Toni Šćulac splitski je znanstvenik i profesor fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, koji iz hobija i strasti pokušava shvatiti svemir, a uz to, o znanstvenicima ruši i predrasude i stereotipe. Mlad je, ambiciozan, pa iako je puno toga već postigao u životu, i dalje ga pokreće ona dječačka zaigranost i pitanje 'zašto?'.
Tonija smo upoznali prije dvije godine u showu 'Gospodin Savršeni', kada se 20 djevojaka borilo za njegovo srce. Unatoč lijepim djevojkama, nije pronašao 'onu pravu', ali je zato svojim sudjelovanjem doprinio popularizaciji znanosti kakvu smo do sada rijetko viđali u različitim medijskim formatima. Brojni su se gledatelji zainteresirali za područje fizike, a mnogi su po prvi put čuli što je to Higgsov bozon - o kojemu je Toni nebrojeno puta govorio, a na kojem je ujedno, još uvijek vrlo mlad, doktorirao 2018.
Iz toga, ali i brojnih drugih razloga, s njim smo porazgovarali o obrazovanju, znanosti, mladima. A što nam je sve ispričao i koje je savjete učenicima i studentima dao, pročitajte u nastavku.
Jesi li od malena znao čime se želiš baviti i obzirom na područje interesa, je li bilo izazovno?
Do upisa fakulteta bilo je vrlo trnovito. Imao sam problem koji danas pokušavam eliminirati kod mladih ljudi – volio sam matematiku i fiziku i bio sam odličan u tome, ali PMF nisam htio upisati jer sam imao predrasude da jedino što mogu s tim je predavati u školi, a to nije bio moj poziv. Da se razumijemo, smatram da su učitelji i nastavnici okosnica modernog društva, ali nažalost njih se danas u Hrvatskoj ne cijeni dovoljno. Fakultet matematike i fizike je među težim fakultetima za završiti, pa bi njegovim završetkom svaki profesor trebao biti itekako cijenjen i dobro plaćen. Alternativa mi je bila upisati arhitekturu zato što je tada upisivanje arhitekture bio trend. Sreća, nisam se pripremao i nisam upao, pa sam na drugom roku upisao matematiku i fiziku. Rekao sam da ću ići na predavanja reda radi i paralelno se pripremati za ponovni pokušaj upisivanja arhitekture, ali kako sam ušetao na prvo predavanje shvatio sam da matematiku i fiziku jednostavno volim, da je to moj životni poziv i da me uopće ne zanima kako i što dalje - poslije ću misliti o poslu. Naravno, bio sam vrhunski u tome, a kasnije je sve polako vodilo jedno drugome. Zato je moja poruka mladima – ne moraju svi biti fizičari, iako bih ja bio jako sretan, ali odaberite ono što volite i ne slušajte roditelje kada vam kažu 'nemojte biti povjesničar umjetnosti, nećeš se nikada moći zaposliti', ne, ako ti to voliš, budi povjesničar umjetnosti i itekako ćeš se moći zaposliti i biti vrhunski u tome.
Kako si dospio u CERN, najveći znanstveni laboratorij na svijetu?
Matematika i fizika su mi išli super, uživao sam na fakultetu, učio sam jer me to zanima, i onda sam se na zadnjoj godini pojavio na predavanju profesora Ivice Puljka, sadašnjeg splitskog gradonačelnika, koji me je totalno zaludio i zaljubio za CERN da sam odmah želio ići tamo raditi. Odmah sam mu nakon drugog predavanja ušetao u ured i pitao ga kako raditi u CERN-u, na što mi je on rekao da nastavim raditi kao što sam radio do tada. Zatim sam otišao pisati diplomski rad u Švedsku, vratio se, prijavio na poziciju i imao tu sreću postati njegov doktorand.
