U pripremi ovoga intervjua stajalo je mnoštvo natuknica o lutkarstvu, glumi, predavačkom poslu, selidbama, planovima. Pripreme za 68. Splitsko ljeto u međuvremenu su, opravdano i očekivano, „pojele“ termine za razgovor. U istom je periodu splitski HNK postao vruća tema razgovora, političkih prepucavanja, pregleda papirologije, točka koja se čeka na Gradskim vijećima. Iako je Meštar u Velom mistu govorio „Neću politiku svoju butigu“, nezaobilazna je tema u danima ovoga razgovora kad je Kazališno vijeće izglasalo nepovjerenje našem sugovorniku, Srećku Šestanu, a povjerenje za vršitelja dužnosti intendanta dalo glumcu matične kuće, Vicku Bilandžiću. Tajming za razgovor možda i nije najsretniji, a možda baš i jest – u iščekivanju odluke Gradskoga vijeća na sjednici 11. kolovoza gospodin Srećko Šestan s nama je progovorio i o pripremljenim natuknicama iz nekih kazališno mirnijih vremena, ali i o onima koja se tiču vrućeg stolca vodeće pozicije splitskog teatra.
Po struci ste kroatist, ali iza Vas je 30 godina na rukovodećim pozicijama u kazališnom svijetu. Jeste li se ikad premišljali oko izbora zanimanja?
Studij sam završio u Zadru, a ondje sam u zvanju stručnog suradnika na Odsjeku za razrednu nastavu i predškolski odgoj, kao i na Veleučilištu u Rijeci, predavao na kolegijima iz lutkarstva, scenske, filmske i RTV kulture. To je bilo predivno iskustvo. Kad u tri popodne, kad se nikome ništa ne da, vidiš prepunu predavaonicu ne samo svojih studenata, nego i kroatista, talijanista, srce ti bude kao kuća. Rekao bih da je studij bio dobra podloga i plodno tlo za interese koji su me oduvijek vukli ka kazalištu.
Koju metodu odgoja publike smatrate najboljom?
Princip zatvorenog kazališnog kruga. Djeca predškolske dobi do, primjerice, 4. razreda osnovne škole trebala bi se slati u kazalište lutaka. Zatim odmah treba osigurati repertoar za više razrede osnovne škole i srednjoškolce u kazalištu mladih. Potom u studentskoj i općenito odrasloj dobi ta, već odgojena publika, dođe u nacionalno kazalište. S tim da naše kazalište uvijek barem jednom godišnje mora imati izvedbu poput „Peća i vuk“ da se barem jednom tijekom osnovne škole djeca nađu u kazalištu. Zamislite, naprimjer, mladića koji želi negdje povesti djevojku, a ima sto kuna u džepu. Ako nikad dotad nije vidio kazalište, ne zna ni gdje se karte kupuju, ni kuda se ulazi, ni kako se dolazi do lože, reći će sebi „Neću se sramotiti“ i produžiti s djevojkom u prvi kafić na dva koktela. A za taj su novac mogli doći u kazalište.
Vaš je mandat na mjestu intendanta splitskog HNK-a uvelike obilježen pandemijom korona virusa. Kad se sad osvrnete na taj period, jeste li zadovoljni rezultatima?
Mislim da smo u datim okolnostima odradili najbolje što se moglo. Najgore je u cijeloj toj priči što smo prokrvarili u ove dvije i pol godine, program je bio sjajan, kvalitetan, subjektivno, ali reći ću – možda i najbolji u državnim okvirima, prvi smo u Europi otvorili kazalište u vremenima pandemije, prvi smo snimali videa i održavali kontakt s publikom. Ovo je već treće Splitsko ljeto koje uspješno privodimo kraju, uz izvrsne reakcije publike i struke.
I u pandemijskom smo vremenu uspjeli u onome što mi je bila namjera – spustiti prosječnu dob gledatelja s 55+ na 35+, uzmite u obzir da nam srednje škole nisu imale organizirane dolaske jer ni oni u koroni nisu mogli riskirati s takvim aktivnostima, programi za osnovnoškolce poput „Peća i vuk“ trebali su ići, kao i „Karneval životinja“… Surađivali smo s GKM-om, GKL-om, na Splitskom smo ljetu vidjeli i Playdramu, okrenuli smo se našim autorima, surađivali s Nenon Belanom, Tonćem Huljićem, Antom Grginom, Ivanom Vuković, Mirkom Škaricom, Tisjom Kljaković Braić, ARtHESIS…
Ipak, ovih Vas dana čeka pitanje ostanka ili odlaska. Kazališno Vam je vijeće izglasalo nepovjerenje, čeka se odluka Gradskoga vijeća. Kakav je Vaš komentar na aktualne događaje?
