Ranije ove godine sedam dana sam boravio u Italiji. Izlet sam dugo planirao, a sve je krenulo slijetanjem na rimski aerodrom. Ovoj opciji dao sam prednost u odnosu na trajekt do Ancone, no izlet mi je osim Rima uključio i dvije jadranske regije. Prva je prekrasni poluotok Gargano, a druga je Molise, regija u kojoj živi hrvatska manjina.
Tekst se nastavlja nakon oglasa
Više o Garganu i Moliseu možete pročitati u ranije objavljenim reportažama, a ovdje ću iznijeti nekoliko stvari koje su meni bile ili novost ili prilična zanimljivost.
1 - REDOSLIJED
Isto kao kod nas, kad naručuješ kavu, donesu ti vodu. Doduše, voda se servira u čašici u kojoj bi mi dobili rakiju. Popijem ja kavu, pa vodu, vidim gledaju me blijedo: “Ali ti kava nije bila dobra?”. Ja govorim “bila je dobra, zašto?”. I onda mi pojasne: U Italiji se vodom ispiru usta prije ispijanja kave. Vodu piješ nakon kave samo ako je kava bila loša! Pazite da ne "uvrijedite" talijansku kavu...
2 - VEČERNJE KALORIJE
Italija je svjetska gurmanska zemlja, ali nije mi jasno kako su Talijani tako vitki zbog sljedećeg: Nakon večere, ovaj svit ide na - slatko! Dakle večera, pa pravac slastičarna. Uz to, normalna je stvar i večernja kava. Meni je već sama večera muka, a kamoli ići na slatko tako kasni. Za večernju kavu da ne govorim. Ali nije svako zlo za zlo, sad iman novu omiljenu slasticu - canolli!
3 - KOROMAČ
Imao sam sreće ne samo boraviti u Rimu nego i "lutati" po talijanskim selima. Nisu puno različita od onih u Dalmatinskoj zagori, barem kada je u pitanju regija Moloise. Uglavnom, kušao sam spizu koju redovito spremaju. Osim omiljene im salate od cikorije, koja se i meni svidjela, često serviraju salatu od korijena koromača. Probao san - ne hvala. Malo ulja i začina i to je to. Rekao sam im da ja koromač jedem samo u zelju (mišancija) i to kao dodatak divljem zelju ili blitvi. Oni kažu da gornji (zeleni) dio koromača jedu isključivo - kokoši!
4 - CIJENE, TURIZAM…
Nekoliko dana boravio sam na prekrasnom talijanskom poluotoku Garganu, na zapadnoj obali Jadranskog mora. Toliko je lijepo da bih se tu čak mogao zamisliti i da živim. Poluotok je dio regije Apulije koja je maslinarski centar Italije. Maslinici se protežu dokle pogled seže. Uguglajte koliko samo ta regija ima stabala maslina! Rekao sam im da kod nas nema pravog maslinovog ulja ispod 12 eura, a znam da se prodaje i po 20. Moji domaćini su se zamalo "ugušili" kad su to čuli. Njihovo prvoklasno ekstradjevičansko maslinovo ulje prodaje se po cijeni od 6 do 7 eura, po selima bez problema nađeš i nešto povoljnije. Zaključili smo da je budućnost u uspostavi teretnog broda Split - Gargano!
No priči o cijenama tu nije kraj. Kava - prvo sam po selima vidio da je kava 1 euro. Onda su mi naši rekli 'vidit ćeš kad dođeš u Rim'. Dođem u Rim, najbliža kava svjetskoj atrakciji Koloseumu košta 1,2 eura, espresso. Suvenire svih vrsta bez truda nađeš po 1 euro (nađi ih u Splitu po toj cijeni?). Pizze sam plaćao manje nego u Splitu, apartman 500 metara od Vatikana jeftinije nego u Splitu. Pričao sam s dosta Talijana i svi vrlo slično govore: O Hrvatska, ljepota, otoci, more… I onda kažu: ali skupo… Ne mogu tvrditi, možda je uzorak ljudi skroman, ali to govore. Jedna je, recimo, rekla da je naše more najljepše, ali da neće više doći jer je more hladno? Sto ljudi… Da, gorivo je umjereno skuplje, nedavno im je bilo 2 eura.
