ŠTA'Š DOMA? Dalmatinci u pohodu na najviši vrh Dinarida - Jezerski vrh na Prokletijama. Evo zašto se isplati posjetiti "balkanske Alpe"

Prokletije, te veličanstvene planine koje se prostiru duž granice Crne Gore i Albanije, oduvijek su privlačile avanturiste i planinare iz cijelog svijeta. Ove godine, zahvaljujući Planinarskom društvu "Perun" iz Podstrane, imao sam priliku još jednom doživjeti čari ovih surovih, ali predivnih planinskih masiva. Naša ekspedicija, koju je predvodio vodič Karlo Lolić, kulminirala je usponom na Maju Jezerce, najviši vrh Prokletija i Dinarida, visok 2694 metra. Bio je to pothvat koji je ostao nedosanjan prošle godine, a sada sam ga odlučio osvojiti.

Ekipa od 18 članova, raspoređena u dva kombija, krenula je u četvrtak rano ujutro iz Splita. Vožnja nas je vodila preko Hercegovine, kroz vijugave ceste Crne Gore, sve do Gusinja – gradića smještenog na visini od oko 1000 metara. Gusinje, sa svojih 1700 stanovnika, ubrzano se razvija zahvaljujući blizini Prokletija, a iako još uvijek nije zimska destinacija, ljeti privlači sve više planinara. Cijene su u Crnoj Gori i dalje niže nego u Hrvatskoj, ali također u porastu, pa tako mala piva na ovim planinskim padinama može koštati i do tri eura, no gostoljubivost lokalnog stanovništva sve to nadoknađuje.

Naše odredište za sve tri noći bio je hotel "Rosi" u Gusinju, gdje nas je dočekao srdačni vlasnik s domaćom rakijom. Nakon večere, Karlo nas je informirao o planu za petak – usponu na greben s tri vrha: Talijanka, Popadija i Volušnica. Prognoza je bila dobra, ali s mogućnošću sporadičnog pljuska u popodnevnim satima. Umorni od puta, većina ekipe povukla se u sobe već do 22 sata, svjesna da nas čekaju dva naporna dana.

Pogled za pamćenje

Petak je svanuo maglovit. Gusinjsku dolinu prekrila je gusta magla, a svježina noći bila je dobrodošla promjena u odnosu na vrućine kojima smo navikli u Splitu. Nakon doručka, krenuli smo kombijima prema startnoj točki na 1170 metara nadmorske visine.

Prvi dio staze bio je lagan, prolazeći kroz gustu šumu koja nas je štitila od jutarnjeg sunca. No, izlaskom iz šume, oko polovice puta, stigli smo do strmijeg dijela koji vodi prema vrhovima. Uspon na Popadiju (2057 m) i Talijanku (2036 m) bio je zahtjevan, no nagrada je bio nevjerojatan pogled na greben Karanfila s druge strane doline.

Posebna atrakcija bio je pas koji nas je pratio cijelim putem. Očito slijep od starosti, taj je nevjerojatni četveronožni vodič s nevjerojatnom sigurnošću hodao stazom, očigledno naviknut na prisutnost planinara i vjerojatno svjestan da ga na vrhu čeka hrana. Iako su nam pogledi s vrha oduzimali dah, primijetili smo kako se nebo na sjeveru naglo zacrnilo. Ubrzali smo korak, a do trećeg planiranog vrha, Volušnice, stigli smo netom prije pljuska koji nas je, srećom, samo kratko zahvatio. Nakon sedam sati hoda, iscrpljeni, ali zadovoljni, spustili smo se u dolinu, gdje smo, između ostalog, svjedočili tužnom prizoru lokalnog zeca koji nije dočekao nadolazeću zimu.

Nakon povratka u Gusinje, večer je protekla u znaku kratkog druženja, jer nas je sutradan čekao "dan D" – uspon na Maju Jezerce. Buđenje u tri sata ujutro nije bilo lako, ali svi su, unatoč umoru, bili spremni za izazov. Hotel je za nas pripremio "lunch pakete", a osigurali smo i dovoljne zalihe vode jer nas je čekalo čak 12 sati hodanja s 1500 metara visinske razlike. Grupa je bila raznolika, s različitim stupnjevima fizičke spremnosti, ali Karlo nas je uvjeravao da uspon nije tehnički zahtjevan i da će sve proći u redu.

12-satna tura Zastan - Maja Jezerce - Zastan

Vožnja džipovima do startne točke na karauli Zastan trajala je oko 45 minuta. Noć je bila hladna, ali zvijezde su blistale na čistom nebu, pružajući nam savršenu motivaciju za početak poludnevne avanture. Krenuli smo u koloni, osvijetljeni čeonim lampama, dok nas je Karlo vodio kroz pet jasno definiranih faza puta: 1) šumoviti početak, 2) visoravan s ledenjačkim jezerima, 3) sipar, 4) uspon kroz stjenoviti kuloar, i 5) greben s vrhom.

Kako je svitalo, prve sunčeve zrake u narančastoj boji osvijetlile su vrhove oko nas. Na visoravni smo napravili kratku pauzu za doručak, gdje je moja prijenosna meteorološka postaja zabilježila ugodnih 12 stupnjeva. Nastavili smo dalje, prolazeći pored jezera koja su, zbog sušne sezone, gotovo presušila. Uslijedio je uspon kroz sipar, vječno iritantan dio staze za svakog planinara, no uz Karlovo vodstvo i pažljivo postavljanje koraka, svi su ga uspješno savladali.

Kada smo stigli do kuloara, uslijedila je prava planinarska koncentracija. Polako i oprezno, svi su prošli ovaj dio bez problema. Osjećaj olakšanja bio je neopisiv kada smo konačno dosegnuli greben i ugledali križ na vrhu. Emocije su bile snažne – zagrljaji, čestitke, a kod nekih su potekle i suze. Svi smo uspjeli osvojiti vrh, a pogled s Maje Jezerce bio je veličanstven. Vidjeli smo dolinu Valbone u Albaniji, dolinu Theth, Gusinje, vrhove koje smo dan ranije obišli, pa čak i udaljene masive Komova.

Vrući tuš

Nakon kratke pauze na vrhu, krenuli smo nazad, a silazak niz kuloar bio je nešto teži nego uspon. Srećom, Karlo je postavio sigurnosni konop koji na kraju nije bio potreban, ali nas je dodatno umirio. Kiša nas je ponovno uhvatila na putu prema dolini, no planinari su uvijek spremni – svi su imali odgovarajuću opremu, osim nekolicine koji su, s osmijehom, uživali u osvježenju bez kišnih kabanica.

U dolinu Zastan stigli smo oko 17 sati, gdje su nas dočekali naši vozači s džipovima. Nakon povratka u hotel, topli tuš i ukusna večera bili su pravo olakšanje nakon cjelodnevnog napora. Večer smo proveli na terasi hotela, no umor je ubrzo savladao većinu ekipe.

Nedjelja je donijela rastanak s ljubaznim domaćinima i povratak kući. Naravno, usput smo stali u mjestu Tamare kako bismo opskrbili zalihe poznatog albanskog brenda Skenderberg, a ručak smo imali u legendarnom restoranu "Niagara" kod Podgorice – mjesto koje definitivno ne smijete propustiti ako se ikada nađete u blizini.

Sljedeća avantura vodi me na Apenine, na vrh Gran Sasso / Corno Grande, koji već dugo promatram s Mosora. Još jedan planinarski san uskoro će postati stvarnost.