Prvi put u 30 god karijere dogodilo mi se da se s promjenom vlasti događa gaženje đonom i ovakva situacija s Kazališnim vijećem. Do kraja ću se boriti, prvo za kazalište, a onda i za sebe. Neke su činjenice apsurdne i ne mogu se oteti dojmu da je politika odradila svoje.
Možete li detaljnije pojasniti koji je predmet spoticanja zbog kojeg Vas je Kazališno vijeće na posljednjoj sjednici odlučilo smijeniti?
Logično je očekivati polemike s Kazališnim vijećem, pa tome i služi, ali očekivali biste da se na kraju nađemo i donesemo odluke u korist kazalištu. Meni se prigovara da sam bez konzultacija micao neke izvedbe s programa, a kako ja mogu 1.1. znati da ću 12.4. otkazati premijeru? Kako da pitam dozvolu za promjenu broja izvedbi kad nismo mogli znati hoćemo li sutra moći doći na posao ili ne? „U malu je uša đava“ otkazivali smo četiri puta, nije puno bolje prošao ni Verdijev „Krabuljni ples“… Međutim, ja svako tromjesečje dajem i financijsko i programsko izvješće koje oni primaju na znanje, nikad nije bilo rečeno „Zašto nas niste ovo pitali“. KV-u sam podnio tri izvješća: o sezoni 2021./2022.; programsko i financijsko izvješće od siječnja do lipnja 2022. te programsko i financijsko izvješće za drugi kvartal – sva su tri prihvaćena. Iznos od 6,3 milijuna kuna nepokrivenih gubitaka sveli smo na 982.000 kuna, na najvišoj smo razini odradili Marulićeve dane i Splitsko ljeto. I onda te nakon svega smijene na noćnoj e-sjednici.
Jeste li u kontaktu s trenutačnim v.d-om intendanta, gospodinom Vickom Bilandžićem, s obzirom na cijelu situaciju koja uključuje obojicu?
Nismo nikad razgovarali o ovoj temi i tu nema ništa neobično. Gospodina Bilandžića upoznao sam kao člana Drame splitskog HNK-a, uvijek bismo se korektno pozdravili i to je to. Nisam tip osobe koji se gura u privatnu komunikaciju s nekim ako vidimo da funkcioniramo poslovno, vjerojatno je i on takav.
Bilo je prilika kada su i neki članovi Vaše matične kuće kritizirali Vaš rad, programe, cijene karata i slično. Jeste li razgovarali s njima o tome i ponudili svoje viđenje situacije?
Kamo sreće da te kritike dolaze na pravu adresu! Što ja imam od toga da član ansambla kritizira umjetnički program na nekom kružoku ili konferenciji na kojima mene nema, a javne je prirode pa će se ta priča na kraju dana ipak vratiti u HNK? Ne mogu se ne zapitati zašto ljudi općenito ne dođu i ne kažu u lice što imaju. Naravno da se nećemo u svemu slagati, naravno da neće svi biti oduševljeni programima, naravno da ste nekima stali na žulj, u svakom je poslu tako! Ako nas se za nešto ne može optužiti – ne može se reći da nismo radili, mukotrpno i naporno, u vremenima kad nas je pandemija kočila, davila, uvjetovala naše sutra. Uvijek sam bio otvoren za sva pitanja, ali eto, kažem, ne mogu se igrati gluhog telefona.
Nisu Vas uzdrmale priče koje su došle do Vas?
Ne. Kažem, samo mi je žao kad kritika dolazi iz druge ruke, onda ne mogu reagirati. Da se razumijemo, neslaganja su toliko normalan dio ovoga posla da takvim situacijama ne posvećujem veliku pozornost. Nagledao sam se svakakvih situacija i podmetanja u svojih 30 godina kazališne karijere, ove neke sitne pojedinačne razmirice iz Splita nisu ni blizu onima koje sam znao doživljavati drugdje. Sve to ide u rok službe.
Glumica Nives Ivanković u nedavnom je intervjuu izjavila da su Vam prvi okrenuli leđa oni kojima ste dali brojne beneficije i da se jasno pokazuje hipokrizija. Kako komentirate tu izjavu?
Ovo „beneficije“ nespretan je izraz koji ne dočarava stvarno stanje, ali mislim da znam što je cijenjena kolegica htjela reći i ima u tome istine. Kad dođeš na neku poziciju, počnu kucanja po vratima. Kad i političarima i kolegama kažeš da se politika kazališta ne kroji na kavama i da su pravila igre jasna, nekima ste zapravo zatvorili vrata. Tada će i audiciju na kojoj netko „njihov“ naprosto mora biti najbolji pred timom stručnjaka da bi prošao shvatiti kao udarac na sebe. Međutim, da se vraćam unatrag, opet bih pružio ruku istim ljudima, radio sam na tome da rade najbolji, da širimo i pomlađujemo kadar, da onima iznimnima pokažemo da računamo na njih, koliko je god u datoj situaciji i formalnim okvirima bilo moguće.