Dojma sam da ovakve cijene kod nas neće donijeti ništa dobro u budućnosti. Neka našeg turizma, ali ne počnemo li mislit o proizvodnji…
5 - STRANI JEZICI
Da Talijani ne znaju engleski, više ili manje svi znate. Ali jedan mi je to ovako objasnio: U Europi samo mi i Francuzi ne govorimo engleski. Francuzi jer su ponosni. Mi - jer smo lijeni. Google translate je 'must have' u Italiji ako ne govoriš talijanski.
Kad sam došao na rimski aerodrom krenuo sam pitati gdje je check in za putnike koji putuju za Split. Dođem do lijepe talijanske policajke i ona meni nešto na talijanski. Ja govorim: “Sorry, I don't speak Italian, in English please”. A ona meni ponovi što je već rekla na talijanskom, samo puno SPORIJE. I ovo sam susretao na svakom koraku!
6 - TAJNA STARA 600 GODINA
Prvi dio mog izleta bio je posjet Moliškim Hrvatima. Sela Mundimitar, Kruč i Štifilić i danas pričaju, kako oni kažu, “Na našo”.
Lako to što te obuzme neka posebna emocija kad vidiš te dijalekte koji su se tu kod nas u Dalmaciji govorili prije 600 godina, nego kad dođeš posli na jedan Gargano i predivni gradić Vico Del Gargano. Dakle, tu nema vidljivih tragova doseljenika s naše strane Jadrana. Onda upoznaš povjesničara koji me je za vrijeme večernjeg druženja priupitao (na engleskom): kako se na hrvatski kaže “river”. Ja mu govorim: Rijeka. On dalje pita “how do you say lizzard”. Ja kažem gušter. A on meni: - vidiš - i mi tu slično kažemo te dvije riječi. I ne samo to. Potok koji je danas postao ulica zove se “Reko” - rijeka. Zaključno, on pretpostavlja da su njegov grad osnovali doseljenici s područja Dalmacije, samo se to s vremenom, za razliku od Molisea, potpuno zagubilo. Bačena rukavica za nekog našeg istraživača.
Još bih dodao da je talijanska gostoljubivost proporcionalna približavanju jugu. Na Garganu sam jedva uspio platit kavu.
7 - STARIJE OSOBE
Dok sam boravio na poluotoku Garganu, poluotoku koji me dobrim dijelom posjetilo na Dalmaciju, primijetio sam meni jednu čudnu stvar. Gdje god sam došao, za šankom u kafićima, u restoranima, pa čak i na hotelskoj recepciji, radili su dobrim dijelom stariji ljudi. Kako ne vjerujem da su Talijani u goroj populacijskoj krizi od Hrvata, nije mi bilo jasno odakle toliko pripadnika "zlatne generacije" na spomenutim pozicijama.
Sve mi je pojasnio prijatelj Pasquale. Kazao mi je da u Italiji vlasnici nekog objekta rade koliko god je moguće, ne prepuštajući posao olako mlađim generacijama. Tvrdi da to ne rade zbog nepovjerenja nego ne žele otići u mirovinu dok god mogu raditi. Žele se osjećati korisnim članovima društva. Stava su da nitko ne može doživjeti taj posao kao oni koji su ga pokrenuli i to se u mom slučaju zaista primijetilo. Oni svoj posao rade s velikom ljubavlju i strašću.
8 - KAKO JESTI DOBRO I JEFTINIJE?
Kako sam u svakom dijelu Italije u kojem sam se našao imao poznanike Talijane, rekli su mi zlatni savjet za uštedjeti koji euro kada ideš jesti. Valja izbjegavati restorane, tu mahom idu stranci pa su i cijene paprenije, ako je moguće treba pronaći oštarije (osteria) gdje je sprema prosječna talijanska hrana po povoljnijim cijenama u odnosu na restorane.
