odgovara program, treba im 10-satni jer rade oba roditelja.
Meni bi bilo nemoguće ne primijetiti da su se tu vremena promijenila. Prije je nekako otac radio, majka je bila više doma, a sada svi rade, duže rade, sve manje imaju vremena za svoju djecu. Možete li to komentirati?
- Malo su roditelji s djecom. Poslije dođu iz vrtića i imaju vanjske aktivnosti, jezik, plivanje, sport i dođe navečer doma, dijete umorno, roditelj umoran. Blagdani i vikendi prođu a neki roditelji rade i vikendom i djeca idu kod bake i djeda i mislim da djeci fale roditelji. Stvarno im fale, ne svima ali ih ima, kojima bi možda trebalo više vremena s roditeljima. Teško je vrijeme za sve.
Nominirani ste za ovogodišnji Splitski Cvit. Kad ste prvi put čuli za tu manifestaciju?
- Prvi put sam čula za to prije 2-3 godine. Ali nisam tome pridavala veliku važnost, nego bi pogledala na internetu i bilo mi je drago da se o ženama vodi računa. A drago mi je što sam ja nominirana radi toga da se ipak vidi da je i odgajatelj vrijedan jednako kao i doktorica, profesorica, umjetnica...
Jeste li prva latica odgojiteljica?
- Ne, ja mislim da je bila jedna kolegica koja inače piše pjesme za djecu. Mislim da sam ja druga, isključivo za rad 44 godine i za moj posao koji radim.
Je li se u Splitu jednako vrednuje učinak žene i muškarca na poslu?
- Ne bih točno znala. Ja nisam imala kontakte negdje gdje je mješovito, muški i ženske pa da to mogu procijeniti jer ja sam u prvom ženskom kolektivu u srednjoj pa u ženskom kolektivu cijeli život radila tako da taj omjer ne, ali čini mi se da je žena malo podcijenjena, da su muškarci kao malo jači i imaju veće plaće i oni više rade, što smatram da nije istina jer mi radimo 24 sata - kazala nam je teta Valči koja je svim čitateljima našeg portala zaželjela sve najbolje u 2018. godini:
"Puno zdravlja i neka bude djece, neka se rađaju i neka odgojiteljice imaju posao" - kazala je za kraj.
