Stiglo je proljeće, a s njim i vrijeme predstavljanja kandidata za Splitske pupoljke – mladih ljudi koji se ističu svojim radom, volonterstvom i doprinosom gradu Splitu. U suradnji s organizatorom manifestacije, udrugom Naš kvart, svaki tjedan ćemo predstaviti po jednog od deset kandidata kojima će u lipnju biti uručeno priznanje Splitski pupoljak.
Povezani sadržaj
- SPLITSKI PUPOLJAK Ana Marija Veselčić: “Gluma je veselje – igraš se, a onda ti daju novce”
- SPLITSKI PUPOLJAK Filip Mišković: “Imam i neke druge ljubavi, ali gitara je moj život”
- SPLITSKI PUPOLJAK Petra Nuić: “Već na prvom treningu su mi rekli da sam rođena za ovaj sport, to mi je u krvi”
- SPLITSKI PUPOLJAK Bruno Kontri: “Razočarao sam se u lokalne političare, nisu pokazali interes za teme koje muče nas mlade”
- SPLITSKI PUPOLJAK Antea Duvnjak: “Kad bi svatko učinio jedan pozitivan pomak u svom kvartu, zajedno bi promijenili svijet”
Šesti ovogodišnji Pupoljak je splitski reprezentativac u paraplivanju i košarci u kolicima, Dino Sinovčić.
Dino je savršen opis one uzrečice o snazi volje koja klade valja, jer je unatoč visokom stupnju inavaliditeta i kasnom početku, u plivanju postigao vrhunske rezultate te Splitu i Hrvatskoj redovito donosi prva mjesta na europskim i svjetskim prvenstavima. Dobitnik je i brojnih nagrada za najuspješnije mlade sportaše s invaliditetom, a samo prošle godine za doprinos sportu dodijeljena mu je Državna nagrada "Franjo Bučar" i nagrada Splitskog saveza športova.
Dino se osim sportom aktivno bavi i društveno korisnim radom kroz Građansku inicijativu "Za pristupačni Split" čiji je cilj prilagoditi splitske ulice i javne ustanove osobama s invaliditetom.
Kako si se osjećao kad si saznao da si odabran za Splitski pupoljak?
- Bio sam oduševljen, lijepo je dobiti jedno takvo priznanje. Nažalost neću biti tu kad bude dodjela, ali pošto mi je rođendan dan poslije, smatram to lijepim poklonom.
Kako si se počeo baviti plivanjem?
- Nakon svih pustih operacija svi doktori su mi govorili da bi bilo dobro da idem na bazen. Krenuo sam jednom dnevno subotom, uočili su me treneri iz Mornara i pitali me želim li se priključiti njihovoj selekciji. Tada nije postojala selekcija osoba s invaliditetom, već su sva djeca bila zajedno. Tako sam počeo trenirati tri puta tjedno, zeznuo sam se i bio dobar, pa sam morao početi svaki dan trenirati (smijeh)
Osim što se profesionalno baviš plivanjem, na zadnjoj si godini Kineziologije. Imaš li već plan nakon studija?
- Ostat ću na bazenu kao trener plivanja, ne mogu uteć od bazena nikako. Već sam imao praksu dva puta po šest mjeseci s djecom, volim to raditi, to me ispunjava, a i neki je normalan slijed s obzirom da sam cijeli život u plivanju.
Koliko je zahtjevno raditi s djecom?
- Najgore je raditi s ljudima (smijeh). Nedavno me netko pitao može li te faks pripremiti na rad s djecom. Rekao sam da nema šanse. U teoriji je to ok, ali u praksi je skroz druga stvar. Moraš se znati pripremiti i adaptirati za svako to dijete pojedinačno, znati reagirati u određenoj situaciji. Nije jednostavno, ali nijedan posao nije jednostavan i ako nešto voliš, ništa ti nije teško.
Slušaju li te djeca?
- Jesu, dobri su. Sve zavisi koji su uzrast, s mlađom djecom od 4. godine se sve da kroz igru, a na ove malo starije znam i povisit ton, tako da slušaju (smijeh)
Kako kombiniraš plivanje, fakultet, treninge... Imaš li uopće slobodnog vremena?