Kasnije se to zakotrljalo, u Parizu sam napravio doktorat, jednoga se jutra probudio s doktoratom i idući prirodni korak bio je prijaviti se za stalno radno mjesto na splitskom PMF-u. Od 2019. sam tu, skoro 5 godina. Neki dan sam ostao zatečen shvativši da ću uskoro imati 10 godina radnog staža i već sam pomalo u panici da će mi prebrzo doći penzija i da nisam napravio ono što sam planirao.
Rekao si da si 'uletio Puljku nakon jednog predavanja', koliko je zapravo bitno da su mladi odvažni i je li odvažnost kod mladih danas na cijeni?
Profesori bi trebali graditi autoritet preko znanja, a ne preko straha - onda su mladima autoritet jer znaju, a ne jer ih se boje. Isto tako, u Švedskoj me oduševilo što su sva vrata, svih ureda profesora uvijek otvorena. Kada sam prvi put otišao do profesora i zazvao ga 'profesore', zamolio me je da ga oslovljavam imenom.
Većina profesora se stvarno trudi držati autoritet znanjem, tako da ako ste student i bilo što vas zanima, javite se profesoru i pitajte ga da radite na nekom projektu. Jako je bitno pokazati znatiželju – nije dovoljno samo dobiti dobru ocjenu na ispitu, puno više se cijene studenti koji dođu do nas i kažu što ih zanima.
S obzirom na to da dosta sudjelujem u popularizaciji znanosti, vidim da djeca imaju veliku znatiželju, 1000 pitanja zašto. Nažalost, što postajemo stariji, znatiželja se gubi. Sve češće tijekom održavanja predavanja kada ih pitam imaju li kakva pitanja, kažu da nemaju. Ili ih ništa ne zanima, ili, po meni još tužnije – zanima ih, ali se srame. A trebaju znati, da je znatiželja pokretač svijeta. Ako prestanemo biti znatiželjni, idemo u propast. Zato, čuvajte znatiželju, potičite je i njegujte. Reagirajte, jer znatiželja vodi do otkrića.
Kako je kod tebe izgledao akademski put, jesi li možda već i u osnovnoj, ili u srednjoj školi imao profesore s kojima si otvoreno komunicirao o svojim aspiracijama?
Mogu reći da sam po tom pitanju imao sreću. Moja profesorica matematike je u 5. osnovne prepoznala što bih htio raditi kada odrastem pa smo dodatno vježbali za natjecanja iz matematike i fizike. Fiziku sam počeo raditi već u 6. osnovne jer je profesorica shvatila koliko to mene zabavlja. Neizmjerno joj na tome hvala, ona me je oblikovala. Kasnije se pojavio i profesor Puljak.
Upravo iz tih razloga, danas me jako žalosti što živimo u državi u kojoj se ne cijene profesori – raspravljamo u što je najbitnije uložiti novac, je li to industrija, turizam ili nešto treće, a zaboravljamo na obrazovanje koje je daleko najvažnija stavka u civiliziranom svijetu. Obrazovanjem gradimo budućnost, kvalitetne mlade ljude. Ako želimo imati dobre liječnike, pilote, odvjetnike, političare – mora ih netko tome naučiti. Možda sam ja imao sreću jer su moji profesori voljeli to što rade, ali mogao sam naletjeti na nekoga tko predaje matematiku i fiziku iz razloga jer tih profesora nedostaje. Sreo sam dosta mladih ljudi kojima su loši profesori zatvorili neka vrata i to je nepopravljiva šteta.
Čime se trenutno baviš, na koje se način trudiš doprinijeti popularizaciji znanosti?
Sudjelovao sam dosta puta na Festivalu znanosti. U posljednje vrijeme sam koordinator splitske grupe CMS eksperimenta što nije nimalo jednostavno. Nedavno smo završili dvomjesečne Masterclass radionice u kojima učenici srednjih škola na jedan dan postaju CERN-ovi znanstvenici. Zadnjih 15-ak godina smo prošli cijelu Hrvatsku, a ja sam u tome zadnjih devet godina otkako sam upisao doktorat. Iako bih volio sudjelovati u apsolutno svim popularizacijama znanosti, fizički na sve ne mogu stići. Iz toga razloga, potičem svoje studente da se aktiviraju i zajedno doprinesemo.
