Učenici Osnovne škole Žrnovnica, članovi dramske družine "Perunsi" održali su kratki, ali pamtljivi Intervju sa Smojom pod mentorstvom učiteljice Martine Lovrić u kojem su uzvanici mogli vidjeti kako Smoje progovara iz onih najmlađih. Tako su učenici na svojevrstan način oživjeli legendarnog Miljenka Smoju čija je spomen soba otvorena danas u knjižnici u Žrnovnici.
Predstavljeno je nekoliko bitnih točaka u njegovom životu, od mjesta rođenja, aktivizma u ranim godinama, njegove Dalmacije pa sve do pitanja "ča je to Split?"
U intervjuu su sudjelovali sljedeći učenici: voditelj Mihael Škaro (7.c), Dolores Šeputić (5.b), Duje Rubić (6.b), Toma Bučević (8.a) i Marcela Mihanović (5.a).
Sigurni smo u jedno, a to je da je Smoje živ, baš bi puka u smij.
INTERVJU SA SMOJOM
VODITELJ (MIHAEL ŠKARO, 7.c): Nikad nije težio počastima i titulama, bio je ponosan što u redakciji nije imao ni svoj stol. Zašto nikada nije stekao književni ugled i slavu koje zaslužuje? Naša književnost, kako znamo, puna je cijenjenih pisaca koje nitko ne čita, autora koji su nadživjeli svoje djelo, a Smojine rečenice, makar iz usta glumaca, još su uvijek žive uzbudljive i duhovite, premda smo ih dosad barem deset puta čuli. Prije nekog vremena bila je još jedna, tko zna više koja po redu, repriza dvije kultne serije koje je on napisao, a ljudi su ih svejedno gledali i prepričavali na ulicama, u kafićima i dućanima kao da je riječ o premijernom ostvarenju. S nama je danas, dragi gledatelji, čovjek čiju godinu obilježavamo, Miljenko Smoje.
VODITELJ: Smoje, dobro nam došli. Kažite mi, kako ste Vi osvanili u Splitu?
SMOJE (1- LUKA SINOVČIĆ, 5.a): Ja san se rodija prije sto godin, ijadu devesto dvadeset i treče, kraj crikvice svetog Luke u Veli Varoš, gori poviše Šperuna, blizu Matejuške. Bila je to Senjska ulica, proleterska, crvena ulica... Zvali su je Mala Moskva. Bija ti je naš kvart, ka i skoro cili Split, kvart sirotinje, ribara, težaka, pituri, postolari, barbiri, konobi, tovari, mriž...
VODITELJ: Čuli smo da ste bili aktivni već od malih nogu?
SMOJE (2, DOLOREŠ ŠEPUDIĆ, 5.b): Je, ja san bija jedan od organizatora u mojoj skuli, skupili smo se isprid teatra, da nećemo svjedodžbe na talijanskon, nego na ervatskon jeziku. Onda su došli fašisti s puškan, okružili nas i razbižali smo se... I šta ti je, posli su mene optužili ovi moji, da san ja kriv, da san ja prvi pobiga. A ja govorin: ‘Oli bi demonštracjun boje uspija da me oni ustrilija? (smijeh)
VODITELJ: Barba Smoje, zamjerali su vam na vašem jeziku? Šta imate reć na to?
SMOJE (3, DUJE RUBIĆ, 6.b): Znan, čita san! Šta je oti moj jezik? Oti jezik san ja! Razumiš!? Šta san ja bez tega jezika? Uzmi mi jezik i ubija si me! Oti jezik je znak moje slobode, ja na njemu mislin! I to je to: propiši mi kako ću govorit, propisa si mi kako ću mislit! Jema san profešura rvackog jezika, Blaža Jurišića, koji je mene na ispitima pušta da odgovaran na čakavštini! I od njega se trebamo učit toleranciji!
VODITELJ: Unatoč poteškoćama ostali ste ode, u svojoj Dalmaciji, zauvik. Kako to?
SMOJE (4, Ante Roje, 8.b): Naučija san napamet svaki bovan, svaki dvor, svaki dvor u Dalmaciju! A i onda se odilo polako, nikad to nije bilo otić i vratit se, nego pomalo, u svako misto, sist, popričat, vidit... vidit detalj, razumiš? Detalj je važan! Šta je reportaža? Detalj! Ja san to od Marka Uvodića naučija, on je bija veliki detaljist. A Dalmacija je puna sličic, čudesni mali sličic, detalja... i samo ji triba vidit.
VODITELJ: Za kraj Smoje, šta je Split?
SMOJE (5, MARCELA MIHANOVIĆ, 5.a) : Najpri, moramo činit distinkciju. Svi faliju. I ja falijen. Split sam za sebe, on nije ništa, on je fantažma jedna. To je samo jedan geografski pojam koji se more širit i sužavat. Split je samo Split kad je grad Splićana. Kad bi mi Splićane doselili u Veneciju, bil to bila Venecija? Kad bi mi donili ono naše ludilo, onaj naš šušur, druga spiza, druge beštimije, majketi cili kanal bi se ošušija. Dakle Split ka Split je geografski pojam ako nije grad Splićana i tih distinkcija moramo se danas držat.