Biste li se danas zauzeli za osobe na koje se aludira u toj izjavi?
Uvijek bih se zauzeo za svoje ljude! I ne dam na svoje ansamble, iz principa. Naš posao nije da se volimo, da se ulizujemo, da njegujemo jednoumlje – posao nam je da radimo i stvorimo kvalitetna umjetnička djela, a oni su najbolji od najboljih. Naš glumac Stipe Radoja s razlogom je rekao da je ansambl Drame kao Ferrari, uvjeren sam da u njemu stasavaju neka nova Zdravka Krstulović, Boris Dvornik, Josip Genda… Nekidan je koreograf Leo Mujić koji s našim Baletom priprema premijeru „Velikog Gatsbyja“ odlično primijetio da je glavni zadatak ansambla dati najbolji mogući umjetnički proizvod – a naši plesači to zbilja i rade, među njima su oni koji su la creme de la creme. Što da uopće govorim o Operi? Ivo Lipanović ponajbolji je hrvatski dirigent, stup iskustva i poznavanja materije, ravnatelj Opere Bučević je srednja generacija, iznimno marljiv i ambiciozan, ustrajan u radu na sebi, naš mladi zborovođa Veton Marevci uz maestra Repušića jedini je dobitnik nagrade Mladi glazbenik godine, čovjek je za diplomski rad u zagrebačkom HNK-u dirigirao „La bohème“, što se tu više može reći… Opera je radila u nemogućim uvjetima, a konstantno briljiraju.
Mogao bih sad pojedinačno nabrajati, svakog glumca, plesača, pjevača, mogli bismo do preksutra, a poanta svega je – ako netko ima problem sa mnom, otvoren sam za razgovor i nisam nerazuman, prihvaćam kritiku i rado ću na nju odgovoriti – argumentima, estetskim kriterijima, brojevima. Ali ansamblima nema tko što reći! I da, odgovor na vaše pitanje je – opet bih se zauzeo za sve za koje sam podmetnuo leđa kad sam mogao. Sve je bilo u okviru uzusa našega posla, ali bilo je i situacija u kojima je ljudskost bila iznad svega.
Jeste li se istim kriterijima vodili i u slučaju Jure Bučevića u „aferi aneks“?
Znate da su ti papiri dostupni i vjerojatno smo ih svi vidjeli. Maestru Juri Bučeviću ponuđen je posao dirigenta, na određeno, nakon isteka mandata na funkciji šefa Opere. Da je u pitanju bio ugovor na neodređeno – jasno je kao dan da takvo što ne bi imalo uporište.
U aneksu piše da je mjesto dirigenta u skladu sa Zakonom o kazalištima – na određeno vrijeme. Dakle dužni smo mu otvoriti mogućnost da se javi na natječaj – ili po pozivu intendanta ili po audiciji, za što može biti ili priznata jedna dirigirana opera ili da se pripremi jednu novu operu. Za mjesto koje je sistematizacijom slobodno.
Je li odlazak Marine Vujčić prevelika cijena koja se platila u toj situaciji?
Prije svega, istaknut ću da nigdje izričito ne piše da je bivša ravnateljica Drame ostavku podnijela zbog aneksa Jure Bučevića. Možemo još jednom ponoviti, pa makar opet ispalo da jedno ide u kupe, drugo u špade – moja je komunikacija i suradnja s Marinom Vujčić uvijek bila iznimno ugodna i korektna. I nju je dočekalo mnogo ostavštine staroga programa, a imala je sjajne ideje, koje je nekad morala i dodatno obrazlagati i razjašnjavati zašto nešto nije izvedeno, a bilo je fizički nemoguće zbog korone, što joj sigurno nije bilo poticajno ni ugodno. Žao mi je što nije uspjela ostvariti sve svoje izvrsne planove. Ali da ću reći da smo sjeli i razgovarali o razlozima ostavke, a nismo – neću.
Jeste li očekivali da se netko zauzme za Vas?
To što poruke podrške ne vrište s plakata ne znači da ih nema. Zahvalan sam na svakoj lijepoj riječi, a vjerujte da ne stignem na sve odgovoriti koliko ih je. Ipak, nema veće podrške nego kad, u vremenu kad bi nas ove okolnosti mogle uzdrmati, Opera priprema i izvodi „Turandot“ na takvoj razini da se vidi da su neuništivi.
Je li Vas iznenadila izjava ministrice Nine Obuljen-Koržinek o tome da ste smijenjeni „staljinističkom metodom“?