Kako izgleda spomenuti Masterclass za srednjoškolce?
CERN je osmislio ideju prema kojoj se napravi centralni projekt s pripremljenom podlogom te se na jedan dan simulira kako je biti CERN-ov znanstvenik. Pripremili su sve – uključujući i prave podatke koje učenici mogu analizirati i uz pomoć tih podataka mogu, na primjer, otkriti Higgsov bozon.
Tako imate savršeno osmišljen dan gdje učenici ujutro provedu dva-tri sata učeći, zatim ručaju, pa nakon toga slijedi najzanimljiviji dio gdje na računalima analiziraju podatke snimljene s CMS detektorom i u njima traže Higgsov bozon. Taj dio rade s velikim žarom.
Svaki put se Masterclass paralelno odvija u nekoliko gradova na svijetu, zatim se u 16 sati spoje na video konferenciju koju vode moderatori iz CERN-a koji predstavljaju zajedničke podatke – tu spoznaju da je Higgsov bozon nemoguće otkriti sam, nego je u njegovo otkrivanje uključeno više ljudi iz cijeloga svijeta, tada zapravo shvaćaju važnost timskoga rada. Na kraju dana, djeca su oduševljena, a neki od njih temeljem tog iskustva odluče da će studirati fiziku. Možda najljepši trenutak je saznanje da su neki učenici, upravo zbog Masterclassa, već sada na doktoratu u CERN-u. Da sam ja imao Masterclass, vjerojatno bih odmah upisao fiziku.
Spomenut ću i da se za Masterclass može prijaviti bilo tko, ideja je da škole mojim kolegama ili meni pošalju mail nakon čega dogovorimo termine. Uz to, potpuno je besplatan. Ako bude interesa, možda ćemo jednom organizirati i radionice za javnost – kolege i ja nikada nećemo odbiti nekoga tko je zainteresiran za popularizaciju znanosti.
Pored svih obveza, stigneš prenositi znanje i puno mlađima, kojima je možda to i potrebnije nego onima koji su već zagazili na fakultet. Radi se o srednjoškolcima i osnovnoškolcima - ispričaj nam više o tome
Prenošenje znanja definitivno postoji i mora postojati na više nivoa – na primjer, na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu imamo problem jer premalo studenata upisuje fiziku. I mi znamo da to nije odraz činjenice da jako malo ljudi zanima fizika. To je problem koji se treba rješavati, a jedan od načina rješavanja je da već u mlađim godinama djeci pokažete koliko je zanimljivo biti CERN-ov znanstvenik. Za to se uvijek mora naći vremena, jer u protivnom, za 10 godina nećemo imati kome predavati na fakultetu.
Što se tiče studenata, uvijek izdvojim vrijeme za one koje nešto zanima, neovisno radilo se o mladim ljudima koji nešto ne stignu naučiti, pa im treba dodatna pomoć ili su to studenti koje jednostavno zanima više.
Uz to, ako pomognem jednoj mladoj osobi koja u međuvremenu upiše fakultet, onda iduću mladu osobu mogu uputiti na tog studenta. Tako pokušavam stvoriti sustav studenata koji se sve više širi. Pokušavam graditi zajednicu ljudi koji dijele slična uvjerenja sa mnom, jer sam sve ne mogu stići.
Po tvom mišljenju, kako Split stoji po pitanju popularizacije znanosti?
Lokalno znam što se događa na PMF-u i FESB-u, jer su mi to dva najbliža fakulteta – moram stvarno pohvaliti svoje kolege koji ulažu velike napore. Ono što me brine je što popularizacija znanosti na državnoj razini nije najbolje organizirana – jako često te stvari ne koštaju puno, država bi s jako malo mogla potaknuti ljude i sve podignuti na višu razinu. Očito je da nećemo moći idućih 50 godina živjeti samo od turizma, a smatram da je jedini način planiranja budućnosti ulaganje u mlade ljude koji će razvijati industriju, znanost i obrazovanje.