- Upisao sam stručni studij Kineziologije baš zato jer su predavanja vikendom. Ujutro u 6:30 idem iz kuće i dođem doma oko 19 sati i tako svaki dan. Slobodnog vremena baš i nemam, odem ponekad popiti kavu s prijateljima. Al navikao sam na to. Ako se želiš profesionalno baviti sportom to je tako. Ili ćeš biti vrhunski sportaš ili se baviti plivanjem rekreativno.
Koliko je Split prilagođen osobama s invaliditetom (OSI)?
- Do prije dvije godine očajno. U centru grada doslovno nigdje niste mogli doći; od pošte, Dioklecijanove palače, običnih korniža za preći cestu, nije bilo moguće. Ali evo dosta toga se promijenilo. U centru se postavljaju rampe, kao ova za Prokurativu, gdje je bilo nemoguće doći prošlih godina. Pomaka ima. Ne treba se zadovoljiti s tim, ne treba stati na tome, treba raditi dalje, ali zasad sam zadovoljan.
Što još nedostaje, s kakvim se sve izazovima OSI suočavaju u Splitu?
- Dosta je sada projekta u tijeku, ali na primjer u HNK ne može ući osoba s kolicima, nema niti jedna rampa, pa Trofejna sala na Poljudu, do nje ima 30 skala. Ista stvar je i KK Split, vrhunski klub s vrhunskim rezultatima, a nije prilagođeno OSI. Ima tu još puno stvari za napraviti.
Građanska inicijativa "Za pristupačni Split" je jako puno učinila po pitanju prilagodbe grada OSI. Sad ste se proširili i na druge gradove? Kako to ide?
- Proširilo se na Dubrovnik, Kaštela, Mostar, a nadam se da će se proširiti i na druge gradove. Svi mi dajemo prijedloge nadležnima što prilagoditi, ali đaba ti bilo kakav prijedlog, ako u Gradu nemaš ljude koji će ih poslušati i napraviti nešto po tom pitanju. Mislim da smo napravili dosta, ali imamo još posla.
Osim plivanja, baviš se i košarkom. Jedan si od osnivača Košarkaškog kluba invalida (KKI) Split...
- Klub sam osnovao s još par ljudi prošle godine i stvarno sam zadovoljan i interesom i rezultatima. Misao vodilja mi je bila uključiti što više osoba s invaliditetom u neku sportsku zajednicu. Ne nužno plivanje, ne bih to preporučio ni najgorem neprijatelju (smijeh). Ako i jednu osobu s inavliditetom uspijem nagovoriti da se bavi nekim sportom za mene je to uspjeh i smatram da sam pozitivno utjecao na njezin ili njegov život.
Koliko Grad i država podržavaju projekte poput KKI Split?
- Institucije te obično podrže tek kad ostvariš neki rezultat. Ne mogu reći da nemamo potporu od Grada Splita, odnosno Splitskog saveza športova. Da može bolje, može, ali nisam neki tip koji se žali. Imamo jako puno klubova i realno je očekivati da će više novca otići onima koji postižu bolje rezultate. Zasad se najviše financiramo putem sponzorstva, a pratimo i natječaje EU.
Kažeš da želiš privući što više OSI na bavljenje sportom. Koje su sve prednosti bavljenja sportom za OSI?
- Motiviram ljude s invaliditetom da se bave bilo kakvim sportom, jer želim da vide da oni to mogu. Ali tu su veći problem roditelji, pogotovo oni koji smatraju da njihova djeca to ne mogu i drže ih doma, pod nekakvim staklenim zvonom. Želim osvijestiti ljude da imaju gdje doći, da imaju i kvalitetne i stručne ljude i dobre uvjete za treniranje. Nitko od njih ne mora postati vrhunski sportaš, već da jednostavno dođu i probaju bilo koji sport, prvenstveno radi zdravlja, a zatim i socijalizacije. Osim toga, kroz sport će steći neke radne navike koje će im pomoći dalje u životu, tako da ima jako puno pozitivnih stvari zašto bi se trebali okušati.