Iznenadila me jest, ali drago mi je da je osjetila potrebu da kaže da smo uspješno radili te da ne podržava ovakve metode smjenjivanja.
Jeste li dobro surađivali s Gradom tijekom svoga mandata? U umjetničkim se krugovima govori o potrebi zapošljavanja novoga kadra, kakva je situacija s novim radnim mjestima?
Odgovorit ću vam kroz ovaj primjer. 2019. sam na sjednici Gradskog vijeća obrazlagao program iz 2018., moga prethodnika. Pitao sam vijećnike znaju li koliko sam ugovora za popunjavanje orkestra potpisao. Muk. Četrdesetak. Ne možeš izvoditi Verdija na otvorenom s komornim ansamblom. Pitao sam – znate li koliko je od toga Splićana? Govorkali su „Bit će 2-3.“ A bilo je 29 umjetnika sa završenom akademijom koji su zadovoljili audiciju za orkestar – iz Splita. 8-9 bilo ih je s područja naše županije, i samo 4 „vanjske“ popune, iz Dubrovnika i Zagreba – isto Splićani. Ne ljudi koji su pali s Marsa. Toliko se još talentiranih umjetnika nada radnome mjestu, ali bez dozvole se ne može ništa. A za svako novo radno mjesto, primjerice ako netko ode u mirovinu, moramo pitati dozvolu Grada. Kakva je to logika, da moraš ići obrazlagati da nakon nečije mirovine imaš čovjeka manje na tom mjestu?
S obzirom na to da, jasno, ne možete zaposliti onoliko radnika koliko zahtijevaju složene izvedbe, koliko novca odlazi na vanjske suradnike?
Kad sam ja došao, preko 4 milijuna kuna odlazilo je na honorare popuna i vanjskih suradnika. Ne računam tu režisere, scenografe, dramaturge, autorske timove, nego samo za popunu baleta, opere i zbora. Ako želiš dva operna naslova, to se ne može napraviti s 36 članova orkestra na plaći. Naravno da bi bilo bolje da imamo više zaposlenih, ovih 4 milijuna morali smo namaknuti iz programskih sredstava. Nije isto kad neko kazalište ima 5 milijuna kuna za produkciju, a Split naprimjer ima pet za produkciju, a četiri mora dati za popunu. I onda ostane milijun za scenografije, kostime, režisere, druge honorare suradnika…
Zašto ste prihvatili ovaj posao?
Jer znam da sam mu dorastao. 30 godina karijere na rukovodećim pozicijama u kazalištima svjedoči o tome, uz još 12 glumačkih godina prije toga, dakle iza mene je preko 40 godina izravna uvida u taj svijet. Ja sam prohodao u kazalištu, tata mi je radio u kazalištu, cijeli sam život u kazalištu. Bio sam i s jedne i s druge strane, kao glumac i ravnatelj. Imao sam i neke vrlo zanimljive ponude izvan teatra, ali rekao sam – ne, hvala, ne mogu ostaviti ljude na pola puta, to se tako ne radi. Ne bih došao ni u Split da prije toga u Karlovcu nisam napravio što sam mislio. Ne volim ostavljati nedovršen posao.
Na koji ste segment svoga rada u splitskome kazalištu najponosniji?
Na sve što je imalo smisla. Od uređenja infrastrukture, nabavke instrumenata, sređivanja uvjeta poput klima-uređaja u radionicama i dvoranama, na uređivanje fasade, ali ponajviše na ove ljudske faktore – pomlađivanje ansambla, dobre predstave, pomlađivanje publike, gostovanja gdje smo god mogli… Dvije smo godine zaredom s našim predstavama bili nominirani za Zlatni studio, a prošle smo godine imali čak trinaest nominacija za Nagrade hrvatskog glumišta, uz četiri osvojene. Ponosan sam na naše umjetnike. Oni zaslužuju najbolje uvjete rada, apsolutnu podršku i pljesak svoje publike.
Što očekujete od Gradskoga vijeća 11. kolovoza gdje je 36. točka dnevnog reda prijedlog zaključka o usvajanju/neusvajanju izvješća o radu HNK Split za 2021. te prijedlog o Vašoj smjeni i imenovanju v.d. intendanta?
Sve je otvoreno i ne bih ništa prognozirao. Došao sam u Split uzdignuta čela. Ako mi je jedini krimen ovo što mi Kazališno vijeće stavlja na teret, uzdignuta ću čela i otići. Već sam rekao i drugim medijima – došao sam s dva kofera, otići ću s dva kofera. Ma da nisam ništa drugo napravio, nakon 1893. napokon na zgradi piše – Hrvatsko narodno kazalište.