Erasmus programi, odnosno programi razmjene studenata sve su aktualniji, sve više studenata odlazi na razmjenu. Koje prednosti Erasmus donosi?
Smatram da je Erasmus jedan od najboljih programa u zadnjih 20 godina u Europi koji je Europska unija gotovo perfektno osmislila i realizirala. Navedeni program trenutno omogućava svakom studentu da tijekom svog studija ode barem jedan semestar bilo gdje u Europu. Smatram da postoji jako malo opravdanja za to neiskoristiti. Na primjer, svi studenti koji kod mene rade diplomski rad, moraju otići na Erasmus zato što ja mislim da u današnje vrijeme morate barem pola godine otići negdje da vidite kako radite u drugoj zajednici. Globalizacija je neminovna i nije loša stvar. Ne kažem da ako odete, da se nećete vratiti – ja sam se vratio, a da biste se vratili, jednom morate i usuditi se otići.
Prošlo sam ljeto proveo u Latviji, i koliko god to poslovno bilo super iskustvo, kada sam trebao ostati, ipak nisam bio za to. I to je još jedan od razloga zašto otići – kako ćeš znati koliko ti je lipo i dobro u Splitu ako ne odeš negdje drugo?
Često se uz znanstvenike vežu nekakvi mitovi i legende da se ne znaju snaći u normalnom životu. Ima li u tome istine? Naravno, znanost je bitna, ali možda ne bi trebala biti jedino što osoba poznaje i čime se bavi. Primjer si da se zdrav život i znanost mogu uspješno kombinirati, što bi savjetovao mladima?
Upravo je to jedna od predrasuda koja me najviše nervirala i to je jedna od stvari za koju se nadam da sam, ovim svojim medijskim eksponiranjem uspio barem malo razbiti mit. Ljudi nekako uz znanstvenike vežu upravo te predrasude koje si navela. Mi smo ljudi kao i svi drugi, naše je zanimanje znanost – s jedne strane imamo tu sreću da je to zanimanje koje nas zanima, pa smo učinili naš hobi poslom za koji smo plaćeni. A s druge strane, mi smo ljudi od krvi i mesa s istim željama kao i kod ostatka populacije. Tako da, definitivno smatram da je veliki preokret u mom životu bio kada sam shvatio da ne mogu samo 'bildati' mozak, da ne mogu samo učiti, te da uz zdrav duh treba ići i zdravo tijelo.
Pri početku doktorata krenuo sam puno više ulagati u svoje tijelo. Puno sam vremena učio da naučim o prehrani, treningu, što je važno, što nije, puno je informacija i dezinformacija po internetu – a znanje je uvijek moć. Naravno, svim kolegama bih preporučio da moraju imati neku aktivnost – u današnje vrijeme naš posao iziskuje da smo po 8 ili 10 sati za računalom, a gibanje se mora nekako nadoknaditi, svatko treba naći aktivnost koju voli i redovito ju trenirati. I ja sam postao bolji znanstvenik kada sam se počeo baviti fizičkim aktivnostima.
Kako izgleda tvoj prosječan radni dan na CERN-u?
Na CERN-u trenutno postoje dvije glavne aktivnosti koje me zanimaju – prva je tema moga doktorata, a to je Higgsov bozon, njega smo otkrili 2012. Iduće godine dodijeljena je Nobelova nagrada koja dokazuje koliko je to otkriće važno. Iako sam tek 2015. stigao u CERN i nisam sudjelovao u otkriću, sada sudjelujem u njegovoj analizi jer i dalje o njemu znamo jako malo.
Drugi dio vezan uz CERN je da trenutno radimo na velikoj nadogradnji CMS detektora, detektora veličine zgrade trokatnice koji ima 14 tisuća tona; razvijamo potpuno novu elektroniku i radi se o enormnom procesu koji je započeo prije pet godina, a završit će za još pet. Tu sam jako ponosan na blisku suradnju s FESB-ovim inženjerima i elektrotehničarima s kojima radimo na razvoju novog hardvera, čipova i simulatora koji će za pet godina biti dio tog velikog, uspješnog projekta. Sve studente koji mi priđu i kažu da žele nešto dodatno raditi, uključim baš na ovaj projekt.
Čime se u životu najviše ponosiš kada su posao i znanost u pitanju?
Iskreno, na sve što postižem ne gledam kao na neka posebna postignuća – drago mi je, ponosan sam na sve, ali ljudi to često krivo shvaćaju pa si misle da su doktorati nešto ajme daleko. Ali u mom poslu su to sve normalni koraci – ako želiš, na primjer, jednog dana igrati za Real Madrid, moraš ići korak po korak, igrati za manje klubove. Moj cilj je uvijek bio biti znanstvenik koji radi u CERN-u, a da bih to postao, trebao sam doktorirati, a da bih doktorirao, prethodni korak bio je diplomirati fiziku.
Ipak, najdraže mi je bilo priznanje studenata kojim sam izabran za najboljeg profesora – to je bilo priznanje za koje su studenti morali sami nominirati profesore i napisati jednu stranicu objašnjena. Objašnjenje čuvam i danas kao podsjetnik da ono što radim studenti cijene i vide. Tog trenutka je nestalo bilo kakvo pitanje isplati li se ulagati dodatno vrijeme u edukaciju.
Uz to, zasigurno mi je najveća nagrada sresti u Splitu ili na CERN-u svoje bivše studente i čuti da su na doktoratu ili da rade na institutu, napreduju. To je ono što me ispunjava.
Gdje se vidiš za 10 godina?
Vidim se u Splitu. Vidim se da sam u međuvremenu proputovao još više svijeta, ostvario još više suradnji, vidim da je moja grupa u Splitu koja se bavi istraživanjima narasla, a moji sadašnji studenti su postali moji kolege. Osim toga, privatno bih se volio 'skrasiti', imati svoju obitelj, jer to je ono nešto što mi fali, i smatram da ću biti i bolji znanstvenik kada se 'posložim' na svim poljima.
Poruka mladima koji se premišljaju trebaju li se okušati u znanosti?
U današnje vrijeme jedna od najtežih odluka koja se stavlja pred mlade ljude je odabrati fakultet. Tada imate tek 18 godina, i realno, nemate pojma čime se zaista želite baviti. Moja poruka bi definitivno bila - nemojte si stavljati toliki pritisak – ako i upišete nešto što ne volite, niste izgubili godinu. Naučili ste bolje što ne želite raditi, prebacit ćete se i studirati što želite.
Ali s druge pak strane, s 18 godina, siguran sam da znate što vas zanima. Ne pričamo o hirovima, ali svi imamo 'ono nešto'. Netko čita knjige, nekoga strašno zanima povijest, netko skuplja leptire – e, to čuvajte. Upišite studij da naučite više o onome što vas zanima.
Tu je i fenomen današnjeg vremena da mnogi roditelji, uslijed stresnog života i financijskih briga sputavaju djecu odgovarajući ih od željenog izbora studija, jer 'tko će te poslije zaposliti?' Ako imate takav problem, pošaljite mi roditelja na kavu – ja ću im objasniti zašto je to velika greška. Svaka mlada osoba bi trebala odabrati fakultet prema onome u čemu se vidi u idućih 40 godina, što će raditi sa žarom se budeći svako jutro. Nakon upisa na željeni fakultet, ako budete naporno radili, postat ćete vrhunski u tome.
Ako vam treba savjet, obratite se nekom bliskom profesoru, a možete se obratiti i meni.